- Peščanik - https://pescanik.net -

Sva beogradska groblja

Foto: Predrag Trokicić

Jučerašnji dan je započeo sa osećanjem neobjašnjive jeze. A onda je Dejan Ilić u izvrsnom tekstu obrazložio poreklo bar jednog njenog sloja. Slike sa Beogradskog sajma bile su uznemirujuće. To na sajmu liči isključivo na logor i ni na šta drugo. To sa bolnicom nema nikakve veze.

Tekst sadrži i konačnu testamentarnu lozinku, poruku kojoj se čiste pameti pridružujem: „Ako se razbolim i stvar krene po zlu, obećaj mi da ćeš me ostaviti da umrem kod kuće – slutim da je to juče bila obaveza na koju su se jedni drugima zaklinjali žitelji širom Srbije“. Tako piše Dejan.

Što se mene tiče, sa sajmom je gotovo, logorski prostor više nije mesto za knjigu.

Prizori mrtve prirode usred sajamske hale, koja će možda biti mrtvija kad se napuni, proizvod je fanatične vladaočeve impresije dimenzijama bolesti. On predviđa da se najgore još nije ni primaklo i da tek sledi. Sajam je mesto samo za doček posebne vrste nesrećnika koji bez svoje volje ulaze u kolosalnu socijalnu tragediju.

Juče je bilo očito da ushićeni vođa svenarodne zaraze nimalo ne vlada sobom. To bi bilo utešno za sve nas ako bi ga nadležne službe, sledeći imperative svog poziva, sklonile na sigurno.

Sajam je ideja kineskih eksperata. Tako je pokušao da predstavi nesagledive dimenzije logorskog prostora. A onda je nizom neverovatnih verbalnih i mimičnih ispada, doveo ideju o masovnoj panici do nivoa lične ekstaze: Sajam, pa šta! Ovo su vojnički kreveti, jel neko od vas bio u vojsci. Ja sam noćio u spavaonici u Sarajevu sa 80 ljudi. Smrdi do boga. I šta? Nemate gde da perete zube? Hoćete pet puta dnevno da perete zube? Jednom je dovoljno.

Dakle, nije sjajno, ali viša sila (kineski eksperti) je dala predlog. Biće to dobro. Borimo se za živote, i ja ću na sajam, kaže Vrhovni, ako moram. U stvari ne moram, srčani sam bolesnik, imam visok pritisak. Rizična grupa.

Odmah zatim dramski zastoj. Osmeh koji u sebi sadrži zlokobnu grimasu. Još malo pauze. A onda pretnja: Šta je, ima straha? Dobro je što ima straha, baš mi je drago što se plaše. Evo, baš sada razmišljam, moram da smislim nešto gore. Nešto mnogo gore od sajma (pogled u stranu, pokušaj strašnog osmeha).

A odmah zatim do sada najgori oblik nipodaštavanja starih. Projekcija njihove mrtve budućnosti. Nekrofilski ispad, kao moćna strast prema svemu što nije živo, ili teži smrti.

Povod je bio samo predlog da stari izađu bar jednom dnevno u kratku šetnju. Rekao je da će šetnja neizbežno pobiti sve staro što je još živo i da će sva groblja, od Centralnog, preko Bežanijskog, Lešća i svih koja nisu imala čast da ih se seti biti pretesna da prime sve njih.

Ovde valja podučiti sveznajućeg da groblja nikada ne mogu da budu tesna i uvek primaju sve: mnogo je više građanstva u njima nego van njih. Mesta će dakle uvek biti, ako smo već na tragu sablasnih koraka prizvane smrti.

Da je sav svoj, morao bi da izbegne pretnje smrću onima koji mu ništa nisu skrivili, a niko nije. On više nije u stanju da unosi optimizam i razum, niti to bilo ko od njega očekuje. I dalje sam sklon da verujem da u njegovoj blizini ipak postoje ljudi spremni da izađu iz svoje ništavnosti i spreče ga da svojim bezumnim eskapadama i šarlatanskim odlukama potencira samrtnu paniku i priziva sva groblja da zauzmu Beograd.

Osim ako se to već nije dogodilo.

Peščanik.net, 26.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)