Osamdesetih godina, u bivšoj Jugoslaviji rodile su se dvije djevojčice – jedna u Vukovaru, druga u Zagrebu.

Djetinjstvo će im obilježiti rat pa će tako Ivana i Aleksandra – jer tako se zovu – svaka na svoj način postati njegove žrtve. Ivanina porodica je protjerana, otac joj je ubijen na Ovčari.

U dom Aleksandrine petočlane porodice jedne večeri upadaju naoružani muškarci i brutalno likvidiraju majku, oca i 12-godišnju Aleksandru.

Ivana se preziva Bodrožić a Aleksandra – Zec i vjerovatno se nikad nisu ni srele.

Ivana Simić Bodrožić je o svom prognaničkom iskustvu napisala roman i on je u Hrvatskoj izazvao neuobičajenu pažnju javnosti. Ipak, nešto manje je senzacionalan njen posljednji medijski istup koji je takav da je zaista teško biti politički korektan/na u pogledu lika i djela ISB.

Tekst o kojem je riječ je objavljen na internet portalu Beton, što je više kalkulacija nego slučajnost. Napisano u psedo-duhovitoj formi pisma čitalaca, ovo neobično ispovjedno štivo počinje na sljedeći način: „Draga redakcijo Betona, molim vas, možete li mi pomoći? Imam taj problem sa Srbima, doduše, imam problem i s Hrvatima, ali o njemu nešto kasnije.” ISB se potom osvrće na svoje djetinjstvo, početak rata i politiku, „kaos“ u glavi & bol u rebrima čije je simptome „googlala“, djecu i svoj uspješni roman te sve tako do otkrića, ne kindla ili mighty beans već – Betona:

„E, da, onda sam u međuvremenu slučajno nabasala i na vas, onkraj ploče, onkraj mogućeg. Znala sam da također postoji neka kvaka (naprimjer, mora da izlazite dvaput mjesečno, mora da vas ne honoriraju, mora da ste neshvaćeni, da vas pljuju, privode ili već nešto takvo…“

Autorka, dalje, kaže da joj je trebalo mnogo vremena da prestane dobijati „doslovno fizičke reakcije“ kad čuje riječi „bre, lepo, ujdurma i tko zna još kakve-sve-ne izraze koji su rezultirali, pa gotovo, napadima panike.“ Tu je i anegdota kako je u napadu gladi sa srpskog štanda u Lajpcigu „maznula“ čokoladni kolač. A od svega toga ju je izlječio – Beton. Zaista je neobično da niko do sada nije tužio, slao im viruse i zabranjivao taj podlistak Beton, s obzirom da su Betonovi vremešni politički aktivisti od vrlo malih nogu dizali glas protiv ugnjetavanja raznih naroda na prostoru bivše Jugoslavije.

Dalje, preskočimo li neku vrlo neobičnu struju svijesti u poređenju s kojom se i misli Džojsove Moli Blum čine organizovane, dolazimo do povoda teksta – kave s predsjednikom Hrvatske. Predsjednik države ISB ne zove ’nako, već je, kako sama pojašnjava, „uzrok događaja (motivacija): neočekivana popularnost gore spomenutog romana o ratu i djeci“ koji je „oduševio gradonačelnika.” Spisateljica je, istina, iznenađena pozivom, ali poput cheerleadersice ushićeno pristaje na tu kavu i zove prijatelje da se pohvali, čisto da „znaju s kim imaju posla“ (!).

Njen vanredni talenat se očituje u nadahnutom opisu vremenskih uslova, sigurnosnih mjera na ulazu u Predsjednički ured, sve začinjeno elementima pornografije ili konzumerizma, ostaje nejasno („gotovo skidaju moju novu haljinu za tu prigodu“). Dalje saznajemo da pije „kavu s mlijekom“ (fino se kaže kava s predsjednikom a ne single malt s predsjednikom) i čeka da je upoznaju. Ali kako Josipović ne pada u nesvijest kad je ugleda, ona kao prava kraljica mature pruža ruku i kaže da joj je čast što je tu. Anšante. Preokret u ovoj zbrkanoj reportaži iz Banskih dvora nastaje kad spisateljicu predsjednik pita koji je njen problem, na što ga ISB isljednički pita kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem (to je „stvarno zanima“, jer je „tih dana silom prilika bila izvan zemlje.“)

Sve do ovog mjesta, tekst bi bio neobičan isključivo po tome što su ga s Betona prenijele dvije dnevne novine u Hrvatskoj, no politički ali i etički stavovi spisateljice Simić Bodrožić ga čine krajnje problematičnim. Kada Josipović naglasi da je u smislu regionalne saradnje i politička volja velika stvar, gospođa Simić Bodrožić ga – barem sudeći po njenom transkriptu – žustro prekida rekavši da “vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto” te u tekstu u zagradi dodaje: “Ovdje samo želim napomenuti kako sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.”

Detalji kojima je zatim Josipović opterećuje su već previše, pa ISB odlučuje da će literarnim postupkom elipse “poštedjeti” osjetljiva čula svojih čitaoca. No u cijeloj ovoj priči se ispostavlja da daleko više empatije ima Josipović, koji to radi po dužnosti, razumijete, nego naša junakinja koja mučni joj dijalog opisuje na sljedeći način:

„Ili zamislite da ste vi obitelj Zec.“ Kaže Predsjednik meni. „Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno!“ (Radi se o srpskoj obitelji mučki ubijenoj usred rata, u Zagrebu). Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu
ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem: „Žao mi je.“

Žao je i meni i što sam morala da čitam ovaj tekst, a posebno mi je žao što Ivana Simić Bodrožić nije malo „googlala“ Paulin Dvor i porodicu Zec. Ovaj tekst meni lično nije izazvao neki bol u rebrima već radije u predjelu želuca.

Da, Ivana Simić Bodrožić i Aleksandra Zec se uživo vjerovatno nikada nisu srele, tako da se na ovom mjestu njihove sudbine sreću u metaforičkom smislu. Ipak, takav kontekst ISB nedvosmisleno odbija.

Najneprijatnija stvar u ovom pismu dragom Betonu je način na koji ISB rutinski o(t)pisuje tragediju porodice Zec:

„Radi se o srpskoj obitelji mučki ubijenoj usred rata, u Zagrebu.“

Ovo nije suosjećanje, ovo je fraza. I još stoji zagradi. Pri tome, mučki je klišejizirani pridjev iz školskih udžbenika, barem ga se ja takvog sjećam. Samo što je ubistvo porodice Zec daleko od školskih priručnika i pitanje je da li će se ikada naći u njima.

Ne radi se o tome da je Ivani Simić Bodrožić naročito neugodno da to sve zamišlja, već za to ne vidi nekog posebnog razloga. Čemu misliti o porodici Zec, o njenoj vršnjakinji Aleksandri koju su likvidirali ljudi što ih danas preživjeli članovi te porodice mogu vidjeti dok spokojno u nekoj baštici piju kavu? Gnjavaža je i što „skoro postiđeno“ mora da sluša o tome, pa tako i Josipović od legende koja ju je pozvala na makijato postaje lik koji se „krivi i ushićeno krevelji.“

Iznad svega, tužno je i neprijatno vidjeti kako osoba čiji je život obilježila tragedija ovih razmjera nema nikakvu empatiju za druge žrtve tog istog rata i sasvim je u pravu Viktor Ivančić koji ISB naziva autističnom. Spisateljica iz Vukovara je, recimo, u svom gostovanju u emisiji Nedjeljom u dva demonstrirala skoro identičan nedostatak suosjećanja i prema izbjeglicama iz BiH. Nijednim svojim gestom ona nije pokazala da raseljene ljude s prostora susjedne joj države smatra unesrećenom populacijom, kao što je to bila njena vlastita porodica u ratu. Za nju su oni isključivo ilustracija stepena jadnoće: jedino su bosanske izbjeglice (bile) gore od hrvatskih prognanika.

Usput rečeno, ovom komparativnom metodom utjehe se služi i medij u kome je Ivana Simić Bodrožić zablistala, a to je Jutarnji list. Recimo, uz tekst o malverzacijama u hrvatskoj mesnoj industriji biće anterfile koji čitaoce informiše da je u BiH još i gore, da graničari maltene organizuju sado-mazo orgije u hladnjačama. Ili, afera s lijekovima kojima je istekao rok trajanja, ali se svejedno ponovo plasiraju na hrvatsko tržište. Užas. Ali, pazite, u Bosni nemaju čak ni istraživanja o tome!

Spisateljica Simić Bodrožić ipak nije tako posebna. Za vrijeme rata, poznati fotograf Pol Lou je u Sarajevu uporedo izložio slike stradanja u Ruandi i u BiH. Lou – a o tome je pisala posebno Suzan Zontag  – je bio iznenađen činjenicom da su Sarajlije burno reagovale na to da se njihova patnja upoređuje s tuđom (pa još s tamo nekim crncima). Tako ni ISB ne vidi razloga ni da se zamisli nad sudbinom porodice Zec i žrtava u Paulin Dvoru prije nego iznese neke tako sramotne zaključke. Na taj način ona pokazuje da je lišena one najljudskije dimenzije koja čovjeku može da ostane od tragedije, a to je suosjećanje. Ono što je ISB napisala za Josipovića, „ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema – nula“ vrijedi više za nju samu. Jednako važan dio navedenog teksta je njena (ekspertska?) analiza o tome koji su zločini bili rezultat politike udruženog zločinačkog poduhvata, a koji su navodno bili izolovan incident. Ovo je, uostalom, Ivani Simić Bodrožić briljantno nacrtao Viktor Ivančić.

U nastavku teksta, Ivana Simić Bodrožić, koja je ostala jezivo hladna na „mučku“ likvidaciju tuđe djece predsjedniku Hrvatske pokazuje sliku vlastite djece. Ta joj ironična paralela, naravno, izmiče i po napuštanju Banskih dvora, vani je dočeka kiša. No u tom trenutku Ivana Simić Bodrožić razmišlja o novoj haljini koja će da pokisne.

Ono što je odvratno u ovoj vrsti tekstova jeste to što vas lako mogu navući na tanak led busanja u prsa (o čemu sam ranije pisala na ovom mjestu), pa čitava situacija može dobiti elemente montipajtonovskog skeča, konkretno onog u kojem se žrtve takmiče u svojoj jadnoći. Tako sva priča prestaje kad se spomene Aušvic, odnosno, Srebrenica, odnosno, upišite rat, genocid ili odgovarajuću tragediju. Bez obzira gdje je koga rat zadesio, to ne bi trebao biti razlog da se stavovi poput ovih tretiraju u rukavicama, posebno kada ih karakteriše odsustvo svake političke i društvene svijesti.

Ono što je, međutim, značajno jesu dosadašnje reakcije na pismo dragom Betonu koje pokazuju da je donekle prevaziđen taj fetiš viktimizacije koja otvara manja vrata regionalnih festivala ili neka veća, recimo, u Lajpcigu.

U svakom slučaju, Ivana Simić Bodrožić treba da pojede još dosta kolača da bi, kao Kerolova Alisa, mogla da poraste i shvati zeca.

Peščanik.net, 11.04.2011.

Srodni link:

Leave a Reply