- Peščanik - https://pescanik.net -

Sudovi – kakvi mogu biti (još uvek)

Foto: Predrag Trokicić

Posle donošenja privremenih mera kojima se delimično zabranjuje primena Trampove predsedničke naredbe o imigrantima, koje sam opisala u tekstu na sajtu Peščanika, pod naslovom „Sudovi – kakvi mogu biti“, stvari se i dalje odvijaju pred sudovima na način krajnje uzbudljiv ne samo za američku javnost, već i za ovdašnje pravnike (to jest, nadam se da nisam baš jedina).

Najpre su 29. januara 2017. državni tužioci država članica američke federacije – postavljeni od Demokratske partije – njih 15, izdali zajedničko saopštenje, čiji pravno-politički deo glasi: „Kao visoki funkcioneri pravosuđa za preko 130 miliona Amerikanaca i stranaca sa prebivalištem u našim državama, osuđujemo neustavnu, ne-američku i nepunovažnu izvršnu naredbu predsednika Trampa i zajedno ćemo raditi da obezbedimo da se federalna vlada potčini Ustavu, da poštuje našu istoriju nacije imigranata i da nikoga nezakonito ne povređuje zbog nacionalnog porekla ili veroispovesti“.

1. Tužba država Vašington i Minesota protiv Donalda Trampa i ostalih

Potom je Bob Ferguson, državni tužilac federalne države Vašington podneo tužbu federalnom sudu Zapadnog distrikta Vašingtona. Tužilac je država Vašington, koju zastupa njen državni tužilac, a tuženi su: Donald Tramp, kao predsednik SAD, Odeljenje (Department) unutrašnjih poslova SAD i sekretar tog odeljenja Džon Keli, Tom Šenon, vršilac dužnosti Državnog sekretara i same SAD. O tužbi se ima raspravljati po pravilima građanskog parničnog postupka. Tužbi se pridružila i federalna država Minesota.

Prilično mesta i pažnje u tužbi posvećeno je strankama u postupku i njihovoj legitimaciji, naročito legitimaciji (standing) državnog tužioca. Da bi legitimaciju obrazložio, državni tužilac je upotrebio dve vrste argumenata. Prvu grupu čine – nazovimo ih tako – ekonomski argumenti. U tužbi se iznose statistički podaci o broju lica koja potiču iz sedam država obuhvaćenih izvršnom naredbom i o tome kako i koliko ta lica doprinose privrednom razvoju države Vašington. Oni su uglavnom zaposleni u IT oblasti (Microsoft), u uslužnim oblastima (Amazon i Expedia), a neki od njih studiraju na dva univerziteta u državi Vašington. Druga grupa argumenata tiče se osnova njihovog boravka u SAD, kao i cilja putovanja. Naredba o imigrantima – tvrdi se u tužbi – ne samo da ih je sprečila da dalje rade svoj posao, nego je dovela do toga da se onemogući spajanje putnika sa članovima njihovih porodica, ili da se onemogući putnicima da se vrate u SAD posle posete članovima porodica.

U činjeničnom delu tužbe, kao najbitnije, navode se sledeće tvrdnje: da je Donald Tramp, kao predsednički kandidat, dana 7. decembra 2015, objavio saopštenje za medije u kome poziva na „totalnu i kompletnu zabranu ulaska muslimana u SAD“, te da je to ponovio 14. juna 2016; da je tadašnji kandidat Tramp, u svom govoru od 15. avgusta 2016. godine predložio da se uvede „ideološki test“ (izraz iz tužbe), kojim bi se utvrdilo „ko ima neprijateljski stav prema našoj državi ili njenim vrednostima – ili ko veruje da šerijatsko pravo treba da zameni zakone SAD“; da je 20. januara 2017, pošto je inaugurisan za predsednika SAD, u svom prvom televizijskom intervjuu u tom svojstvu, ponovo izneo plan o „ekstremnoj proveri (istrazi)“ imigranata sa Bliskog istoka; da je 27. januara 2017. godine potpisao izvršnu naredbu, koja je predmet spora; da je istog dana u intervjuu CBN (Hrišćanska radio i televizijska mreža), potvrdio svoju nameru da se, među izbeglicama sa Bliskog istoka, prioritet mora dati hrišćanima.

U delu tužbe koji se tiče pravnog osnova, tvrdi se, najpre, da je povređen Peti amandman Ustava SAD, koji garantuje jednaku pravnu zaštitu i pravičan postupak. Povreda je izvršena – tvrdi se – tako što su delovi izvršne naredbe, uključujući i izjave njenog donosioca (D. Trampa) sračunati na sprovođenje diskriminacije, jer „diskriminacionim tretmanom pogađaju pojedince zbog zemalja njihovog porekla i/ili veroispovesti“; tako što je izvršna naredba bila motivisana „namerom i željom da se nanese šteta određenim grupama“ i tako što su diskriminatorske odredbe u izvršnoj naredbi i njihova diskriminatorska primena doveli do arbitrernih postupaka, „koji se ne mogu dovoljno opravdati interesima federacije“.

Potom se tvrdi da je povređen Prvi amandman Ustava, konkretno njegova Establishment Clause, koja zabranjuje federalnim vlastima da u službenim postupcima privileguju jednu veroispovest u odnosu na druge. Takođe, navod je tužbe, da je povređen Prvi amandman, i to njegova odredba koja garantuje pravičan postupak (due process): njome se vlastima zabranjuje uskraćivanje slobode bilo kome, bez vođenja pravičnog postupka.

Sledeći pravni osnov za koji se u tužbi tvrdi da je povređen, sadržan je u federalnom Zakonu o imigraciji i državljanstvu (Immigration and Nationality Act – INA): s obzirom da odredba tog zakona – 1152(a) (1) (A) – zabranjuje diskriminaciju zasnovanu na rasi, državljanstvu, kao i mestu rođenja i/ili prebivališta prilikom izdavanja viza – tvrdi se da je jednom od odredaba izvršne naredbe o imigrantima (uključujući tu i javne izjave njenog donosioca) nedopuštena diskriminacija izvršena. Još jedan pravni osnov tužbe zasniva se na paragrafima INA – 1158 i 1231(b) (3) – koje zabranjuju ulaz u SAD precizno definisanim licima; umesto toga, izvršnom naredbom je zabranjen ulazak svima iz određenih zemalja, dakle i onima koji ne spadaju u krug takvih lica.

Kao naredni pravni osnov tužbe navodi se Zakon o reformi i restrukturiranju spoljnih poslova iz 1998. godine, kojim je naložena primena Konvencije UN protiv torture, ratifikovane u SAD 1994. godine, uz tvrdnju da je izvršnom naredbom povređena ova Konvencija.

Nadalje se, kao pravni osnovi tužbe, navode povrede federalnog Zakona o slobodi veroispovesti i Zakona o upravnom postupku.

Na osnovu iznesenih činjeničnih navoda i pravnih osnova ove tužbe, tužilac je zahtevao: (1) da sud utvrdi da su neovlašćeno donete i da su neustavne odredbe predsedničke izvršne naredbe o imigrantima, kojima se privremeno zabranjuje ulazak u SAD licima iz sedam zemalja Bliskog istoka i kojima se suspenduje izdavanje viza licima iz tih zemalja; (2) da se zabrani svim tuženim da izvršnu naredbu primenjuju i to na svim granicama i graničnim prelazima u SAD. (Ostali zahtevi su procesnog karaktera i ovde neće biti parafrazirani.)

(Ceo tekst tužbe objavljen je na ovoj web stranici.)

2. Zahtev za izricanje privremene mere i odluka o tom zahtevu

Ova tužba je bila propraćena predlogom za donošenje privremene mere, zasnovanom na istim argumentima kao tužba, uz dodatne: (1) da je verovatno da će zahtev iz tužbe biti usvojen (that… is likely to succeed in merits); (2) da je verovatno da bi lica na koja se izvršna naredba odnosi mogla pretrpeti nenadoknadivu štetu i (3) da postoji javni interes da se primena izvršne naredbe predsednika SAD privremeno obustavi, što pretpostavlja ocenu o tome da li je veća šteta ako se nastavi primena naredbe ili ako se njena primena obustavi, dogod se ne reši o osnovnom predmetu spora (a osnovni predmet spora jeste da li je naredba ustavna i zakonita ili ne). Videti ovde.

Radi raspravljanja o privremenoj meri, federalni sudija Džejms Robart (James Robart) je 3. februara 2017. zakazao ročište radi raspravljanja o predloženoj privremenoj meri. Na ročištu su se predstavnici Odeljenja (Department) pravosuđa protivili tužbenom zahtevu i privremenoj meri, sa obrazloženjem da predsednik SAD ima diskreciono pravo da zabrani ulazak u SAD svim strancima ili određenim grupama stranaca. Pošto je ročište okončano, sudija je usvojio predlog i doneo odluku o privremenoj meri, kojom zabranjuje federalnim službenicima primenu izvršne naredbe o imigrantima, do donošenja presude o zahtevima iz tužbe, sa dejstvom na celoj teritoriji SAD, tj. na svim granicama i graničnim prelazima. Privremena mera je stupila na snagu odmah i granični službenici su po njoj delimično postupili i dalje delimično postupaju.

U odluci o izricanju privremene mere, sudija Robart najpre predstavlja tri napred citirana uslova za njeno izricanje i obrazlaže zbog čega smatra da su ti uslovi ispunjeni.

Verovatnoća da će osnovni zahtev tužbe biti usvojen. Kad su u predlogu za izricanje privremene mere „iznesena ozbiljna pitanja koja se odnose na osnovni zahtev tužbe“ i kad je odnos je dotadašnjeg procesnog tereta takav da „jasno ide u korist  tužioca“, dopušteno je održavanje pređašnjeg stanja (pre donošenja izvrše naredbe o imigrantima), dogod se ne reše ozbiljna pitanja koja se odnose na meritum, tj. na osnovni zahtev tužbe. Ovaj standard, ili kako u odluci stoji – „test“ – uspostavljen je sudskim odlukama, na koje se sudija pozvao.

Verovatnoća da bi oni na koje se izvršna naredba odnosi mogli pretrpeti nenadoknadivu štetu. Teret da se uveri sud da je ovaj uslov nastupio, pada na tužioca, a da bi sud utvrdio da je teret ispunjen, primenio je tzv. Winter test, čiji rezultat, prema odluci suda, glasi: tužilac je učinio verovatnim da bi bez privremene mere pretrpeo nenadoknadivu štetu; pravičnost ide u korist tužioca.

Verovatnoća da je obustava primene izvršne naredbe u javnom interesu. Primena Winter testa na ovaj uslov, pokazala se, takođe kao uspešna za tužioca.

Nasuprot tužiocu, tuženi nisu uspeli da uvere sud da bi izricanje privremene mere za tužene značilo nanošenje nenadoknadive štete. Izvršna naredba, „naprotiv, pogađa lica nastanjena u zemlji, u oblastima zapošljavanja, biznisa, obrazovanja, održavanja porodičnih veza i slobode putovanja“. Ova šteta se proteže i na samu državu, delima tuženih „kao parens patriae lica koja imaju prebivalište“ u njoj. U zaključku odluke, koji je usledio posle formulisanja same privremene mere, sudija naglašava da je „za rad ovog suda od presudnog značaja oprezan stav o tome da je sud samo jedna od tri ravnopravne federalne državne vlasti“. Nadalje: „Zadatak suda nije da kreira politike, niti da ocenjuje mudrost bilo koje posebne politike drugih državnih vlasti. To pripada zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, kao i građanima ove zemlje, koji imaju konačnu reč u demokratskoj kontroli ovih (dveju) vlasti. Posao pravosuđa i ovog suda je ograničen na to da obezbedi da radnje koje preduzimaju ostale dve grane vlasti budu u saglasnosti sa zakonima i, što je važnije, sa našim Ustavom. Usko pitanje koje je ovaj sud danas bio pozvan da raspravi jeste da li je opravdano izreći privremenu meru zbog izvesnih radnji koje je preduzela izvršna vlast, u kontekstu ove parnice. Iako je pitanje usko, sud je svestan uticaja koje njegove odluke mogu imati na stranke u sporu, kao i na građane i one koji borave u ovoj zemlji (rezidente). Sud zaključuje da su okolnosti koje su danas pred njega iznesene takve da sud mora intervenisati da bi ispunio ustavnu ulogu naše tripartitne državne vlasti.“

(Ceo tekst odluke je dostupan ovde.)

(Pa sad, prilično je jasno zbog čega je Tramp /a i njegovi sledbenici/ ovu sudsku odluku nazvao „sramnom“, a sudiju „nazovi-sudijom“. Takve reakcije se sudije u parnici dr Nebojša Stefanović protiv NIN-a, Andrej Vučić protiv Asomacuma…, ima toga mnogo, previše /a o nečemu je bilo već reči na ovom sajtu/ – ne moraju bojati. Nijedan od naših autokrata ih neće smatrati nazovi sudijama, niti njihove odluke sramnim. Jer, te i takve sudije veruju da moraju da štite izvršnu vlast i njene trabante upravo od zakona i Ustava, a ne obrnuto. Časnih sudija kod nas svakako ima – ne znam samo da li su odista malobrojni ili tek neki „dobijaju“ slučajeve u kojima je predmet spora: zaštititi vlast i njoj bliske po svaku cenu, bez obzira na Ustav, bez obzira na zakone. Ne verujemo u Ustav, ne verujemo u zakone? Zašto bismo kad ima sudija koji u njih ne veruju.)

Inače, sudiju Robarta je na njegovo mesto postavio republikanac i tadašnji predsednik SAD Džorž Buš (George W. Bush). Pominjanje partijskog pripadništva (za državne tužioce), odnosno pripadništva onog ko imenuje sudije, upravo u ovom slučaju, dokaz je teze da nigde nema države u kojoj političari nemaju uticaja na pravosuđe, ali se taj uticaj nastoji svesti na društveno podnošljivu meru. To znači – biću zahvalan/zahvalna onome ko me je na određeno sudijsko mesto postavio, ali tu zahvalnost ću smatrati privatnom stvari i neću je izražavati kroz sadržinu odluka koje donosim. Odlučivaću samo onako kako mi Ustav i zakoni nalažu, jer moram biti nezavisan/nezavisna i nepristrasan/nepristrasna i ostaviti takav utisak na javnost.

3. Žalba Donalda Trampa i ostalih protiv odluke o izricanju privremene mere

Dan posle donošenja privremene mere, Odeljenje pravosuđa SAD je podnelo zahtev za hitno ukidanje te mere, ali je zahtev odbijen. Odmah potom podnesena je žalba protiv odluke federalnog sudije Robarta o privremenoj meri. O žalbi treba da odluči tročlano veće Apelacionog suda (devetog okruga).

U žalbi se navode sledeće tvrdnje: Predsednička izvršna naredba predstavlja punovažno ovlašćenje predsednika SAD da zabrani ulazak stranaca, na osnovu čl. 1187(a) (12) Zakonika SAD (čiji je deo INA). Cilj ove naredbe je privremena zabrana ulaska, da bi se u međuvremenu revidirale postojeće procedure, radi smanjenja rizika od terorizma.

Nadalje se u žalbi osporava legitimacija (standing) državnog tužioca države Vašington, tj. ovlašćenje jedne federalne države da podnese tužbu protiv predsednika i SAD, sa obrazloženjem da država-članica federacije doduše ima pravo da štiti svoje građane od federalnih vlasti, ali da se u ovom slučaju, izvršnom naredbom, štiti celokupna državna teritorija, što nije posao vlasti države-članice. Takođe se navode neke sudske odluke kojima se potvrđuje teza žalioca da stranac koji se nalazi van teritorije SAD nema pravnih sredstava u SAD da se bori protiv odluke o uskraćivanju vize.

Dalje se navodi da, čak i kad bi sud utvrdio da država članica ima legitimaciju, u ovom konkretnom slučaju, nema izgleda da ona pred sudom pobedi u osnovu spora, tj. u meritumu. Kao argument za ovu tvrdnju navodi se, ponovo, široko diskreciono ovlašćenje predsednika SAD, koje mu je Kongres poverio Zakonom o imigraciji i državljanstvu (INA). Pored toga se tvrdi da se predsednička izvršna naredba ne odnosi na lica koja traže ne-imigrantsku vizu, kao što su, na primer, studenti (iako je do sada pred sudom dokazano da se naredba i u odnosu na njih primenjivala).

Suštinski argument na kome se zasniva žalba sastoji se u tvrdnji da zabrana diskriminacije nije primenjiva na slučaj kada predsednik SAD vrši diskreciono pravo zabrane ulaska određenih lica ili određenih kategorija lica, i to se argumentuje nabrajanjem nekih odluka federalnih sudova, uključujući i Vrhovni sud, za koje se tvrdi da takav stav prihvataju. (Međutim, u tužbi se takođe navode odluke federalnih sudova, uz suprotnu ocenu – da je zabrana diskriminacije primenjiva i primenjivana i kad je reč o vršenju diskrecionog prava predsednika SAD.)

Pobija se navod tužbe da izvršna naredba pogađa i lica koja imaju punovažno priznat trajni boravak u SAD (iako je i na njih primenjena) i tvrdi se da se naredba odnosi na lica koja se „uglavnom nalaze van SAD i traže vizu za ulazak, te da se na njih ne odnosi ustavna zaštita“.

Kad je reč o odeljku 5(a) predsedničke naredbe, tvrdi se da ona nema diskriminatorski karakter, jer se njome, navodno, privremeno zabranjuje izdavanje vize svim strancima, a ne samo onima iz sedam zemalja, na koje se odnosi zabrana ulaska iz odeljka 3.

Pozivanje tužbe na pravičan postupak (due process) je – tvrdi se – nepravilno, jer se ova ustavna obaveza – tvrdi se – ne odnosi na strance koji se nalaze van SAD.

Stav suda prilikom donošenja privremene mere da se licima na koje se odnosi izvršna naredba, njenom primenom može prouzrokovati nenadoknadiva šteta, a da sa druge strane, za tužene takva šteta ne može nastati, pobija se tvrdnjom žalbe da razlozi bezbednosti nalažu donošenje predsedničke naredbe i da uskraćivanje njene primene može naneti nenadoknadivu štetu interesima SAD, jer je cilj naredbe da se „spreči infiltriranje stranih terorista ili kriminalaca“. Otuda se u žalbi ocenjuje da tužilac nije dokazao verovatnoću da će zahtev tužbe biti usvojen, a to je jedan od uslova za donošenje privremene mere.

(Ceo tekst žalbe može se pročitati ovde.)

U ovom trenutku, Apelacioni sud još nije odlučio o žalbi Trampa i ostalih tuženih protiv odluke o privremenoj meri. Teorijski gledano, žalba može biti odbijena, u kom slučaju bi mera zabrane primene predsedničke naredbe ostala na snazi; žalba može biti usvojena i privremena mera bi time bila stavljena van snage odlukom samog Apelacionog suda. Takođe, Apelacioni sud bi mogao stvar vratiti prvostepenom sudu da upotpuni postupak i ponovno odluči.

Sudsko veće Apelacionog suda je 8. februara 2017. održalo usmenu raspravu i saslušalo tužioca i tužene. Ono je 9. februara 2017. donelo odluku kojom se odbija žalba Donalda Trampa i ostalih tuženih protiv odluke o privremenoj meri.

Peščanik.net, 10.02.2017.

Srodni link: Vesna Rakić-Vodinelić: Sudovi – kakvi mogu biti

IZBEGLICE, MIGRANTI
REFORMA PRAVOSUĐA
TRAMPOZOIK

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)