- Peščanik - https://pescanik.net -

Rupe u sećanju

Foto: Slavica Miletić

Mogao je neko za ovih bezmalo trideset godina da u Srbiji snimi igrani film o otmicama civila Bošnjaka, žitelja Srbije, u Sjeverinu ili Štrpcima 1992. odnosno 1993. godine. (Baš onako kako je Ognjen Glavonić snimio „Teret“ 2018. o hladnjačama punim leševa kosovskih Albanaca.) Jesu snimljeni dokumentarni filmovi o tim otmicama, ali njihov domet nije bio velik iako je jedan prikazan i na RTS. (Veliki odjek nije imao ni izvanredni Glavonićev dokumentarac „Dubina dva“ iz 2016.) Da će ljudi biti skinuti s voza u Štrpcima i pobijeni, po svemu sudeći, znalo se unapred. Taj zločin liči na delo iza koga stoji država. Ali, sve i da nije tako, godinama kasnije država u vezi s njim ništa nije uradila. Dugo su bližnji žrtava obmanjivani da će se tačno utvrditi šta se dogodilo i da će svi krivci odgovarati. Nije se (još) desilo.

Da su ti igrani filmovi snimljeni, onda bi država mogla da organizuje njihove premijere, recimo, u Novom Pazaru, kao svojevrsni gest priznavanja zločina, prihvatanja odgovornosti za njih te izvinjenja zajednici Bošnjaka u Srbiji koje je u najmanju ruku odbila da zaštiti kao svoje građane u toj prvoj polovini devedesetih godina 20. veka. Umesto toga, ovih dana u Novom Pazaru prikazivaće se premijerno u Srbiji film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ iz 2020. godine. Žbanić je netom dobila nagradu za najbolji evropski film, što je bio povod za kulturne radnike iz Novog Pazara da organizuju projekciju. O filmu je ovde već bilo reči. Može se tek ponoviti da je izvanredan.

Vesti kažu da je interesovanje za film u Novom Pazaru veliko. Razlog za to, barem delimično, svakako je i nagrada. Ali, sada spekulišem pa molim čitaoca da mi oprosti ako grešim, moguće je i da tamošnja publika hrli u bioskop da odgleda film kao kompenzaciju za uskraćeno priznanje da je nad njihovim sugrađanima i sunarodnicima izvršen zločin na etničkoj osnovi. Čitalac zna, film Jasmile Žbanić ubedljiva je filmska rekonstrukcija (s mnoštvom jasnih referenci na dokumentarne materijale) genocida u Srebrenici. Ali, on je i mnogo više od toga – priča o tome da počinioci zločina i preživele žrtve i posle pokolja ne samo moraju nego i mogu da nastave da žive zajedno.

Sve i da je Žbanić događaj izmislila, njen film bi bio odličan a glavna junakinja upečatljiva tragična figura. Verujem i da gledalac koji blage veze nema šta se dogodilo u devedesetima na prostoru Jugoslaviji, dakle gledalac koji za tu zemlju i njen krvavi kraj nikada nije čuo, može da odgleda taj film i identifikuje se ili saoseća s njegovom glavnom junakinjom. Hoću da kažem – film priča univerzalnu priču o stradanju i gubitku najbližih. Ali, ta univerzalnost se mrvi u prah pod pritiskom ovdašnjih etnički pristrasnih identifikacija i odbacivanja svega drugog što nije „naše“, pa tako izostaje i saosećanje za „tuđu“ patnju i stradanje. Projekcije u Novom Pazaru, sva je prilika, ostaće u tako podignutim etničkim zabranima.

Kako se desilo da nigde drugde u Srbiji nijedan kulturni centar, nijedan dom kulture, nijedan bioskop u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu… ne organizuje premijeru filma istog dana kada će on biti prikazan u Novom Pazaru – retoričko je pitanje. Znamo zašto se nije desilo. Iz istih razloga iz kojih nisu snimljeni ni igrani filmovi o otmicama u Sjeverinu i Štrpcima. (Film Glavonića ostaje rečiti izuzetak.) Iz istih tih razloga nema nikakvog smisla ni pritiskati RTS da prikaže film Jasmile Žbanić. U vezi s tim i jedna ograda: pravu malu kampanju pritiska na RTS da prikaže film povela je jedna druga televizija, i to u vreme kada sama emituje serije po romanima Vuka Draškovića i Dobrice Ćosića, ali očito ne namerava da prikaže i film Žbanić, iako mu posvećuje pažnju u raznim svojim emisijama.

Evo šta hoću da kažem: devedesete ovde nikada nisu prokazane kao loša prošlost s kojom se treba suočiti. Srbija nije bila ni blizu opšte saglasnosti svojih žitelja da ponašanje države u devedesetima treba osuditi i povući liniju prekida s njenim zlodelima. Kada se 2000. otvorila prilika za to, umesto loše prošlosti iz devedesetih tražio se raskid s nasleđem socijalističke Jugoslavije, po uzoru na druge istočnoevropske zemlje. S tim što se te druge zemlje nisu raspale u krvi pa su sebi mogle da priušte obračun s komunističkim nasleđem kao svojim najvećim zlom. U poređenju sa zlodelima iz devedesetih, komunističko doba Srbije izgleda rajski nevino.

Ali, nova demokratska vlast posle 2000. požurila je da osudi komunističke zločine, što se završilo grotesknom potragom za kostima žrtava komunističkog – ili, ako je nekome draže, crvenog – terora. I dok su te kosti otkopavane, širom Srbije ležali su zakopani ili potopljeni neki svežiji leševi za koje ni novi režim, a izgleda ni većina žitelja Srbije nisu marili. U tom, i verovatno samo u tom smislu, 2012. godina nije nikakva prekretnica ka obnovi starog režima: u odnosu na zločine iz devedesetih, Srbija se sve vreme ponaša tvrdoglavo dosledno: ne priznaje činjenice, poriče istinu i odbacuje odgovornost za nju. Prikazivanje „Quo vadis, Aida?“ na RTS naišlo bi stoga na slepe oči i gluve uši.

A u Novom Pazaru? Tamošnja publika, verujem mahom bošnjačka, tačno zna o čemu je film. Iskusili su to na svojoj koži. U tom smislu, biće prijemčiva za svaki kadar filma. Biće to još jedno svojevrsno simbolično samoidentifikovanje te zajednice kao žrtve. Nevolja je što u isto vreme ta identifikacija i priznanje ne stižu s još jednog mesta s kog bi morali stići. Njihova država – jeste, Srbija je njihova država – uporno ostaje nema. Tu prazninu film ne može i ne treba da nadomesti, koliko god da je dobar, a jeste odličan.

Peščanik.net, 21.12.2021.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)