- Peščanik - https://pescanik.net -

Samo ga vi opipajte

Foto: Peščanik

Možda je Vučić maratonac koji trči poslednji krug po Srbiji. Neka bude i počasni, uz prisilne svečane dočeke i zveket lokalnih zvona i praporaca. Izgleda mi da je to oproštaj od sadašnjosti i zakazivanje susreta sa nečim što možda i ne dolazi.

Saga o budućnosti koja, naravno, nikada nije danas, niti će biti, beskrajna je lagalica o nečemu čega nema. Put u budućnost je rashodovani vremeplov režima, ulazak u tunel na čijem je kraju mrak, zato što nije ni prokopan. Budućnost se ovde lako prima kao jeftina zamena za život koji se ne može uočiti danas i ovde, a ono što dolazi kao opsena, nedostižna i za skeptike i za vernike. Niko obećava ništa, i jedino to ostvaruje.

Vučićeva se budućnost lako može proveriti, jer je i ovo pre par godina bilo budućnost. Ali sada je više nema, makar za njega.

Građani osirotele Srbije ne haju za sutrašnjicu, niti za obilje, niti za zemaljsko rajsko naselje koje se za njih zida. Ne razumeju se u budućnost niti je iščekuju, to je samo žvalava laž glasnika svoje najsumornije prošlosti.

Zašto im predsednik ne pripoveda bar nešto iz svoje raskošne biografije, nego za svoje odvratne crne mrlje optužuje one što su došli, ili će doći posle njega. Njegovi se samrtni memoari odvijaju danas, pred ljudima iz 29 srpskih okruga na primer, koji su dužni da klepeću dlanovima i budu ushićeni pred čudovišnim prizorom, koga ne mogu da razumeju niti da izbegnu.

Oni samo obavljaju svoje radne obaveze. Srdačan doček predsednika, kao nikada ranije. Da se zna, niko pre njega nije bio takav.

Skupovi usiljene odanosti održavaju jadnike na ubogom radnom mestu, dok on govori o vešalima koja postaju neizbežni simbol satrte Srbije, a Stefanović hapsi dželate sopstvenih života.

Revnosni televizijski hroničar traži među narodom one koji ga vole, i nije ih sramota da to objave. Nekako su nahvatali jednoga, koji kaže: „Došao sam ovde samo da ga pipnem!“

Pipanje je vrhunac prisnosti sa vođom, kad podanik poželi da pod prstima oseti živućeg totema, koji se spustio među sirotane. Pre svake ljubavi, red je da se pipne.

Pa makar samo jedan dodir.

Ali, ničega tamo nema.

***

Na trgu, visoko na kamionu, stoji Marko Vidojković. Moj drug, ’ajde da ne kažem prijatelj. Nije se među režimskom poslugom pročuo po dobru, pa rekoh da ne čačkam mečku.

Sa kamiona Marko govori svojim jezikom. Da tako ne govori Marko, nikada ne bi bio Vidojković.

Koliko znam njegovo delo, to je bio književni jezik. Marko je pisac, roker, besednik, urednik. Ne jebe živu silu, što bi rekao jedan moj prijatelj iz vojničkih dana.

Ne znam šta su sasluženici bolesnog vladara očekivali da Marko kaže, kako da zaobli svoje ubode i direktni govor, koji je uvek bar iskrena, brutalna ispovest. On tako misli, jer da nije tako, ne bi ni govorio.

Marko je vrlo pošteno krenuo od sebe. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, tvrdeći da je lično najniža vrsta pravnika, „obična pravnička gnjida“. Ali da dobro zna šta taj fakultet, po njegovoj stručnoj oceni jeste: „Leglo smrada, ološa i kriminala…“

Tu je odmah nastala odiozna uzbuna na samom vrhu režima, povodom bezobzirnog Vidojkovića, pisca bez cedila na ustima, koji se javno i glasno gadi svojih tema. Ihaj, šta je sve taj fakultet u svojoj istoriji dao! Ali, opet, tamo su profesori bili Voja Šešelj i Oliver Antić. Najbolji besednik beše Nikola Selaković, sasvim dovoljno za jedno leglo.

Mnogi tragovi vode odatle do Kragujevca i nerazrešene afere Indeks. Moguće je da su prodavce pravničkih diploma oslobodile sudije koje su kod njih kupile svoje!

Ali, nije samo u smradu problem, mada infekcija nastaje i od malog žarišta. Marko je nasrnuo na ugled najboljeg studenta u istoriji tog fakulteta.

A svi znamo ko je to.

Marko tvrdi da najbolji student u istoriji Pravnog neprekidno krši ustav i sve zakone koji mu dođu pod ruku. I to uporno, bezobzirno, godinama. Dakle, član legla.

Šta smo onda dobili od Pravnog, ako je najgrđe ono najbolje.

Smrdi do neba. Ali, ipak opipajte ga.

***

No, jeste li opipali?

Osećamo da nam izmiče iz ruku i iz uma ono što se ne da opipati, ali bez toga nam opstanka nema.

Izgubili smo slobodu medija, slobodu govora. Nestaju i preostale ljudske slobode, sve smo to proćerdali i predali u ropstvo nečastivom.

Kako smo sve to što je najvažnije lako prepustili nekome ko tako strašno izgleda, misli, govori, radi, laže, pljačka, vređa i bruka nas svuda gde krene i kad se vrati.

I mi smo pristali da nam sve to uradi jedan bezvredni Aleksandar Vučić?

Red je da izumremo od stida.

Peščanik.net, 12.02.2019.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Mentalne mape i šta sve mogu protesti

Nadežda Milenković – Jedan marš i jedno marš

Saša Ilić – Budućnost bez kompasa

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)