- Peščanik - https://pescanik.net -

Statistikom protiv realnosti

Foto: Miodrag Ćakić

Statistika često pokazuje isključivo ono što njeni interpretatori žele da vide. Ona se (zlo)upotrebljava na razne načine u različitim segmentima života, u raznim državama širom sveta. Međutim, verovatno se gotovo nigde, osim možda u Severnoj Koreji, na statistici ne gradi cela virtuelna realnost života, kao što se to čini u Srbiji. Statistika je ovde zakon, budući da zakoni inače ne važe za ljude na vlasti. Statistika prevazilazi logiku, pravo, često i zdrav razum.

Statistika je takođe i dogma – ono što veliki Vođa predstavi kao zvaničan podatak o uspehu (sopstvenom, koji izjednačava sa uspehom države, iz sasvim očiglednih razloga) prihvata se bez promišljanja, propitivanja i analiziranja. Barem kada je reč o ogromnoj većini „medija“ koji plasiraju zvaničnu Vođinu istinu sa ekstremnim religioznim predubeđenjima. Otuda je pravo osveženje kada neko na stručan, direktan i veoma temeljan način razruši tu kulu od sapunice, kao što je to učinila Sarita Bradaš u svojoj analizi statističkih podataka koje nam (dogmatski) plasira Republički zavod za statistiku, Statistika i dostojanstven rad. Autorka nam pokazuje kako se pribavljaju, analiziraju i plasiraju statistički podaci, koja prava struke i morala se pri tome krše da bi se udovoljilo Vođinoj mantri da je najbolji svih vremena, i kako zapravo izgleda surova i siva realnost na tržištu rada u Srbiji.

Da ovaj tekst pogađa suštinu (i tanku žicu vlasti) dokaz je i to da je na autorkine navode objavljene u NIN-u reagovao i sam direktor Republičkog zavoda za statistiku Miladin Kovačević. Njegovo reagovanje je međutim više formalno nego suštinsko, a najbolji deo „demantija“ jeste zapravo priznanje da je analiza koju je autorka dala – tačna. Kako bi osporio navode Kovačević nes(p)retno koristi „argumente“ koji otkrivaju nepoznavanje metodologije i publikacije institucije čiji je direktor. Tako saznajemo da se broj u registrovanoj zaposlenosti i broj formalno zaposlenih neznatno razlikuje, pri čemu se poziva na nepostojeće „objašnjenje“ koje je dato uz Anketu. Ad hoc smišljeno objašnjenje kaže da treba izuzeti poljoprivrednike i deo sektora domaćinstva kao poslodavca. Izuzimanje nam otkriva još neke novosti kojih u metodološkim napomenama Ankete nema: „po metodologiji Ankete, formalno zaposlenima se smatraju i poljoprivrednici registrovani u Ministarstvu poljoprivrede“. Registar poljoprivrednih gazdinstava, međutim, vodi Ministarstvo finansija (Uprava za trezor), a ne Ministarstvo poljoprivrede; takođe, svi poljoprivrednici su obveznici obaveznog socijalnog osiguranja (samim tim su registrovani u Centralnom registru obaveznog socijalnog osiguranja), izuzev u slučaju da su osigurani kao zaposleni ili kao oni koji samostalno obavljaju delatnost, što bi značilo da im poljoprivreda nije glavni posao i kao takve Anketa bi ih računala u zaposlene radnike ili samozaposlene u nepoljoprivrednoj delatnosti.

Kovačević čini se ne zna da se Anketom o radnoj snazi prikupljaju i podaci o subjektivnom statusu lica na istom uzorku i po istoj metodologiji po kojoj se prikupljaju podaci o „objektivnom“ statusu. Za očekivati je da će, kad sazna, tabela 1.9 u narednom periodu nestati iz Biltena RZS. On naposletku otkriva da podaci o potencijalnoj radnoj snazi nisu u skladu sa metodologijom EUROSTAT, što je možda i jedan od razloga što se podaci iz Ankete iz Srbije ne mogu naći na stranici Evropske kancelarije za statistiku. Naime, kada se sabere broj onih koji žele i mogu da rade (352.000) i onih koji aktivno traže posao, ali ne mogu da počnu da rade (12.400), Kovačevićeva statistika ne dobija broj od 364.400, već 129.100 potencijalno aktivnih lica.

Šlag na torti je, ipak, nesumnjivo frojdovska omaška u poslednjoj rečenici reagovanja, gde direktor RSZ priznaje da podaci o prosečnoj zaradi nemaju veze sa realnošću: „Četvrto, Zavod intenzivno radi na tome da od januara 2018. godine prosečnu zaradu računa i objavljuje na bazi podataka iz Poreske uprave, koja predstavlja direktni izvor informacija o zaradama“. Postavlja se pitanje zašto se to do sada nije činilo (kada se uzimaju podaci iz Centralnog registra obaveznog socijalnog osiguranja da bi se utvrdila registrovana zaposlenost, mogu se iz istog izvora uzeti i podaci na osnovu kojih će se izračunati prosečna zarada) i kako će se računati zarade onima koji nemaju tu sreću da ih dobiju na vreme ili ih dobijaju „na ruke“ (uz zaobilaženje Poreske uprave iz očiglednih razloga), a takvih je prema nekim istraživanjima većina u Srbiji, i to uglavnom u privatnom sektoru koji i sada „objektivna i pouzdana statistika“ zaobilazi što je više moguće?

Nije dakle blesav niko od nas koji ne shvatamo kako može nezaposlenost tako brzo da pada i kako zarade rastu tako vrtoglavo. Jer to jednostavno nije istina. Kakve su stvarne posledice onoga što nam se dešava, politike investicija, zapošljavanja, poreske politike? Štrajkovi koje smo iskusili pokazali su da je strpljenje radnika pri kraju. Većina ovih štrajkova je završena relativno povoljno po zaposlene. Jedan od njih, koji je država izabrala da bude medijski ispraćen, završen je onako kako je moralo – herojskim uplivom države koja je podstakla socijalni dijalog i kompromis sindikata i rukovodstva FIAT-a (zvanična verzija), odnosno dokazom da je država produžena ruka kapitala koja nema osećaja za socijalne probleme (ili je jednostavno nije briga), a da su sindikati skup potkupljivih pojedinaca koji će braniti interese radnika samo dok se poklapaju sa njihovim ličnim interesima (čast retkim izuzecima). Drugi štrajk, koji država aktivno ignoriše, završiće se tek smenom vlasti – nadajmo se da će građani podržati radnike GOŠE kada budu protestovali ispred Vlade Republike Srbije. Svi oni međutim otkrivaju sistemske greške u politici koja se vodi, kako je to lepo objasnio Aleksandar Matković.

Ima međutim još posledica na koje bi trebalo obratiti pažnju, a sve proističu iz nedavnih dešavanja:

– Najpre, prosečna zarada je katastrofalna. Najveći deo zaposlenih ne prima dovoljno da bi preživeo. Porodice u Srbiji u većini nemaju dovoljno primanja čak ni za prosečnu potrošačku korpu (koja je i sama još jedno cinično zamešateljstvo statističkih magova i nema puno veze sa dostojanstvenim radom i normalnim životom po kriterijumima XX i XXI veka).

– Nezaposlenost je užasavajuća. Statistika je toliko napumpana, da ćemo uskoro doći u apsurdnu situaciju da svaki nezaposleni, gledajući predsednika kako samouvereno priča o zapošljavanju, pomisli da je on poslednji čovek u Srbiji za koga nema posla. To naravno neće ni izdaleka biti tačno.

– Zaposlenost raste isključivo na račun prekarizacije (ne računajući statističke anomalije koje su uzrokovane partijskim zapošljavanjem). Gotovo da nema novozaposlenih na neodređeno vreme, pod uslovima koji se moraju smatrati minimalnim da bi se neko osećao socijalno zbrinutim na osnovu rada koji ulaže.

– Politika investicija je totalni promašaj. Pumpati novac stranim investitorima direktno u džepove može da izgleda kao pozitivan razvoj događaja samo tim investitorima i u statističkim izveštajima. Nisu samo štrajkovi pokazali da je ovakva politika neodrživa i pogubna. U nedavno objavljenom istraživanju o minimalnoj zaradi, Unija poslodavaca je anketirala 100 poslodavaca (pretpostavka je da su oni članovi Unije i u ogromnoj većini domaći poslodavci). Osim ponekog oholog zaključka, karakterističnog za sindrom „srpskog gazde“, iz značajnog broja odgovora vlasnika i direktora tih preduzeća izbija bes zbog tretmana domaćeg kapitala i domaćih proizvodnih potencijala. Kako i ne bi – država ne reaguje na sivu zonu privređivanja, naprotiv, podstiče je, i tako dovodi poslodavce koji rade po zakonu u situaciju da imaju nelojalnu konkurenciju koja ih uništava. Sav novac se subvencioniše strancima, ili onima koji se kao takvi predstavljaju, a fiskalni i parafiskalni nameti koji održavaju preglomaznu administraciju i krvarenje državnih para na najrazličitije gluposti, pritiskaju domaće privrednike čini se više nego ikada.

– U Srbiji ne postoje vladavina prava, borba protiv korupcije, niti nezavisno pravosuđe. Kapital koji se privlači iz inostranstva je po pravilu avanturističkog i predatorskog tipa, kako bi se iskoristile rupe u sistemu i kako bi se ostvario profit na račun građana Srbije koji pune budžet iz kojeg se novac odliva „investitorima“ a onda potpuno legalno napušta zemlju. Nijedna ozbiljna firma neće u Srbiji videti potencijal da posluje zakonito i širi se kroz reinvestiranje od profita koji ostvari – jer tako nešto nije moguće zbog kancera korupcije kojim su zahvaćene sve pore javnog sektora u kojem se vedri i oblači kada je reč o svakom, pa i najsitnijem i najbanalnijem aspektu života i privređivanja.

– Socijalna politika ne postoji. Aktivno se ide na gušenje i obesmišljavanje socijalnih davanja, kako bi bilo više novca za prethodno opisane avanture.

– Biće sve gore. Radna verzija Zakona o zaposlenima u javnim službama ima za prevashodni cilj da obesmisli rad u javnim službama, da iste ostavi sa što manje sredstava kako bi se pripremio teren za njihovu privatizaciju, možda najpre kroz javno-privatna partnerstva, a nakon toga i kroz ogoljenu rasprodaju državne imovine koja je, eto, postala neisplativa i preskupa državi – pre svega se misli na zdravstvo, ali svakako i na druge javne službe koje privatnom kapitalu mogu doneti veliki profit. Ako ne dođe do smene vlasti u narednim godinama (pri tom smena vlasti mora podrazumevati smenu ideja i pristupa, a ne smenu jedne političke stranke da bi došla druga podjednako štetočinska), ovi planovi će se realizovati i učiniti život u Srbiji nepodnošljivo skupim za još veći procenat stanovništva.

– Kada smo već kod političkih partija, štrajkovi su pokazali da među njima nema niti jedne koja može da iznese bilo kakvu promenu – od onih u poziciji se tako nešto ni ne očekuje, ali ni u opoziciji ne postoji drugačiji politički glas. Iako bi bilo očekivano da opozicija uhvati talas koji su radnici podigli i na njemu – ako već nisu sposobni ni za šta drugo – ostvari neke političke poene, to se jednostavno nije desilo. A znamo i zašto. Zato što podrška radnicima koji se bore protiv opisanog naopakog sistema znači bar dve stvari – da se ne slažete sa takvim sistemom i da umete da ponudite alternativu. Ni jedno ni drugo ne važi za srpsku političku scenu – uostalom, ono što su naprednjaci doveli do savršeno lošeg, nisu sami izmislili već je delo političara koji su danas salonska opozicija i koji ne misle iskreno kada kritikuju vlast jer ne uspevaju da prikriju osnovni motiv te kritike: bes zato što oni nisu na njenom mestu, a ne bes zato što se pod njom Srbija raspada i odumire, u svakom smislu tih reči.

– I konačno, štrajkovi su pokazali dve važne stvari – da postoji hrabrost radnika da se organizuju i dignu glas, kao i da je šansa za uspeh radnika u takvim protestima obrnuto proporcionalna broju sindikalnih funkcionera koji protest vode. Valja nam se okrenuti nekim drugim oblicima radničkog organizovanja.

Kada se svedu računi, vlast samo statistikom (onom nafilovanom i iskrivljenom) i može da se hvali. Nije više neuobičajeno ni kada direktor državne institucije koja se bavi statistikom proba da odbrani neodbranjivo – on time zapravo brani svoju fotelju, a ne nešto za šta stručno veruje da je istinito. Nije međutim više neobično ni kada se statistika prosipa (sa Vođine strane) i kao potpuno izmišljena.1 Pitanje je samo koliko dugo će građani više verovati Pinku, Informeru i sličnim propagandnim mašinama, umesto sopstvenom novčaniku, frižideru, razumu. Sudeći po letnjim štrajkovima, uskoro će mnogo ljudi zaključiti da je vreme da caru kažu da je go.

Peščanik.net, 17.08.2017.


________________

  1. Takvih primera ima previše da bi se navodili, samo neke od njih iz jula meseca možemo naći ovde: „Pre četiri godine u Nišu bilo 49.000 nezaposlenih“, „Pre tri godine prosečna plata bila 356 evra“, „Napredujemo u populacionim pokazateljima“, „Rast srpske ekonomije danas veći od evropskog proseka“.
The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)