Na samom početku glavnog pretresa u Okružnom sudu u Smederevu, suđenje u aferi Indeks je odloženo zato što je, po zahtevu branioca jednog od okrivljenih (dr Olivera Antića, profesora Pravnog fakulteta u Beogradu), v.d. Republičkog javnog tužioca, Slobodan Radovanović usvojio zahtev za izuzeće Zorana Antića, v.d. Okružnog javnog tužioca u Smederevu.

Ako vest objavljena na web sajtu B92 predstavlja tačnu interpretaciju odluke o izuzeću, Republički tužilac ju je obrazložio time što, u odnosu na okr. O. Antića postoji „sumnja u mogućnost nepristrasnog postupanja (smederevskog) tužilaštva u konkretnom slučaju”. Dakle, ako pažljivo čitamo upotrebljene reči, smederevsko tužilaštvo se ima izuzeti zato što postoji sumnja da će ono postupati nepristrasno, tj. objektivno, tj. istovetno prema svim strankama u postupku. Pretpostavljam da je Republički javni tužilac želeo da napiše kako postoju sumnja u mogućnost pristrasnog postupanja u ovom slučaju. Napisao je, ako je obrazloženje tačno citirano, upravo suprotno. Kakva tipična frojdovska greška – verujem da ćeš postupati savesno i zato ti ne dozvoljavam da postupaš! No, pogrešno prenesena sadržina odluke o izuzeću ili frojdovski lapsus – nije od suštinske važnosti, iako precizno detektuje stanje svesti i savesti pravosuđa ovde i danas.

Odluka Republičkog tužioca o izuzeću, donesena je na osnovu čl. 22 st. 1 Zakona o javnom tužilaštvu (o zahtevu za izuzeće okružnog javnog tužioca, odlučuje neposredno viši tužilac, a to je u ovom slučaju Republički tužilac). Pored tužioca Zorana Antića, izuzeti su i svi njegovi zamenici u smederevskom javnom tužilaštvu. Potom, budući da su svi izuzeti, Republički javni tužilac je postupio u skladu sa čl. 21 st. 1 Zakona o javnom tužilaštvu i preneo nadležnost na drugo, u ovom slučaju beogradsko okružno tužilaštvo. A, na osnovu čl. 48 Zakonika o krivičnom postupku, mesna nadležnost javnog tužioca određuje se prema odredbama koje važe za nadležnost suda onog područja za koje je tužilac postavljen. Oliver Antić je, dakle, dobio suđenje u Okružnom sudu u Beogradu. Kako se vidi – sve je po zakonu, sve je po paragrafima. A šta iza paragrafa stoji, treba zapitati Republičkog tužioca Radovanovića:

Čime se rukovodio kada je, odredivši nadležnost beogradskog tužilaštva, odredio i nadležnost beogradskog suda? Mestom izvršenja dela koje se okr. Oliveru Antiću stavlja na teret? Postojanjem dokaza baš na području onog suda čiju je nadležnost odredio? Potrebom da pravosuđe ide Oliveru Antiću na noge, a ne on pravosuđu?

Koji su uopšte zakonom propisani razlozi za izuzeće? Odgovor na ovo pitanje daje Zakonik o krivičnom postupku u čl. 40 i oni su isti za sudiju, sudiju porotnika, javnog tužioca i neke druge učesnike u krivičnom postupku. Javni tužilac se može izuzeti:

1) ako je oštećen krivičnim delom;

2) ako mu je okrivljeni, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njihov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;

3) ako je sa okrivljenim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;

4) ako je u istom krivičnom predmetu vršio istražne radnje, ili je učestvovao u postupku kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svedok ili kao veštak;

5) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom;

6) ako postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost.

Pretpostavljam da javni tužilac Zoran Antić (uprkos prezimenu) ne predstavlja nijedno od lica iz tačaka 1) do 5) čl. 40 Zakonika o krivičnom postupku. A to i iz obrazloženja odluke o izuzeću proističe, jer je rečeno da postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristrasnost tužioca Zorana Antića. E, sad malo detaljnije o tim okolnostima.

Prema vesti na web sajtu B92, zahtev za izuzeće tužioca je podnet zato što je u oktobru tužilac Zoran Antić javno protestovao što je u “Školi prirodnog prava”, na koju je bio pozvan kao jedan od predavača sudijama i tužiocima, najavljen sam optuženi Oliver Antić. Tužilac Z. Antić je ocenio da je to vid pritiska u slučaju Indeks. Kao „interesantno“ u istoj vesti B92 je preneseno da se u svom rešenju Republički tužilac pozvao na mišljenje direktora “Kopaoničke škole prava”, profesora Slobodana Perovića, koji se, kako je navedeno, “obratio Republičkom javnom tužiocu” tvrdeći da je saopštenjem smederevskog tužioca “narušen ugled i autoritet “Kopaoničke škole’” i grubo povređeno načelo pretpostavke nevinosti.

Republičkom javnom tužiocu se moraju postaviti bar ova pitanja:

Ako institut izuzeća javnog tužioca treba da obezbedi nepristrasno postupanje, zašto onda on (Republički tužilac) dopušta da na njegovu odluku o izuzeću, koja takođe treba da bude nepristrasna, utiče treće lice – profesor Slobodan Perović, što Republički javni tužilac i sam priznaje?

Ako institut izuzeća treba da obezbedi nepristrasno postupanje u celini, dakle nepristrasno suđenje, kakve veze ima saopštenje smederevskog tužilaštva sa jednim suđenjem u kojem „Kopaonička škola“ nema nikakvo svojstvo, a kakve veze „Kopaonička škola“ ima sa suđenjem?

Da li bilo kakav stav o bilo kojoj školi, ako ta škola nije stranka u postupku, može da utiče na ishod bilo kog suđenja?

Potom se kao „interesantna“ okolnost navodi mišljenje profesora Perovića da je saopštenjem smederevskog tužilaštva „grubo povređena pretpostavka nevinosti“. Ova pretpostavka se definiše u srpskom zakonodavstvu, i to u Ustavu (čl. 34. st. 3): „Svako se smatra nevinim za krivično delo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda.“, kao i u Zakoniku o krivičnom postupku, u čl. 3: „(1) Svako će se smatrati nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom nadležnog suda. (2) Državni organi, sredstva javnog obaveštavanja, udruženja građana, javne ličnosti i druga lica dužni su da se pridržavaju pravila iz stava 1. ovog člana i da svojim javnim izjavama o krivičnom postupku koji je u toku ne vređaju druga pravila postupka, prava okrivljenog i oštećenog i načelo sudske nezavisnosti .“

Da li javni tužilac podnevši optužnicu protiv lica za koje osnovano sumnja da je izvršilo krivično delo, vređa pretpostavku nevinosti? Ne verujem da bi se čak i ovde našao neko ko bi potvrdno odgovorio.

Da li javni tužilac koji je pozvan na predavanje lica koje je optužio ima pravo da javno izjavi da ga stavljanje u situaciju da bude slušalac takvog predavanja izlaže pritisku, i da li takva izjava vređa pretpostavku nevinosti? Nisam naišla na jasne standarde sudske i tužilačke prakse u Srbiji o tome kada se u javnom govoru ima smatrati da je povređena pretpostavka nevinosti, naročito kad taj javni govor potiče od sudije ili drugog učesnika u krivičnom postupku. Međutim, postoji obimna praksa Evropskog suda za ljudska prava o ovom pitanju.

Čvrsti stavovi koje je Evropski sud zauzeo o stadardima koji se primenjuju radi ocene da li je povređena prezumcija nevinosti su sledeći:

1) Ova prezumpcija važi samo za lica optužena za krivično delo (premda ima i nekih izuzetaka, kada je prezumpcija protegnuta i na disciplinske postupke (Albert i Le Compte protiv Belgije, 1983, A br. 58).

2) Prezumpcija nevinosti vezuje u najvišem stepenu sudije i sud: sud ne sme, pre objavljivanja presude, ni na koji način staviti do znanja da je formirao svoj stav o odgovornosti okrivljenog (brojne odluke, na primer: Bohmer protiv Nemačke, str. 55).

3) Svi državni organi, a ne samo sud imaju obavezu da poštuju pretpostavku nevinosti. Tako je Evropski sud našao da je ova pretpostavka povređena zato što je policija saopštila da je okrivljeni bio inicijator jednog ubistva (Allener de Ribemont protiv Francuske).

4) Sadržina izjave koja se odnosi na okrivljenog mora prejudicirati njegovu krivicu, tj. nije svaka izjava koja se odnosi na okrivljenog takva da vređa prezumpciju nevinosti. U predmetu Daktaras protiv Litvanije, Evropski sud je naglasio da se izjave zvaničnika moraju „posmatrati u njihovom pravom kontekstu“, pa je u ovom predmetu našao da tužilac nije povredio pretpostavku nevinosti kada je naveo da je opravdanost pokretanja postupka protiv okrivljenog „potvrđena“ dokazima.

Ni u jednoj agencijskoj vesti nije objavljeno da je tužilac Zoran Antić tvrdio da je okr. Oliver Antić kriv, ili da postoje dokazi o njegovoj krivici. On i smederevsko tužilaštvo su protestvovali što su upravo oni pozvani na predavanja lica koja su optužili. To je, koliko sam mogla da vidim iz pregleda štampe, bilo sve. Da li javni tužilac vređa pretpostavku nevinosti ako izjavi bilo šta o licu koje je optužio? Mislim da se iz kratkog pregleda prakse Evropskog suda za ljudska prava ne može izvesti takav zaključak. Praksa ovog Suda je objavljena u brojnim publikacijama na srpskom jeziku, a objavljuje se redovno i na sajtu Vrhovnog suda Srbije. Krajnje je vreme da je prouči i Republički javni tužilac.

I najzad, a to je u Srbiji danas od najveće važnosti, neophodno je utvrditi da li je Republički javni tužilac (ne samo Slobodan Radovanović, već bilo koji) i inače tako senzibilan prema prezumpciji nevinosti, kao što je bio u ovom slučaju, pa redovno donosi odluke o izuzeću kada bilo koji niži tužilac javno saopšti stav o licu protiv kojeg je podneo optužnicu, iako u tom stavu nije sadržano prejudiciranje krivice? Čitajući ono što mi je dostupno o tužilačkoj praksi (a, većina toga je nedostupna u oficijelnim izvorima), nisam stekla utisak da u stvarima izuzeća republički javni tužilac postupa jednako prema svim nižim tužiocima, a time i jednako prema svim okrivljenima. Silno želim da taj svoj utisak promenim.

Kako bi bilo da Republički javni tužilac objavi sve odluke o izuzeću nižih tužilaca sa obrazloženjima, koje je doneo za poslednje tri godine? Jer, ako je bilo odluka o izuzeću nižih tužilaca zbog sličnih okolnosti kao u ovom slučaju, ako nije bilo odbijanja zahteva za izuzeće u sličnim okolnostima, onda stvari u srpskom pravosuđu stoje bolje nego što izgleda. Dobro bi bilo to dokazati javnosti.

Peščanik.net, 07.12.2008.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)