Aleksandra Zec bila je kći zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, i vjerojatno sasvim obična dvanaestogodišnjakinja, koja po ničem ne bi zaslužala da se o njoj piše, da je nisu svirepo ubili. (Wikipedia)
Konačno sam na HBO videla film Srbenka Nebojše Slijepčevića, pošto je pokupio ogromno mnogo nagrada i priznanja i obišao svet. Predstavu Olivera Frljića videla sam mnogo ranije. Proveravam kritike, režiserove intervjue i naletim na članak o Aleksandri Zec hrvatske Wikipedije. Zgusnuti užas, ne verujem svojim očima. Šta znači „sasvim obična dvanaestogodišnjakinja“? Da li je to zato što je bila mesarska kći? „Po ničem ne bi zaslužila da se o njoj piše“? Koja to dvanaestogodišnjakinja ne zaslužuje da se o njoj piše? Ali eto, svirepo su je ubili, pa se ta sasvim obična devojčica, nezaslužna pisanja o njoj, progurala do opšte poznatosti, i svi, a naročito pisci članka, moraju je podnositi. Pa sram vas bilo, vas petoro ubica, zar niste mogli bolje izabrati! Pri tome je očito da autor wikipedijskog članka ima isti stav prema svim devojčicama koje su surovo pobijene, recimo u Tuzli, Višegradu, Sarajevu i šire, samo da su te bile dovoljno učtive i nenametljive da ostanu uglavnom nepoznate.
Nije bila dovoljna akcija mnogih u Hrvatskoj, nije bila dovoljna predstava, nije bio dovoljan ni film. Ostala je uvređenost što je nije progutao zaborav. O tome, proročki ali savršeno jasno, govori dokumentarno-pozorišni film Srbenka. Spremanje predstave uključuje profesionalce i amatere, i nekoliko devojčica, rođenih deset godina posle ubistva Aleksandre Zec. Oliver Frljić prati, provocira i pušta učesnike predstave, povremeno do mere koja je mučna za publiku filma, da o pripremi predstave misle i glume. Priprema doživljenog, političkog pozorišta je, naprosto, mučna. Dobrovoljci moraju platiti strašnu cenu, proživljavanje tuđih i proživljavanje svojih trauma, koje neće nestati kad ih režiser poduči glumi, laži, efektu, suočavanju sa publikom, uspehu… Film postavlja krajnje nezgodna pitanja pozorištu – recimo, hoće li gluma mržnje, oslobođeno sopstveno istraživanje mržnje, ostaviti tragove u glumcu/glumici? Hoće li naturščik sebe time obrazovati? Koji je smisao uputiti dvanaestogodišnjakinju da ponovo doživi svoje traume i zatim ode u svet, u kojem nema mogućnosti da utiče onim što je doživela na to da drugi to ne dožive? Nijedno od tih pitanja ne postavljamo posle predstave: publika je dobro obrazovana, ona u potpunosti razume prevod predstave iz događaja u inscenaciju, nužni iluzionizam, ume da pročita scenski minimalizam, sluti kako je izgledala priprema predstave – pogrešno, naravno. Zato je tu film, da dokumentuje svu surovost pripreme pozorišta. Predstava, koliko god savremeno i suvereno zasnovana na postdramskim poetikama, precizno dekonstrukcijska, suprotstavljena različitim tehnikama metaforizacije, još uvek je performativni rezultat rada skrivenog od publike: film razotkriva te procese, i za razliku od mnogih filmovanja pozorišta/scene spreda i od pozadi, pre i posle, to ne donosi nikakvo dodatno zadovoljstvo, samo dugi i bolni povratak osnovnom, da je devojčica ubijena sa ocem i majkom, zato što je takav zločin bio dozvoljen. Sve što se oko toga događalo i još se događa uslovljeno je potrebom jednih da dozvoljivost zadrže, po potrebi obnove i privremeno zataškaju, i interiorizovanom dužnošću drugih, kojih je mnogo manje, da je zauvek zatru. Film, drugim rečima, postavlja pitanje političkom pozorištu o još skrivenim i neispražnjenim džepovima zaludnosti: ima li danas pozorište pravo na to? Zaludnost, čak i onako nemilosrdna kao u Aristofanovim komedijama, mogla je funkcionisati u okviru važne institucije atinske demokratije, pozorišta. Kako pozorište vratiti demokratiji iz komfora kulturom opravdane zaludnosti? Promenom društva, dakako. Film Srbenka pokazuje kako daleko je ta utopija: trenutna mizerna i ponižavajuća borba je da ne prevlada relativno mlada avet iz bliske prošlosti, pa ako bi mogla biti pobeđena, da se razmišlja o obuhvatnijim rešenjima.
I zašto skoro niko Aleksandru Zec nije zvao Saša?
Peščanik.net, 07.08.2019.
Srodni linkovi:
Boris Dežulović – Politička opcija Bože Petrova
Natalija Miletić – Frljić oslobađa
Branislav Jakovljević – Velik mi je ovaj grob
Predrag Lucić – Uloga Hrvata od zanata u predstavi „Aleksandra Zec“
Sven Milekić – Zašto Zagreb skriva svoju sramotu?
Ajla Terzić – Jesu li kisnuli u Paulin Dvoru?
Boris Dežulović – Mesiću, vratite u život Mihajla Zeca, ne Rimca
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024