- Peščanik - https://pescanik.net -

Stilitova perspektiva

Stiliti su bili oni isposnici koji bi se popeli na kakav stub – recimo neke antičke ruševine, i tamo proveli neko vreme. U neobično zabavnoj balkanskoj zabuni, izvesni stilit Olimpije, prikazan na ikonama kako sedi u “korpi” korintskoga stuba, stigao je u domaće krajeve kao Alimpije, i prikazan je kao i onaj grčki svetac, do pojasa, dok mu je donji deo tela u nekoj okrugloj zidanoj konstrukciji: u nedostatku familijarnih antičkih ruševina, ovaj je detalj razumljen kao bunar, i eto sveca koji izlazi iz bunara i, sasvim logično, ni kriv ni dužan, štiti pijaću vodu. U oba slučaja, svetac-isposnik je imao jedinstvenu perspektivu i viđenje sveta, koji bi se mogli opisati kao beznadežna sveobuhvatnost: priznajem da sam ga imala u porodici, i da mi je njegova slka uvek izazivala veliko veselje. Pao mi je na pamet u pokušaju da, na osnovu istraživanja javnog mnenja, razumem kakav položaj imaju pobunjenici u Sloveniji danas.

Sutra, u sredu, Janša mora da ode. Partije su se konačno dogovorile, Zoran Janković je potpisao blanko izjavu da odstupa sa svog položaja u Pozitivnoj Sloveniji čim se oformi nova vlada; po svemu sudeći će upravo njegova namesnica i naslednica, Alenka Bratušek, biti mandatarka te vlade. Predsednik države Pahor je dao izjavu koja izveštačenu neutralnost poklanja Janši, dok se slikao prvo među nekom decom, a onda i među nekom omladinom, kako jede kod McDonaldsa. I očito posledično, još je uvek na vrhu liste popularnosti u zadnjem ispitivanju javnog mnenja. Neka nevidljiva, očito ne sasvim uračunljiva većina još uvek može da ga podnese. Problem je dublji. Ustanak i sve njegove tako prijatne i oslobađajuće manifestacije nose i u njima uživaju pre svega obrazovani, koliko-toliko načitani, i njihova očita socijalna ugroženost, pravo siromaštvo, ne utiče na njihovu političku lucidnost. Drugačije je sa potpuno socijalno odrinutima, onima koji još možda borave u svojim stanovima u krajnjoj bedi, dok čekamo španski metod izbacivanja iz stanova koji se više ne mogu otplaćivati, i zbog računa koji se više ne mogu plaćati. U tome ogromnome sloju – verovatno četvrtini stanovništva Slovenije – ustalio se dubok egzistencijalni strah, proradili su mehanizmi neznanja i neobaveštenosti, negovani u bezbrižnim godinama: stvorio se sloj potpuno neobaveštenih birača, koji će glasati kako kaže reklama za nagradne tačke u samousluzi – dakle za Pahora, simbolički. U tome stanju, odluka Vrhovnog suda da podrži odluku nižeg suda, a protiv Janšinog zahteva da se zaključci KPK (komisije za borbu protiv korupcije) skinu sa interneta, jer ugrožavaju njegova prava, zvuči kao san o pravnoj državi: sud naime kaže da Janša nije pretrpeo štetu padom vlade (kao posledicom izveštaja KPK), jer nije ni njegovo, niti bilo čije ljudsko pravo da bude predsednik vlade: taj se položaj dobija na izborima, sa formalnom potvrdom predsednika države. Sa takvim sudom bi Berlusconi već desetak godina sedeo u zatvoru.

Stilitski položaj pobunjenika naprosto zahteva refleksiju ovakvog čina, kao i razumevanje najpotlačenijih. A u tome bi morale pomoći strategije vidljivosti. Navodim osnovne tri:

Stid: to je ono strašno osećanje koje nas je prvi put dostiglo u detinjstvu, i koje se jedino može opisati rečima “propala/o sam u zemlju” – kada su naši roditelji, rođaci ili prijatelji napravili nešto što nam se činilo grubim prekršajem zakona ponašanja u društvu. To što su oni učinili padalo je, zbog veza, ljubavi i prijateljstava, na naše glave. Mnogi od razloga za dečiji stid, odnosno zamišljeni zakoni ponašanja u društvu su plod slabog razumevanja u dečijoj glavi, no zbog toga nimalo manje stresni. Ništa ne može da popravi, primera radi, sećanje na pijanog roditelja pred drugima. Nemoć, poniženje, poništavanje ličnosti koja se tek oblikuje: slučajeve svog stida za druge nikada ne zaboravljamo. Kada sam bila mala, užasno sam se stidela što moja majka, na putu za subotnju pijacu, daje svakome prosjaku. Kad sam odrasla, okajavala sam svoje nerazumevanje majčinih gestova tako što sam i sama počela da dajem svim prosjacima, prihvativši njenu pouku da kada neko dođe do toga da mora da zamoli za pomoć, nije ljudski davati mu verbalne savete. No šta da radimo sa stidom koji nije povezan sa voljenima? Kada je predstavnik naroda, dakle političar – od malog birokrate do višeg predstavnika – naduti prostak, zlobni spletkaroš, lažljivac i verovatno drski kradljivac, a svakako uništavalac života mnogih ljudi, naše osećanje stida je neposredno vezano sa našom odgovornošću za to što nas takvo čudovište predstavlja, čak i ako ga nismo glasali. Bez obzira na to koliko ga mrzimo, još uvek se pomalo stidimo, zapravo se prvo malo stidimo, pa tek onda buknu oni mnogo opravdaniji osećaji. Šta bi se dakle dobro moglo izvući iz neprijatnog osećanja stida? Prvo, to je dokaz inteligencije: zamišljeni simbolički predstavnik naroda vređa našu inteligenciju građana, odnosno dokazuje nam da je imamo. Ovaj neočekivani dar nam je signaliziran upravo stidom – ostaje samo da ga upotrebimo!

Snebivanje: dok se predstavnici naroda slobodno cenjkaju mandatarima, položajima, ministarstvima sadašnjosti i budućnosti, i dok imena pljušte na sve strane, ustanici su u toj aktivnosti, premda bi morali imati mnogo više slobode, dosta rezervisani. Oni koji su već bili u politici tačno znaju čega se treba bojati: toga da će im oni koji su još na vlasti zameriti da hoće da ih zamene. Prevara je tu samo u tonu, ali i u malim ispadima podsvesti. Zašto bi bilo grešno želeti doći do vlasti? Šta su to oni sami uradili da dođu do nje, što je nepodnošljiv zločin za druge? Svako novo ime pada usred kruga gladnih vukova, koji ga uz malu pomoć prljavog dela medija odmah rastrgnu. Oni koji nikad nisu bili u politici dobro slušaju i razumeju iskusne. Tako se može razumeti zašto među mnogim ustaničkim pokretima (već ih je preko sto) ima toliko malo ili baš nimalo imena ljudi, koji bi po svim kriterijumima mogli i morali biti kandidatkinje i kandidati, mnogi neuporedivo ubedljivije nego sadašnji nosioci vlasti. Posle četiri meseca, morali bismo imati timove imena, ceo parlament, ne samo vladu u senci, i ne samo jedan parlament i jednu vladu. Ustanički pokret mora pokazati koliko je sposobnih ljudi izvan politike, kako izvrsno misle, kako su puni ideja, kako dobro govore. Nikakvog razloga nema da ustanički pokreti ne daju na svoje facebookove i internetske strane takva lica, sa biografijama, izjavama, fotografijama. Upoznajte svoje buduće poslanice i poslanike! Ako se u delu medija i internetskim para-medijima za nedelju dana pojavi, recimo, dve stotine novih lica sa imenima i životnim pričama, onaj drugi deo medija, čak i ako je veći, naprosto neće uspeti da oblati svakoga. Veliki broj novih aspiranata na politiku može osigurati bolje pozicije u budućim razgovorima o menjanju pojma i prakse demokratije, uvođenju neposrednije ili sasvim neposredne demokratije. Princip i postupak bi morali biti jednostavni: predloži prvog do sebe, i računaj da će doći red na tebe, da ne bi morao da se predložiš sam!

Zavist: mogla bi biti osnovni razlog što svi ne predlažemo prvoga do sebe, ali nije, jer su oblici zavisti, za razliku od stida i snebivanja, veoma zapleteni i višestruki. Nijedno saznanje niti iskustvo mi ne govori o tome da bi zavist u Sloveniji bila veća, dublja, otrovnija i zastupljenija nego u bilo kojem drugom društvu na planeti. No izvesno je više dotakljiva, zbog malog prostora i malih brojeva: manje-više svako nosi po ožiljak nastao pri trvenju bodlja zavisti. Jednostavan oblik zavisti ne dozvoljava deljenje, učestvovanje, puno obaveštavanje na nižem nivou, a na višem proizvodi spletke, zamke, navođenje na greške i njihovo iskorišćavanje. Komplikovaniji oblik zavisti zahteva dobro proučeno društveno polje, imaginarni pejzaž i sve puteve; to je strateški poduhvat. Svi u ustaničkim pokretima poznaju još nekog, ili ceo krug, onih koji neće rizikovati ništa, niti da pomole nos u mrazno veče, ali će se pojaviti čim se stvari urede, kada se bude nešto delilo. Neki među njima će imati i ozbiljne kritike na račun uličnih četa koje su ih iznele na svojim leđima. Šta okolišimo, i imena im poznajemo! Tu se stvara neka vrsta opravdane zavisti, tačnije latentnog očajanja, jer dobijaju uvek isti, a bore se uvek drugi. Mnogi zbog takvih unapred izgube energiju i strast učestvovanja. Odgovor je zato prevashodno tehnički: oni koji se bore, moraju savladati stid i snebivanje, pa neće imati problema ni sa zavišću. Sa četiri meseca prakse da se poštuju druga tela, drugi glasovi, manji i slabiji, u situaciji razvoja kulture protesta, krajnje je vreme da se otkrije da je otklanjanje zavisti samo malo razrađenija gimnastika. Početak borbe protiv zavisti je osmeh, dodir, podeljen čaj: zavist brzo vene u društvenom okviru zasnovanom na prinudnoj jednakosti. Možda zvuči bljutavo: no pogledajte lica na snimcima sa protesta – ima ih stotine na you tube-u, pa ćete videti da žare od neočekivane sreće i da su spremna na nova srećna iskustva. Savladajte stid, prevaziđite snebivanje, zavist će se otkotrljati sa puta…

Peščanik.net, 26.02.2013.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)