- Peščanik - https://pescanik.net -

Slovenačka reč

Reč je, naravno, o onoj ljupkoj Bajaginoj pesmici, ironičnoj i samoironičnoj: ako je i samo za kratko vreme, našli smo je, tu slovenačku reč! Pre dva dana je u Cankarovom domu održan sastanak 84 različite građanske inicijative pod krovnom organizacijom udruženja pisaca. Gužva je bila nezamisliva, nekoliko hiljada ljudi se pojavilo u kulturnom centru, neki sa, većina bez ulaznica. Bila sam bez, premda sam potpisana kao jedan od autora Manifesta odbora za pravičnost i solidarnost. Za jedva pola sata, imala sam ulaznica za pola košarkaške ekipe, pa sam ih plemenito razdelila – između ostalog i nekadašnjem predsedniku skupštine. Trajalo je više od pet sati, akcija se postepeno preselila u hodnike i balkone, gde su grupice, posmatrajući neposredan prenos na monitorima ili na svojim tablicama, komentarisale i očito se veoma dobro zabavljale. Neka umorna tela (uključujući i moje) napustila su salu ranije, ali je nije napustila misao, i nova slovenačka reč. Neposredan prenos celog događaja mogao se pratiti i na internetu. Govorilo je oko četrdeset predstavnika, diksutanti su upadali u reč, hor Kombinat je u nekoliko navrata spontano upao između dva govora. Na početku su govornici imali više vremena, postepeno se vreme sve više smanjivalo. Govorili su svi oni koji su pre nekih četvrt veka predstavljali intelektualnu elitu, ali su iz procesa osamostaljivanja izašli realtivno brzo, ne dozvolivši da ih proguta real-politika. Govorili su zapostavljeni istraživači i profesori, mladi istraživači, vođe ulice i internetskog naroda: žene su dobile mogućnost da govore, jer im ju je dala druga žena. Prvi je govorio Veno Taufer, pesnik. On je uzeo “Majnišku deklaraciju” osnovni dokument o osamostaljivanju i budućnosti nove države, koji su sastavili pisci 1989, i koji je u velikoj meri poslužio za pisanje slovenačkog Ustava – i dekonstruisao je. Pokazao je da nijedan zahtev te deklaracije nije potpuno ostvaren, ili je ozbiljno degradiran, a naročito zahtev za poštovanje ljudskih prava. Njegov krunski primer bili su izbrisani. Trenutak je bio veličanstven: bez patetike i tuge, Taufer je raskrio prvi greh, postavio odgovornost – svoju i svih koji su odobravali, pristali ili ćutali. Tako se može dalje. U svojoj balkanskoj razneženosti, pomislila sam kako bi isto tako sve bilo drugačije kada bi u Srbiji neki veliki nacionalni pesnik javno rekao da su prema Albancima počinjeni zločini i nepravde, i da se ne može misliti ni na demokratiju ni na budućnost dok to sebi i svetu ne priznaju. Bolje bi mi bilo da mislim kako je ovo u Cankarovom domu bilo mogućno. Odgovor sam dobila danas. U Delu se opominjujućim esejom javio Marko Hren, jedan od retkih koji je napustio institucije, frontove i klubove čim su se stvari u njima pokvarile, jedan od retkih koji su u opštem strahu i povlačenju u puževske i kornjačine kućice odmah po izbijanju rata nastavili da rade za mir. U to doba smo se sastajali po kafanskim sobama, jer nas niko nije hteo – niko od bivših saveznika, intelektualnih autoriteta… zaposlenih. Jer zahtevali smo mir, što je bilo savršeno neprihvatljivo za svakoga ko je hteo da društveno opstane i uspe. Skoro četvrt veka se Marko nije javio, kao ni mi ostali: neki su umrli, neki se izgubili, a neki su ostali da rade i misle ono što se nije smelo. Marko Hren je dao odgovor, a to je izdržljivost misli. Ne manje radikalan nego pre, Marko zahteva da se ne upotrebljavaju reči koje znače osudu pojedinca – recimo “gotov je”; pre četvrt veka je zahtevao da građani Jugoslavije potpišu nekoliko jednostavnih obaveza – da neće dizati oružje na sugrađane, recimo, ali i da neće pričati viceve na nacionalnoj osnovi. Beogradski divovi duhovitosti su se superiorno smejali ovome zahtevu, a hteli su, bar neki, da potpišu sve ostalo. U mnogim stvarima i danas Marko ima pravo – ali to nije bitno: bitno je da je osetio potrebu (ili veru) da se javi. Šta mi preostaje, nego da verujem onome što čujem i vidim, i verujem onome što on veruje?

Nije sigurno da je još jedna građanska inicijativa uračunata u broj nastupajućih u Cankarovom domu: to je grupa Dame napred!, koja još nema zvaničnog imena, a osnivačku skupštinu je imala dan pre događaja. Jedna od učesnica je poklonila polovinu svog vremena za nastup predstavnice gupe Dame napred!, i tako se grupa pojavila. Članice su se u publici mogle prepoznati po ljubičastim detaljima. Očekuje se da će grupa u narednim danima odigrati važnu ulogu, posebno u smirivanju napetosti krajem sledeće nedelje. 8. 2. je nacionalni praznik kulture, datum Prešernove smrti. Padajuća vlada će, kako su izjavili, “sa veseljem učestvovati” na skupu Zbora za republiku istoga dana pre podne na Kongresnom trgu. Zbor za republiku je Džurasik park desnice, a na skupu preti da bude mnogo mladih predatora. Neverovatan primer da vlada podupire protestnu akciju za vladu postaje transparentan posle “otkrića” grafita kojim se vernicima preti klanjem, kao i 1945, i još više zavijanjem Janšinih medija o tome kako se Zboru za republiku i vladi preti. Program proslava i trećeg ustanka je potpuno zbrkan, zahvaljujući vladinoj intervenciji. Uveče 7. 2. se svečano dodeljuju nagrade, u podne 8. 2. dramski umetnici čitaju pod Prešernovim spomenikom poeziju. Protestival je zakazan 7. 2. u 16h, a treći ustanak 8. 2. u 16h na Trgu republike. Očekivati incidente je realno, disciplina će na svim stranama morati da bude besprekorna.

U međuvremenu je Janša odbio da siđe sa položaja, zamenio je sam otišlog ministra finansija, čiji je projekt “slabe banke” evropska trojka temeljno isprašila pred ministrov odlazak: otišao je zbog povlačenja njegove stranke. Potres je potvrđen još jednim kadrovskim cunamijem u ministarstvima i popunjavanjem mesta preostalim, još nedovoljno privilegovanim članovima Janšine partije. Janša je još napravio manevre kojima bi svoj položaj povezao sa ratifikacijom ugovora sa Hrvatskom… Pa ako ništa drugo, vidi se na kojoj strani je veće strpljenje. A Bajagu, koji već odavno redovno dolazi, treba obavestiti da je ona reč nađena.

Peščanik.net, 03.02.2013.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)