- Peščanik - https://pescanik.net -

Sveta porodica

Foto: Predrag Trokicić

Diktator je uveliko započeo predizbornu kampanju pre najave izbora, nezakonito, prostački, populistički, bezidejno, parazitirajući na stalno isti način izmišljanim neprijateljima, kako već jedino zna. Jedina relativna novost je porodica, njegova porodica, sveta porodica, koja je po njegovom novom retoričkom uvrnuću simbol svake srpske porodice. Tako su u prošlosti porodicu izmišljali mnogi vladari, i nikad nije ispalo dobro, ni po svetu porodicu, ni po vladara. Ne, napad na porodicu diktatora nije napad na sve porodice, bake i deke i dečicu, to je specifičan, personalizovan i direktan napad na likove na koje je diktator javno ukazao i dao im poseban značaj. Time im je ukinuo zaštitu, uistinu slabašnu, koju može dati striktno ograničavanje pominjanja i pojavljivanja u javnosti. Sama porodica ničim nije opravdala status svetosti, naprotiv, i time se dodatno izložila napadima. Ukratko, dvostruka je krivica, njegova i njihova, i posledice moraju snositi sami. Isticanje porodice najgluplja je propagandna akcija koju je dosad izmislila slaboumna PR ekipa, ako je uopšte ima. Šatra-mantra, Baja, tipovi sa nularicama i pištoljima pod majicama, nesrećne bebe koje pod nos guraju zajedno sa pogačama, prasićima na ražnju i rakijom, jednosložne parole, akustički pandemonijum, Goca i drugi izmećari, sve se posle događaja može sažeti u spontano pitanje: „Jesi li se, Aco, dobro naždr’o i nalio?“ Ako i ostali jesu, uspeh na izborima je osiguran.

Kakva bi mogla biti sveta porodica, kada bi bilo bilo kakve artikulisane zamisli o tome? Osnovni problem je u tome što se nekakvoj mogućnoj parahrišćanskoj zamisli protivi najjači vizualno-verbalni imaginarij diktature, a to je pornografija. Zamisao o porodici jednostavno ne ide u svakodnevicu natrpanu likovima plastelinki. Mnoge od njih i govore, i to je beskonačna traka gluposti, stereotipa, banalnosti, mutavosti. Pa onda još afere, kriminal, pokvarenost, niskost, i sve to obeleženo sekundarnim oznakama soja… a za njima muški likovi koji mogu biti samo bagra i ništa drugo. Tu spada i grupa javnih osoba i političarki, koje se takmiče sa plastelinkama i istovremeno zastupaju najgore od naci-stavova. Sa tom pozadinom ne može se u centar pažnje postaviti ništa drugo nego pornografija, tačnije pastiš pornografije: jedino to može da proizvede diktator sa ekipom. Ogledalo realnosti tim slikama suprotstavlja nasilje, femicid, ponižavanje žena, patrijarhat u svim porama društva, netrpeljivost prema drugačijima… Gledano sa strane, to može da zbuni posmatrača bez dubljeg poznavanja prilika i bez znanja jezika, i da mu da potpuno pogrešan utisak o nekakvoj posebnoj liberalnosti srpskog društva, bar kad su soj i seks u pitanju. Jedino tako može se razumeti potpuni nesporazum kad je parlament neke baltičke države pozdravio aplauzom lika Brnabić, koji se i sam nije snašao u tome. Kako da znaju da je u pitanju afatični i neartikulisani sluzavac koji uništava svaku raspravu u parlamentu, ćuti o mizoginiji koja mu se pred nosom događa, isto tako i o nasilju nad LGBT+ populacijom, sistematski laže, izigrava zakone i skupštinska pravila, podmeće zavere koje stotine ljudi bacaju u zatvore, ne primećuje nasilje – zapravo ga stalno zahteva, i upleten je u nebrojeno mnogo finansijskih mahinacija? Jer, nepobitna i odvratna činjenica je samo to da je pomenuti lik privilegovan u diktatorovoj nomenklaturi, i ništa više. Na sve to bi morala reagovati crkva kao očekivani konzervativni učesnik u javnosti, no ona je više zauzeta prikrivanjem pedofilije i grabežom novca i uticaja. To je i vrhunski dokaz da nije reč ni o kakvoj liberalnosti, već o sistemu uterivanja moći. Moglo bi se, sa izvesnim uživanjem u paradoksu, reći da je pornografija deo represivnog aparata vlasti. To jeste prilična inovacija u panorami modernih diktatura, koje više vole moralnu restriktivnost za narod i raskalašnost u privatnom domenu. Srpska diktatura danas je doduše nasledila pornografiju, koja se relativno brzo srodila sa nacionalizmom krajem prošlog veka, ali je pornografiji širom otvorila vrata medija. Pojam porodice, čak i ako je relativno bio upotrebljiv, kontaminiran je za duže vremena seksualnim cirkusom koji plastelinke izvode u javnosti, saglasno sa živahnim tržištem i industrijom pornografije. Nije potrebno posebno dokazivati kako je javna pornografija ubitačna u smanjivanju ženskih prava, ponižavanju žena uopšte, minimalizovanju ženskih problema i zahteva, i poništavanju tolerancije prema seksualnim opredeljenjima.

Od kojih bi se uopšte elemenata moglo napraviti spinovanje sa porodicom? Od hrišćanskih, ništa. Poznavanje Biblije u narodu katastrofalno je nisko, bogomoljci su sasvim istisnuli vernike uvođenjem kalendarskih pravila, i uz njih gomile praznoverica, šarlatanstvo i sakaćenje jezika. Crkva umesto prosvetiteljstva uteruje ratoborni nacionalizam, a za ponovnu invenciju porodice neophodan je humanizam kao sistem znanja i kao etička orijentacija: toga u crkvi naprosto nema. Sveta porodica, koju čine izbeglice, muž koji nije otac i otac koji nije čovek, majka koja nije žena i dete koje mora da plati sve grehove svih – nije loše za zapletene priče u kojima pouka može biti samo tolerancija sa ljubavlju, jer sve drugo uništava smisao i postojanje takve porodice. No, nijedna hrišćanska crkva nije iskoristila taj potencijal…

Ostaje ono što je u svetu postiglo tzv. civilno društvo, sa nevladinim organizacijama, neformalnim pokretima i posebno feminizmom i LGBT+ pokretima, i milionima pojedinaca koji su dovoljno dugo kritički mislili i gledali svet bez predrasuda. U tim kulturama stvorilo se jedinstveno stanovište da porodicu, najmanju jedinicu društva čini sve što je više od jednog, što živi po prihvaćenom dogovoru, u zajednici koja funkcioniše po potrebama svih članova, zadovoljava želje, poštuje dostojanstvo, neguje solidarnost i toleriše raznolikost. Podrazumevaju se radost i užitak. Prednost ovako shvaćene porodice je društvena usklađenost, poštovanje postojećih institucija sa manjim izmenama – recimo u nasleđivanju – i ogromna korist u smanjivanju konfliktnosti, nasilja i svih šteta i troškova koje donose nefunkcionalne porodice. Socijalna psihologija sa postojanjem ovakve porodice gubi osnove za zlehudo udruživanje frustriranih, koji bi stalno da kažnjavaju druge, sami ili delegirajući tu želju na društvo, državu, institucije ili, najgore, na vođe. Ovakva porodica omogućava meke prelaze i promene u životu društva, jer isključuje svako nasilje. Prirodni pratioci ovakvog mentaliteta su ekološka svest, briga za prirodu i životinje, poništavanje svih oblika nejednakosti, razvijanje sposobnosti pojedinca i omogućavanje individualnog napretka, što podrazumeva znanje, obrazovanje i uživanje u kulturi, stvaralačko ili posmatračko. Takva porodica izvesno postoji danas u Srbiji, premda nije masovna, a naročito nije vidljiva pojava. Upravo suprotno, vlast joj nije nimalo naklonjena – još je najbolje kad je ignoriše odnosno ne proganja. Koliko se može izdržati takvo stanje, drugo je pitanje.

Diktatorov izbor vlastite porodice kao uzora, svete porodice odgovara njegovom izjednačavanju sebe i Srbije. To je faza koju bih nazvala tautizam – izjednačavanje sveta sa sobom, i time je diktator prešao u višu fazu apsolutne vlasti. Tipski prelaz nosi sa sobom nestabilnost najave i formalnih postupka oko izbora, i stabilnost rezultata izbora, koji su već sad očigledni u novom sistemu. Mašta je siromašna prema realnosti, neka bude i lenja, da bi se oslobodila tereta predviđanja. Neka se usmeri u sopstvena neočekivana rešenja.

Peščanik.net, 27.07.2026.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Akad. Dr prof. kao članica-osnivačica državne Akademije nauka za trajni razvoj Slovenije, AZTRS, u Ljubljani. Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022); Kje smo? Ljubljanski steganogram (2024); Hetera in filozof, studija (2024). Romani su joj objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017, nagrade Društva sociologa Slovenije za ne-sociologa 2023, nagrade Druga prikazna, Skopje, 2025.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)