- Peščanik - https://pescanik.net -

Špengler sa “ženske strane”

Kada se malo razgrne dim i pepeo paraideološkog torokanja smišljenog za terapeutsko rasterivanje strepnje i (samo)legitimizaciju podobnih, naših mislilaca, tih lučonoša autentične duhovnosti (koja, doduše, često ne doseže do baratanja svim padežima), ispod toga ne izviruje ništa osim razgolićujuće ispražnjenosti od smisla.
Teofil Pančić, „Špengleri iz našeg sokaka“

Proseravanje je neizbežno kad god okolnosti zahtevaju od nekoga da govori, a da ne zna o čemu govori. Stoga se proseravanje podstiče kad god obaveze ili prilike koje osoba ima da govori o nekoj temi, prevazilaze njeno poznavanje činjenica relevantnih za tu temu.
Harry Frankfurt, „On Bullshit“

Govoreći o Andersu Breiviku, ubici iz Osla, psihoterapeut Zoran Milivojević kaže: “Čovek koji je počinio stravičan zločin u Norveškoj je mentalno poremećena ličnost. On sebe doživljava kao spasioca i pokušava da reši velike teme kao što su islamizacija Evrope i druge pojave koje ugrožavaju hrišćanski pogled na svet. O tome, verujem, milioni ljudi misle kao on. Ali ovde je reč očigledno o jednom bolesnom postupku, jednoj grandioznosti ili ludilu veličine u pokušaju da promeni međunarodnu politiku”.

Dakle, po Milivojeviću, islamizacija Evrope i „druge pojave koje ugrožavaju hrišćanski pogled na svet“, predstavljaju ozbiljne probleme oko kojih su s pravom zabrinuti milioni ljudi. Problem s Breivikom nije u tome što i njega to brine, već samo u činjenici da je malo na svoju ruku, pa je naivno poverovao da sam može da promeni međunarodnu politiku. (Eh, da se Anders samo dosetio da se udruži sa onih par miliona istomišljenika, gde bi mu bio kraj?).

Uzmimo samo Breivikovu borbu za našu, t.j. srpsku stvar. Milivojević „ističe i da u međunarodnoj politici ima velike nepravde, koja rađa nasilje, ’a da se za prava Srba često bore poremećene ličnosti, jer su samo oni puni velikog gneva i pokušavaju nešto da promene’….’ Međutim, takvi postupci nas još više ocrnjuju, umesto da nam pomognu’.”

Breivikovo srce je, dakle, na mestu. Šteta što je tako blesav, pa su njegovi postupci (kako kaže Milivojevićev kolega, Žarko Trebješanin) „kontraproduktivni“. Mladost-ludost i tako to. Ipak, Milivojević nas podseća, Breivikovo nasilje je reaktivno, to jest izazvano realnim nepravdama u međunarodnoj politici i dakako, islamizacijom Evrope.

Milivojević svojom izjavom čini dve stvari – prvo, on skida odgovornost sa ideologije koja inspirisala Brejvika. Ako je Brejvik „mentalno poremećen“, to je samo po sebi objašnjenje njegovog zločina, nema potrebe kopati išta dublje, istražujući njegovu ideološku motivaciju. Iako još milioni ljudi dele Breivikovu ideologiju, to ne treba da nas brine, jer oni nisu „poremećeni“. Po Milivojeviću je poremećenost, ne ideologija, ta koja izaziva zločin.

Kako jedan prihoterapeut sa ovakvom lakoćom može da proglašava mentalno poremećenim čoveka sa kojim nikada nije progovorio nijednu reč i o kome ima informacija samo sa TV-a i iz novina, pitanje je za nekog ko se bavi psihoterapeutskom etikom, te ga ovom prilikom ostavljam po strani. Ono što je važnije jeste da čak i to relativno malo informacija koje su dostupne javnosti na ovu temu, govore upravo suprotno. Brejvik je dobro znao šta radi i zašto, nije mislio da ubija marsovce, niti je ispunjavao naredbe fantomskih glasova. On je imao razvijeno (i na hiljadu i po strana izloženo) ideološko opravdanje za to što je učinio i što je smatrao „užasnim, ali neophodnim“. Jedini koji u ovom trenutku ozbiljno tvrdi da je Breivik lud, jeste njegov advokat, ali savršeno je jasno zašto on to tvrdi: to je u interesu njegovog klijenta. Pitanje je zašto Milivojević, uprkos svim do sada dostupnim dokazima, uzima na sebe nezahvalnu ulogu Breivikovog advokata?

Druga stvar koju Milivojević čini jeste da ideologiju sa koje je prethodno skinuo odgovornost za zločin, takođe i opravdava. On bez navodnika govori o „islamizaciji Evrope“ i „ugrožavanju hrišćanskog pogleda na svet“, te o „međunarodnoj nepravdi“, i tu se već zapetljava. Njegov „ludak“ istovremeno i jeste i nije lud: jeste, jer je ubica, nije, jer reaguje na realnu pretnju. Ludim ga više ne čini motivacija – koja je na mestu, nego samo preteranost reakcije. Ali ako verujete da je pretnja realna, ako prihvatate ideologiju koja tvrdi da je u toku rat do istrebljenja između nas i njih, te da mi, usled „islamizacije Evrope“, i zahvaljujući „kulturalnim marksistima“, taj rat ubrzano gubimo, nije ni najmanje jasno da je Breivikova reakcija preterana. Ako iskreno verujete u tako nešto, ekstremna reakcija se, naprotiv, čini neophodnom („užasnom, ali neophodnom“).1

Zašto, dakle, Milivojević, dokazima i argumentima uprkos, pokušava da odbrani i opravda Breivikovu ideologiju? Odgovor je prost. Zato što je deli. Nepunih nedelju dana pre tragedije na ostrvu Utoja, Milivojević u Politici piše: „Mnogo različitih problema u ljubavnom životu je nastalo upravo zbog toga što smo kolektivno poverovali u mit o ljubavi koja donosi sreću. Mnogi od nas, potpuno nesvesni da su zaraženi ovim mitom, pokušavaju da pronađu pravu ljubav, onaj ljubavni odnos u kojem će ostvariti svoju životnu sreću. Ali kako je mit samo priča, nešto što je u stvarnom životu nemoguće ostvariti, ovi pokušaji, umesto sreće, na kraju donose nesreću. Ono što nas je kolektivno uverilo u ovu priču jeste ono sredstvo koje tako moćno i uverljivo priča različite priče, a to je film.“

A evo kako na istu temu mudruje masovni ubica iz Osla, u svom manifestu: „Problem sa našim društvom je u tome što su ljudi namerno zavedeni od strane medija, koji su, iz različitih razloga, izgradili mit i brojne zablude o ljubavi. Veliki deo sklopljenih brakova, propada upravo usled ovih zabluda. I to nije nužno krivica bračnih drugova, jer su oni zavedeni od strane medija i društva koji grade i održavaju opasne iluzije.“

Ovo se može učiniti trivijalnom podudarnošću, uz to, na jednu naizgled petparačku temu, temu sa „ženske strane“ (i zaista, Milivojevićeva se pisanija upravo tamo i objavljuju), ali nije tako. Ne samo da nije reč o trivijalnoj temi, niti je pak ženska strana ideološki naivna stvar,2 nego je ova antiholivudska priča i kod Breivika i kod Milivojevića smeštena u širi antiindividualistički i antimodernistički kontekst.

Naime, ako se izbor životnog partnera ne nalazi u domenu slobode i potrage za srećom svakog pojedinca, gde se onda nalazi? Naravno, kako bi se i očekivalo, u domenu nacionalnog, a možda i civilizacijskog interesa. Za predstavnike ove ideologije (oklevam da je nazovem kulturnim konzervativizmom, mada bi ona sebe možda najradije tako nazvala; neka bude: ideologija sukoba civilizacija), pravo na ličnu sreću bledi u poređenju sa značajem kolektivnog opstanka i pobede u populacionom ratu. Brakovi i ljubavne veze nisu prostor samoostvarenja partnera, nego postrojenja za, kako to u jednom intervjuu ljupko formuliše Milivojević, „proizvodnju dece“.3

Breivik je po ovom pitanju savršeno otvoren, kao što je savršeno otvoren i po pitanju rešenja koje vidi u povratku patrijarhalnim i tradicionalnim formama braka:

“Patrijarhat ne znači prosto da muškarci vladaju…to je sistem koji služi da održi visok natalitet među imućnima, istovremeno maksimizujući roditeljsko investiranje u svoju decu. Nijedna napredna civilizacija još nije naučila kako da izdrži bez njega. Kroz proces kulturne evolucije, društva koja su usvajala ovaj društveni sistem – koji uključuje više od proste muške dominacije – maksimizovala su svoju populaciju, pa samim tim i svoju moć, dok su ona koja ga nisu usvojila bila ili pregažena ili apsorbovana. Ovaj ciklus u ljudskoj istoriji može prosvećenim ljudima zvučati odbojno ali on će se nužno ponovo obrnuti… Kada mi, kulturni konzervativci budemo osvojili političku i vojnu kontrolu u zemljama Zapadne Evrope, u narednih 20-70 godina, ponovo ćemo uspostaviti patrijarhalne strukture i razgraditi matrijarhalne temelje… Demografija je kralj i ukoliko ne deportujemo sve muslimane sa evropskog tla u narednih 20-70 godina, Evropa će biti izgubljena.”

Kod Milivojevića, vrlo slično (istina, bez deportacije): „U zoni preživljavanja, koja je ovdje vladala do Drugog svjetskog rata, niti je ona mogla imati djecu bez njega niti on bez nje. Spolne uloge su bile jasno definirane, naučene u roditeljskim kućama. Problemi su nastali kad su se ljudi počeli pitati je li to dobar način življenja. Današnjim ljudima je strašno da u vezi ima ljubavi, ali nema zaljubljenosti. Zaboravljaju da veći dio planeta tako živi i dan danas – Azija, Afrika, Južna Amerika. I to su društva koja još uvijek proizvode djecu. … Ništa pametnije od braka nismo smislili, a brak je u velikoj krizi. Ja svoju ulogu vidim u demistifikaciji. Da ljudima kažem – hej, ljudi, našim nesvjesnim, kolektivnim vlada Hollywood. U želji da ostvarimo nešto ugodno, vrtimo nemoguće scenarije i završavamo u brodolomima koji neminovno vode u kolektivni brodolom. Zapad propada jer nema djece.4

Milivojević je nešto manje eksplicitan po pitanju recepata, ali ideal je jasan – tradicionalna porodica u kojoj je svako znao svoje mesto, odnosno ulogu. Šta je poremetilo ovu idilu? Naravno, Holivud, ali i ženska emancipacija: “S raspadom spolnih uloga promijenili su se i odnosi izmedu spolova. Žene su počele tražiti ravnopravnost, koju nisu dobro razlikovale od jednakosti. I zato danas imamo povratak matrijarhata, situaciju da su žene iz generacije u generaciju superiornije u mnogo čemu. One preuzimaju mušku spolnu ulogu, ali se ne odriču ženske.” Na drugom mestu: “Žena je često dizala glavu, tražila je neko svoje pravo na neku novu ulogu, muškarac se povlačio.”

Isto kod Brejvika, koji predlaže i rešenje za ovaj problem: ”Feminističke mere koje su promenile porodični život iz patrijarhalnog u matrijarhalni model u 70-im godinama, biće obrnute u cilju borbe protiv preterane feminizacije porodične strukture a posebno muškaraca. Cilj je ponovno ustanovljavanje oca kao figure autoriteta i glave porodice. ..Otac će, bez straha od zakonske kazne moći da uspostavi svoj autoritet u porodici. Metodi fizičkog kažnjavanja će ponovo postati značajan faktor u podizanju dece”.5

Na temu fizičkog kažnjavanja dece, Milivojević: “Država se meša u odnos roditelj–dete i zaboravlja da roditelj između ostalog mora da ima tu ulogu policajca, sudije i tamničara. Ako izrekne neku kaznu, onda on mora da je sprovodi. A kada dete shvati da je roditelj jači ono uradi nešto što je važno – podredi se roditelju.” Istini za volju, ovde se ne kaže da se dete mora podrediti baš ocu, ali s obzirom na Milivojevićevu neskrivenu naklonost ka tradicionalnoj podeli rodnih uloga u porodici, da se pretpostaviti ko u njegovom idealnom modelu ima monopol na upotrebu sile. Uostalom, nema mesta pretpostavljanju, Milivojević na drugom mestu to eksplicitno i kaže: „Raspad tradicionalnih polnih uloga žene i muškarca bitno se odrazio na način na koji volimo, stupamo u ljubavne veze ili brak, zasnivamo porodicu. Promene u ulogama žene i muškarca su se odrazile i na uloge majke i oca. U tradicionalnoj kulturi majka je zadužena za pružanje ljubavi, a otac za disciplinovanje deteta. To je omogućavalo da deca dobiju od roditelja ono što im je potrebno za ispravan razvoj u odrasle samostalne ljude: ljubav i disciplinu. Danas je sve više porodica u kojima se roditelji ne ponašaju kao mama i tata, već kao dve mame: kao ženska mama i kao muška mama. I on i ona se trude da detetu pruže što više ljubavi, što nekada dovodi do pravog takmičenja između njih. Dok je u savremenom vaspitanju princip ljubavi istaknut i stavljen u prvi plan, princip discipline, izraz očinskog i muškog je zanemaren.“

Zanimljivo je da, baš kao i Breivik, Milivojević u izjednačavanju polova ne vidi priliku za ravnopravnu podelu poslova i odgovornosti (pa stoga i brige o disciplini dece), već isključivo opasnost od „feminizacije“, mekuštva i nedostatka discipline. To je naravno problem koji muči i Breivika: „Ne branim super-liberalno, matrijarhalno vaspitanje, jer je u njemu nedostajalo discipline i pošto me je ono u velikoj meri feminizovalo“.6

U svojoj knjizi Formule ljubavi, Milivojević daje još neke argumente protiv, kako on to kaže, simetričnosti rodnih uloga: „ Kada je odnos potpuno simetričan, gube se razlike između muškarca i žene, gubi se njihova komeplementarnost. Dakle, u simetričnom odnosu gubi se dimenzija u kojoj se dva različita bića međusobno dopunjuju i koja unose svoje različite kvalitete u izgrađivanje zajedništva. To, u krajnjoj liniji dovodi do toga da se dezintegrišu kulturalne uloge muškarca i žene, da svako biće preuzima i jednu i drugu ulogu i da par formira neku svoju sociologiju koja se bitno razlikuje od kulturne realnosti društva u kome živi.“7 Ovo su naravno, užasno loši argumenti. Pre svega, Milivojevićeva vizija „komplementarnosti“ zanemaruje činjenicu da su ljudi, pored toga što su nosioci izvesnih rodnih uloga, takođe i nesvodivo različite individue. Pored toga, nema nikakvog razloga da verujemo da će simetričnost (i nemojmo se zavaravati, ovo prosto znači jednakost u podeli posla, prihoda i odgovornosti) dovesti do dezintegracije kulturalnih uloga, radije nego do njihove transformacije. Konačno, „kulturna realnost“ nije statična, kakvom je Milivojević izgleda zamišlja, već raznovrsna i promenljiva. Parovi u kojima su rodne uloge simetrične, nisu nikakvi robinzoni zarobljeni na pustim ostrvima sopstvenih sociologija (?!?), niti pak stranci u sopstvenoj kulturi, već upravo pokazatelj da se kulturna realnost menja. I sam Milivojević izgleda uviđa slabost sopstvenih argumenata, pa zato podupire svoje protivljenje simetriji, citirajući nikog drugog do fašistiškog ideologa i mističara, Juliusa Evolu: „Ispravno je rečeno da se feminizam nije zapravo borio za prava žene, već, i ne shvatajući to, za pravo žene da bude isto što i muškarac… Jedini kvalitativni kriterijum jeste, ponovimo, stepen manjeg ili većeg savršenog ostvarenja sopstvene prirode“.8 Ali ne samo da Evola nije nikakav naučni autoritet, već je ovo i potpuno drugačija vrsta argumenta – za Evolu rodne uloge nisu kulturalni konstrukti, već metafizički arhetipi – otud izneveriti svoju rodnu ulogu za njega znači izneveriti svoju pravu prirodu. To međutim više nije nikakva, pa čak ni popularna nauka, već puki misticizam i opskurantizam u službi desničarske ideologije.

***

Niz nesuvislica koje Milivojević svakodnevno deklamuje po najčitanijim dnevnim novinama i televizijama sa nacionalnom frekvencijom,9 teško je prebrojati. Od teze da primitivna plemena ne poseduju kulturu, preko tvrdnje da u američkim filmovima „emocije najviše ispoljavaju crnkinje što je negde poruka koja ima veze sa kulturom… primitivni ljudi nemaju razloga da nose maske, oni pokažu ono što osećaju i onda su drugim ljudima vrlo jasni za čitanje“, pa sve do upravo neverovatne tvrdnje da su ljudi u Africi mnogo srećniji od onih u razvijenim zapadnim zemljama, koja se (pogotovu sada kada kulminira stravična situacija na Rogu Afrike) po besramnosti može porediti samo sa onim apokrifom o hlebu, sirotinji i kolačima. Razlagati svaku od ovih nesuvislica ponaosob, ogroman je i uzaludan posao i za njega ne bi bila dovoljna ni cela knjiga, a kamoli jedan tekst.10

Ono na šta ovde želim da skrenem pažnju jeste da malo šta od tih nesuvislica ima ikakve veze sa psihoterapijom, kako god široko definisali ovu oblast. Radi se uglavnom o kafanskom prežvakavanju špenglerovskih ideja o propasti Zapada, te nesvarenom hantingtonovskom trabunjanja o sukobu civilizacija (a sve to, videli smo, posuto mrvicama Evoline metafizike). Upravo je ovo prežvakavanje bilo jedna od dominantnih komponenti vladajuće ideologije Srbije devedesetih, što je i pravi razlog Breivikove oduševljenosti „našom stvari“.11 Breivik nije izmaštao vezu između svoje ideologije i ratnih zločina srpske strane u proteklim ratovima. Ovi zločini su eksplicitno bili pravdani tom ideologijom i kada su planirani, i kada su činjeni („Došao je trenutak da se osvetimo Turcima.“) i kada su, nakon toga, normalizovani i opravdavani.12

Možda se ta ideologija trenutno i povukla sa naslovne, ali samo da bi nas dočekala na ženskoj strani: u rubrici „Život i stil“, kutku za Dragu Savetu i sličnim, naizgled laganim medijskim sadržajima koji prolaze relativno nezapaženo, „ispod radara“ kritičke javnosti. Umesto naplakivanja nad činjenicom da nas je Breivik „ocrnio“, i šaperovskog kukumavčenja nad „slikom koju će to poslati u svet“, trebalo bi da konačno prihvatimo da ta slika odražava prepoznatljivu stvarnost. Ideologija sukoba civilizacija nije ni srpski izum, ni srpska sudbina, ali je njen uticaj na vođenje državne politike i formiranje javnog mnjenja devedestih neosporan, baš kao što su neosporne i stravične posledice te i takve politike, te činjenica da Srbija do danas nije učinila dovoljno da se od nje jasno distancira. Za razliku od Milivojevića, ja nisam stručnjak za „formule ljubavi“, ali mislim da bih napaćenoj lepotici Srbiji koja se žali da se na njen Fejsbuk profil javljaju sve sami islamofobi i desničarski ekstremisti i kače joj, naočigled celog sveta, ljubavne poruke na „zid“, imao da ponudim jedan relativno razuman savet. Draga Srbijo, ako stvarno želiš da izbegneš takve fanove, možda bi za početak trebalo da se iščlaniš iz grupe „Istina o Srebrenici“ i izbaciš Srđu Trifkovića sa liste prijatelja. I, naravno, da promeniš psihoterapeuta.

Peščanik.net, 06.08.2011.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Konzervativni populizam: zajedno protiv solidarnosti

Dejan Ilić – Patrioti i predatori

Ksenija Krstić i Aleksandar Baucal – Biti ili ne biti (decu), pitanje je sad

Dejan Ilić – Širenje mreže

Strahinja Mavrenski: Terapija uvreda – Zoran Milivojević

MODS – Stop promovisanju nasilja nad decom

Nenad Stevanović – Pedagogija i kazna

Sofija Mandić – Još nasilja

Maja Asanović: Zoran Milivojević – Tuga jedne profesije

NAŠ TERORIZAM
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. O ovome najbolje u tekstu Gaja Voltersa.
  2. Na tu temu videti.
  3. Samim tim, ne treba da čudi što je za zastupnike ove ideologije istopolni brak najčešće contradictio in adjecto. Ako brak služi za proizvodnju dece, sve što ne proizvodi decu – nije brak. Takođe, teško je odupreti se utisku, da je razmišljanje o deci kao o artiklu, o nečemu što se proizvodi, tek par koraka od teze da se deca mogu namenski trošiti, onda kada je to „neophodno“.
  4. Na drugom mestu, skoro identično: „U tradicionalnim društvima roditelji spoje nju i njega, crkva ih vjenca, oboje to dožive kao sudbinu jer nema razvoda kao olakog izlaza, dožive misterij prve bracne noci i to je to. Rode djecu i žive. Naravno da se emocionalno povežu, da se zavole, da se stvori osjecaj pripadnosti i zajedništva. Dakle, ova slika je puna ljubavi, ali na njoj nema zaljubljivanja. Nemojte me pogrešno shvatiti; da sam ja neki konzervativac koji se nada da ce se ta vremena vratiti. Ja samo ukazujem na to da se zapadna civilizacija, od kada su mase pocele sklapati brakove iz zaljubljenosti, pocela destabilizirati i propadati. Glavni pokazatelj je to što nema dovoljno djece. A zaboravljamo da na ovom planetu postoje još i Jug i Istok, dakle regije gdje su spolne uloge ocuvane, gdje su brakovi dogovorni, a to su one zone na planetu gdje ima djece. A djeca su buducnost“. Iako Milivojević često kudi „Holivud“, činjenica da svoju kritiku nigde ne elaborira, niti pak potkrepljuje primerima, pokazuje da o predmetu svoje kritike zapravo ne zna ništa. Za njega je film, pa čak i umetnost uopšte, samo „fantazija“ i „laž“, te nema nikakve potrebe da se ona tumači. Da filmovi nisu puka zabava, već da mogu nešto i da znače, da nas obrazuju, da nam pomognu da razumemo sebe i druge, pomisao je koja Milivojeviću izgleda nijednog trenutka ne pada na pamet. Teško je odupreti se utisku da je ovaj prezir prema filmu i umetnosti, blisko povezan sa prezirom prema individualnoj slobodi i sreći, a u političkom smislu, prema savremenom liberalizmu. O intimoj povezanosti između prava na potragu za srećom, holivudskih romantičnih komedija i savremene liberalne demokratije, vidi Stanley Cavell, Pursuits of Happiness: The Hollywood Comedy of Remariage (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1981).
  5. 2083 – A European Declaration of Independance“, strana 1145. Antifeminizam je jedna od najitaknutijih crta Brejvikovog manifesta. Vidi tekstove Mišel Goldberg i Džejn Kler Džouns.
  6. 2083 – A European Declaration of Independance“, strana 1387, http://www.kevinislaughter.com/wp-content/uploads/2083+-+A+European+Declaration+of+Independence.pdf O Brejvikovoj „paranoji emaskulinizacije“, videti istoimeni članak Džuli Ingersol.
  7. Formule ljubavi (Novi Sad: Prometej, 2002), str. 332.
  8. Formule ljubavi (Novi Sad: Prometej, 2002), str. 332. Citat je orginalno iz Evoline „Metafizike seksa“.
  9. Pored redovne kolumne u „Politici“, Milivojević je i čest sagovornik u najgledanijim emisijama RTS-a, B92 i Studija B, pre svega na „Da, Možda, Ne“, „Utisku nedelje“ i „Agape“. Ukratko, njegov uticaj u domaćoj javnosti je teško preceniti.
  10. Takođe, po Milivojeviću: društvo po svojoj konsituciji ne može da prihvati homoseksualnost (uprkos brojnim primerima društava koja su to činila, kako kroz i istoriju, tako i danas), homoseksualnost nije prirodna već nastaje u velikim gradovima kao posledica „ukidanja tabua“, a roditelji se boje da im deca ne budu homoseksualna samo zato što „žele unučiće“ . Ovde nije problem konzervativnost Milivojevićevih stavova, već njihova očigledna i empirijski lako dokaziva netačnost.
  11. Nekadašnji savetnik Biljane Plavšić i Vojislava Koštunice, te poricatelj genocida u Srebrenici, Srđa Trifković, afirmativno se citira u Brejvikovom remek delu ravno 22 puta. Više o načinu na koji je diskurs o sukobu civilizacija oblikovao srpsku nacionalističku politiku tokom Miloševićeve vladavine i nakon nje, kod Čolovića, u tekstu „Kultura, nacija, teritorija“, Republika, br 288-289.
  12. Brejvik dakako nije prvi koji je ovu vezu uočio. Mark Stajn, još jedan junak njegovog manifesta, opsednut paničnim strahom da će se muslimani demografski osvojiti Evropu, ovako objašnjava i opravdava zločine srpske strane: „Zašto se Bosna pretvorila u najgoru klanicu u Evropi od Drugog svetskog rata? Tokom trideset godina pre katastrofe, bosanski Srbi su spali sa 43 posto na 31 posto populacije, dok su bosanski muslimani porasli sa 26 na 44 posto. U demokratsko doba nema načina da se izađe na kraj sa demograijom – izuzev kroz građanski rat. Srbi su to shvatili, a u narednim godinama će shvatiti i ostali Evropljani: ako ne možete da podedite protivnika rađanjem, istrebite ga. Problem sa kojim se danas suočava Evropa leži u tome da Bosanski model danas predstavlja model za ceo kontinent.“ America Alone: The End of the World As We Know It (Washington, DC: Regnery Publishing, 2006), str.5