- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta Prva Srbija hoće od Druge Srbije

Crni flor protiv rata u Bosni, 1992, foto: Goranka Matić

Pošto su ga, nakon njegovog anti-liberalnog pamfleta, Madžar i Begović dobro isprašili, Ćirjaković se odlučio da udari na mrtvog Konstantinovića (Politika, nedelja, 24. april). To jest, on bi voleo da je Konstantinović mrtav, ali nije, življi je mnogo od Ćirjakovića i njegovih, ako to nije preteška reč, ideja.

Ne bih se ja verovatno u Ćirjakovićev pokušaj obračuna sa Konstantinovićem i Drugom Srbijom uplitao – računam ima za to kvalifikovanijih od mene – da nisam i protiv svoje volje upleten. Tačnije opleten, ni kriv ni dužan, što je najgore. Odnosno da u tom, negativnom dabome, kontekstu nisu pomenuti Peščanik i moje ime. Tako smo i mi ugurani u Drugu Srbiju, tj. u grupu takozvanih autodestruktivaca, autokolonijalista, autošovinista i, generalno, u celu tu auto-industriju. Uzgred, taj „autošovinizam“, to je jedan mnogo glup pojam – koliko glup, toliko pakostan – jer je logički nemoguć. Što je jasno svima osim onima koji ga koriste i naravno Ćirjakoviću koji ga je, što me ne čudi, i izmislio. Bar tako kažu.

No, to nije bitno, a nije ni zanimljivo. Zanimljiviji su, blago rečeno, sve češći napadi na Drugu Srbiju koji doduše nisu uvek otvoreni, već su prikriveni pod krinkom rasprave o „večitim srpskim podelama“ kao „usudu“, iz kojih nekako na kraju uvek ispadne zaključak da je za podele, a i uopšte, za sve, uglavnom kriva Druga Srbija.

Tako te navodne rasprave zapravo služe da se širi konfuzija i, još malo, revidira istorija. Jer, pre svega, ne vidi se iz te rasprave kako je i oko čega do podele na prvu i drugu Srbiji, ni povesno ni politički, došlo. Odnosno, ako se to i uočava, onda se prema proratnom i antiratnom „narativu“ zauzima pozicija ekvidistance, oni se posmatraju kao dva legitimna i jednako vredna, tačnije podjednako pogrešna, „ekstremizma“ (Politika, subota, 23. april, Kulturni dodatak). Maltene je, kao u vojsci, neko izdao komandu „na parove razbrojs“ pa je onda jedan vikao „prvi“, a onaj do njega „drugi“, znate već kako to u armiji ide i, eto, tako je nastala ta podela. I sad, pošto smo ukinuli vojsku, tj. obavezno služenje vojnog roka, valjalo bi da se taj rascep ukine, i da se prvi i drugi pomire, i da zavlada bratstvo-jedinstvo, makar unutar srpskog naroda, kad oni drugi, mislim narodi, nisu hteli i šire.

Konfuzija je, sve u svemu, veća nego kada se radi o podeli na četnike i partizane, ali, slično, kao što četnici ispadaju dobri momci i patrioti, a partizani loši momci i „komunisti“ koji su narodnu nesreću iskoristili da osvoje vlast, tako i pripadnici prve Srbije postaju pozitivni, a druge negativni junaci, koji su rat hteli da iskoriste da osvoje vlast, što im je pod Đinđićem i uspelo, ali srećom kratkotrajno. A da je „tomu tako“, što bi rekli naša bivša braća Hrvati, najbolje svedoči Radomir Konstantinović i njegova Filosofija palanke. Sam Konstantinović je, po Ćirjakoviću, zapravo jedan potuljeni anti-srpski nacista, a pomenuto delo, „Biblija Druge Srbije“, kako je neki zovu, zapravo je knjiga razdora srpskog naroda. Ona je „seme zla“ koje je, posejano šezdesetih, procvetalo devedesetih – nije slučajno baš Konstantinović bio prvi predsednik Beogradskog kruga iz kojeg je nastala Druga Srbija – a evo ni do dana današnjeg nikako da bude zatrto.

Iz toga se dalje, nije teško uvideti Ćirjakovićevu nameru, sugeriše zaključak da za srpske poraze na kraju 20. veka nije kriv Milošević ni dominantna srpska intelektualna elita – na čelu sa SANU, BU i Politikom – koja ga je podržavala (šta podržavala – stvorila), nego ona njena manjina koja se ratu protivila.

To jest, u konačnici, nije problem u ratnoj politici i ratnim ciljevima, odnosno u tome zašto se u rat ušlo, nego u tome kako se iz rata, s bremenom teškog poraza, izašlo. I samo je potrebno da to Druga Srbija lepo prizna „pa će nam oni oprostiti što su nas ubijali“, pa ćemo zapevati „mir, mir, mir – niko nije kriv“ i opet ćemo živeti složno, kao braća. I sestre. Tako bar misli Ćirjaković, a sa njim i Politika.

Peščanik.net, 28.04.2016.

Srodni linkovi:

Bora Ćosić – Zlo od filosofije

Nadežda Milenković – Ništa biznis, samo lično

RADOMIR KONSTANTINOVIĆ NA PEŠČANIKU

DRUGA SRBIJA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)