- Peščanik - https://pescanik.net -

Šlogirani Beograd

Taksisti u Kneza Miloša 3.10.2019, foto: Peščanik

Odavno je Beograd bez terapije, a pod teškim posledicama višestrukog moždanog udara. Može li se to preživeti? Može, i te kako. Mozak ove kasabe nije preterano složen, čine ga iskopane ili zakrečene vijuge, odumrle etičke sfere i tegobni, zloćudni poremećaji urbane ravnoteže. Smrad i kolaps, nasilje nečega nad nemoćnim pučanstvom, ludačka kreativnost u nalaženju novih muka i patnji, sadizam koji je ovde postao kriterijum napretka. I to zlo ne pokazuje nameru da prestane.

Mozgovne supstance gradonačelnika, njegovog zamenika i vrhovnog šefa svakako zaslužuju mesto u teglama s formalinom, u nekom muzeju korteksne anatomije, kad za to dođe vreme i kad se nađu tegle. Generacije koje možda i dolaze, videće kroz staklo kakva je to ljudska ili slična vladajuća materija dovela latentno veliki grad do kapitalnih razaranja u vremenima koja se još smatraju mirnodopskim.

U takvom gradu su se zapatila i podivljala taksi udruženja, čiji članovi nasiljem traže neka prava koja nisu ni izgubljena. Ne znajući pouzdano šta traže i šta su izgubili, već nekoliko dana temeljno blokiraju katatoničnu beogradsku palanku. Zanimljiva je beskrupolozna antiteza u njihovim zahtevima, ko zna kome: ne traže oni da rade, to im niko i ne brani, oni su blokirali ostatke kretanja u varoši, nastojeći da se konkurenciji, koja ih pobeđuje nadmoćnom tehnologijom i inteligencijom, zabrani da radi.

Prekjuče (sreda) greškom u računanju vremena našao sam se u strogom centru taman kad su taksisti počeli svoj čas bezobzirnog sadizma: „Saće da vidite…“

Sve što bi moralo i želi da se kreće, zaustavljeno je. Ljudi su čak prestali i da psuju. Rezignacija, krotko mirenje sa sudbinom. Svaki od prolaznika učinio mi se hodajućom melanholijom, koja se nameračila negde da ode, ali ne zna kako, više ni gde, niti ume sebi da objasni zašto je to tako. Pa je svako od njih krenuo bilo gde.

Ne sporim da sam tako, ili još gore izgledao mučenicima koji su avetali negde, sudarajući se kao čestice, ili zamorci u Vučićevoj opitnoj laboratoriji života i smrti. Kupio sam flašicu vode, završio kraći postupak rehidracije i odlučio da krenem ka selu u bližoj okolini Beograda koje se zove Mirijevo. Temperatura negde između 28 i 29 stepeni. Rekoh da proverim svoj fizički status, Bulevarom do tehničkih fakulteta, skretanje levo pod uglom od 90% prema Ruzveltovoj kod Vuka. Pa prema Novom groblju. Da stignem bar dotle, ako ne mogu dalje – na pravom sam mestu.

Ispostavilo se da mi forma nije sasvim loša, pa sam hodoljubljem, bez prevoza i taksija, stigao sve do Višnjičkog bulevara, ili ulice, svejedno. Tu sam završio ispijanje vode, a onda sam video da negde ide jedan taksi, mislim da je bio ružičast. Niko ga nije zaustavljao. Da li je divljak, osobenjak, otpadnik, čovek koji ne pripada bandi, ili mu se jednostavno radi. Ili je zakasnio na protest, pa žuri da zakrči svoj deo prostora.

Bilo je mnogo ljudi i u tom bulevaru, niko ni sa kim nije razgovarao. Svako se kretao za svojom mukom, ako je uopšte znao gde ide. Pravo je reći da niko nije išao nigde, takvo je ovo mesto.

Slutim, dakle, da endemski mučiteljski nagon vlasnika ovoga grada nije bio dovoljan za klimaks patnji građanstva pod narkozom. Taksisti su onaj teg koji je bio potreban za neki vrhunac kolapsa i konačno poništavanje građanskog samopoštovanja. Svako može da nam radi šta god poželi: da ograniči ili ukine slobodu, da nas smatra bićima nedostojnim bilo kakvog obzira; da sve što nam je važno zagadi i učini odvratnim, da u nama vidi nekadašnje ljude koji su negde izgubili svoju volju, ostatke besa i moć otpora; da nas udalji od prijatelja i bližnjih, da proveri dokle u svemu tome, preko prividno živih građana može da ide. Zna da može u beskraj, još nije otkriveno ono što ne možemo podneti.

Teror taksista je upravo generalna proba konačnog udara, posle kojega nestajemo kao građani i postajemo bezvoljne kreature, nesposobne da se bave svojim životom.

Na kraju jučerašnjeg dana, uradio sam jednu važnu stvar. Aplicirao sam, kako se to kaže za Udruženje CarGo, i dobio virtualnu člansku kartu sa šestocifrenim brojem. U potpisu, Aleksandar Vučić, predsednik udruženja.

Tek sam u fazi učenja kako da koristim tu varijantu prevoza, moj telefon je bio jedva dovoljno pametan da primi u sebe pametniju, ali jednostavnu stvar.

To pod uslovom da bilo gde ostane prostor za bilo kakvo kretanje. Srpska vlast je sebi našla savršenog saradnika za podizanje anarhičnog haosa na viši nivo. To je jedini ambijent u kome se ta maloumna klika oseća ugodno.

Danas je petak, još jedan dan sa oduzetom slobodom kretanja. Banda je najavila blokadu mostova odmah posle vikenda. Banda zadužena da rastera bandu se ne oglašava.

Poruka građanima nekadašnjeg velegrada pod teškim šlogom, koju jutros čitaju pospane voditeljke: ne izlazite iz svojih kuća, ne idite nigde ako ne morate.

Ne moramo, naravno. Ne želimo, nemamo elana ni motiva. Nemamo gde ni kome, pristajemo na ovo i sve najgore što sledi. Nije nam loše i baš nas briga.

Peščanik.net, 04.10.2019.

Srodni linkovi:

Vukašin Potić – Taksisti iz drugog ugla

Mijat Lakićević – Car (je) go 2


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)