- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta sve može u Pekingu za 15 minuta

Foto: Predrag Trokicić

Možete, recimo, da ispričate istoriju srpskog naroda. To ako ste Vučić. U tu glavu staje taman toliko istorije, za 15 minuta, srpske ili bilo koje druge, svejedno je. Možete još i da saznate kroz šta su sve prošli Kinezi. Tako se zove kineska istorija na kineskom – kroz šta su sve prošli Kinezi. To ako vam priča Si, i ako ste Vučić da to slušate.

Znam, čitalac sve ovo zna, čuo je bezbroj takvih gluposti iz istih usta. Ali šta vredi. Zamišljam Vučića i Sija, razmenjuju istorije svojih naroda, u neplanirano produženom delu sastanka za čitavih 15 minuta. Svaki ima po 7 i po minuta za svoju istoriju. A Si se još nije ni pripremio, kaže Vučić, nego onako, iz glave: kratak kurs iz kineske istorije za 7 minuta, specijalno za Vučića.

Samo što nije 7 minuta. Niti Vučić zna kineski, niti Si razume srpski, što znači da su imali prevodioce. Ako je prevod bio konsekutivan, to znači da je svaki od dvojice istoričara imao po 3 i po minuta za istoriju svog naroda. Dobro, mogao je biti i simultan, u šta sumnjam, ali evo, neka bude simultan, što opet znači da su Vučić i Si morali da govore sporije, pa sedam opet nije više sedam, nego je 5 ili 6 minuta. (Hoću da kažem, ono što biste inače rekli za 5 minuta, morate rastegnuti na 7, da bi simultani prevodilac mogao da vas prati.)

Čitalac se sigurno seća kako Nea pune informacijama u prvom „Matrixu“. Tako ja zamišljam Vučića i Sija, sede jedan drugom okrenuti leđima, a između njih debeli kratak kabl priključen na njihove vratove, baš kao kod Nea, a istorije teku između te dve glave brzinom svetlosti. Rožnjače obojici trepere ispod poluspuštenih kapaka, dok im mozak prihvata i klasifikuje informacije. Sve smo to videli na filmu, a Vučić je izgleda i doživeo u Pekingu.

Dobro, ne mora kabl. Ti Kinezi, kod njih svašta ima. Možda su Vučiću otkrili neki telepatski način za primanje i slanje velikog broja podataka. Nešto kao prirodni – bluetooth. Ili… ne vredi, mogao bih ovako u nedogled, a opet – 3 ili 5 ili 7 minuta za srpsku i kinesku istoriju, kako da čovek ne razmišlja o tome.

Umesto što se bavi obojenim revolucijama ili revolucijama uopšte, a ni o jednom ni o drugom očigledno pojma nema, Vučić bi mogao da napiše udžbenik iz srpske istorije. Pa da se to deli deci na početku svake školske godine i to od sad pa zauvek, dakle i onda kada Vučić odavno više ne bude tu gde je danas, da se deca ne muče iz godine u godinu, nego – 3 minuta srpske istorije, gotova škola.

Tek što su krenuli u školu, odmah su je završili, za par minuta, barem što se istorije tiče, po Vučićevom planu i programu. Da bude neko dobro i od njega.

Samo, ima jedan problem. Tako istorijska znanja mogu da dele isključivo – prijatelji. I to odlični prijatelji, kao što su to Si i Vučić. Jer ne bi Si svakome pričao za 3 ili par minuta više kroz šta su sve prošli Kinezi, nego samo najboljim prijateljima, a takvih je malo. I Vučić je, naravno, jedan od njih. A što i da ne bude. Ako može biti najbolji prijatelj s Macronom, što ne bi bio i sa Sijem.

Samo što s Macronom pije (umalo da napišem rujno, jer sve vuče na epsku izmišljotinu) vino u podrumu, a sa Sijem bistri istoriju. Prijatelj je Vučić, prilagođava se svojim najboljim prijateljima, tačno zna šta koga zanima i to mu daje. „To dovoljno govori o našoj spoljnoj politici“ – objasniće Vučić lakonski. Na to se može reći samo ovo – narod čija istorija staje u tri minuta, ne može ni imati nikog drugog do Vučića da mu vodi spoljnu politiku.

Za sad znamo da Vučić ima barem tri najbolja prijatelja. Pored dvojice pomenutih, treći je naravno Trump. Ako Si pokazuje prijateljstvo tako što razmenjuje istorije, a Macron tako što s prijateljima pije vino u podrumu, Trump pak prijateljima poklanja hemijske olovke i dekantere (seća se čitalac dekantera, samo je zaboravio šta to beše).

Ako sad podvučemo crtu, spoljna politika Srbije – jedna hemijska olovka, jedan dekanter, vino popijeno u podrumu, kratak, trominutni kurs iz kineske istorije. Dobro, nije samo to – tu su i rafali, i izraelski kit za špijuniranje, i… Ma, nije ni bitno, važno je samo da mnogo košta. Oni nama hemijsku, dekanter, vino iz podruma, kratak kurs iz istorije, rafale, špijunski kit… a mi njima: novac (i litijum).

To je ta čuvena spoljna politika koja svoju konačnu potvrdu dobija u 15 neformalnih minuta u Pekingu.

I sad pošto smo to iscedili, vratimo se na početak da bismo se ozbiljno zapitali – zašto je taj čovek uopšte putovao u Peking? Da proda rakiju, med, vino… To ne kažem ja, on to kaže. Kaže, „da se raspitam za izvoz naše rakije, meda, vina“. Kako se to „raspituje“? Pita Vučić Sija: je li Si, je l bi ti malo naše rakije, meda, vina? Si kaže: naravno, al prvo da ti ispričam kroz šta su sve prošli Kinezi. Petnaest minuta kasnije, obojica zaboravili na rakiju, med, vino…

Vučić, trgovački putnik, prodaje uokolo rakiju, med, vino, sve naše, a s puta se vraća s rafalima i špijunskim kitom. Čudan trgovački putnik, više kupi nego što proda. Samo što to nije dobra slika, ne odgovara sasvim stvarnosti. Da probamo ponovo: Vučić, trgovački putnik, prodaje uokolo rakiju, med, vino, a ispod stola, kao ovejani diler, nudi: litijum, zlato, železo…

Ma neka je otišao u Kinu, al što mora da nam se odatle javlja? Može da pošalje i samo razglednicu: recimo, mislim na vas, a na Đilasa posebno. Ne bi nam bilo žao što na Đilasa misli više nego na nas. Lepo je što misli i na nas. Pogotovo kad otputuje daleko, to je onda najlepše.

I na samom kraju, čitalac više nema strpljenja, o čemu je uopšte ovaj tekst, pita naglas i negoduje. Pa o Vučiću, pobogu, dakle – ni o čemu.

Peščanik.net, 05.09.2025.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)