- Peščanik - https://pescanik.net -

Svetlosti pozornice

Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Iako su moral i politika dve različite sfere ponašanja, to ne znači da se one ne dodiruju, te da politički ciljevi smeju biti nemoralni ili, još gore, amoralni. Moral je poseban tip delanja zato što su njegovi nalozi o tome šta je dobro a šta zlo unutrašnje prirode i obavezni prema ljudskosti kao takvoj. Kant je razlikovao moralno od legitimnog ponašanja. Moralno mora zadovoljiti načelo univerzalnosti: „Postupaj samo prema onom načelu za koje ujedno možeš hteti da postane opštim zakonom“. Ovaj moralni (kategorički) imperativ podrazumeva sposobnost čoveka da svojom voljom uskladi svoje etičko ponašanje tako da ono u svakoj prilici može postati opštim zakonom čovečanstva. Legitimno ponašanje je ono koje je usklađeno sa postojećim poretkom tj. važećim normama, zakonima i običajnošću. Moralna sankcija se razlikuje od sankcija koje primenjuje vlast (bog, roditelj), jer je savest unutrašnji, psihološki mehanizam.

Da ovo nisu nekakve filozofske apstrakcije, dovoljno je da podsetim da za svaku povredu koju učinimo drugoj osobi osećamo nelagodu, grižu savesti, i po pravilu koristimo prvu priliku da se izvinimo i tako olakšamo sami sebi i povređenoj osobi. Na obnavljanje osnovnih lekcija iz etike ponukala me je moralna kriza koja je nastala oko obeležavanja dvadesetogodišnjice genocida u Srebrenici. Ta kriza postoji već dvadeset godina, jer smo kao građani Srbije, a i kao pripadnici srpskog naroda u čije ime je počinjen genocid u Srebrenici – u velikom moralnom dugu prema Bošnjacima nad kojima je genocid počinjen. Ali ne uspevamo i nećemo da se iskreno i bez ograde pošteno izvinimo Bošnjacima. Taj ogroman moralni dug ne može se izbrisati poricanjem da se genocid dogodio, a još manje fašističkim marifetlucima da su Srbi čak i veće žrtve i jedini pravi stradalnici u ratovima devedesetih. Moralni deficit s kojim je Srbija izašla iz ratova devedesetih može se „otplaćivati“ samo kajanjem za najstrašniji zločin, te priznanjem srpske pogrešne politike. Potpuno je suprotno moralnom imperativu da se jedan zločin prebija drugim, što se neprekidno čini, jer se zlo(čin) pravda tako što se univerzalizuje. Svako od nas koji živi u ovom regionu treba da brine o sopstvenoj moralnosti i poštovanju normi čovečnosti i međunarodnog prava. Stvari se neće popraviti ako se naša moralna bruka prebija s tuđom, pa se sve bruke izjednače pod firmom – svi su činili zločine.

Moralnu krizu nije izazvala godišnjica obeležavanja genocida u Srebrenici, već ponašanje srpskih vlasti oko odlaska u Srebrenicu i reakcija na donošenje rezolucije o genocidu koju je Velika Britanija predložila Savetu bezbednosti. Predsednik Nikolić je gotovo bez dileme odlučio da on neće ići u Srebrenicu, ukoliko se prvo ne oda počast srpskim žrtvama u okolini Srebrenice. Onda se premijer Vučić gotovo mesec dana prenemagao i premišljao dal’ da ide il’ da ne ide, jer izvinjenje za srebreničke žrtve ne sme biti poniženje za Srbiju. A to znači da vlast (a ni narod!) ne sme prihvatiti da se u Srebrenici desio genocid i da su ga izvršile snage Republike Srpske. Brigom za dostojanstvo Srbije, odnosno rejting premijera Vučića, ali i voljenu Republiku Srpsku – od njegovog odlaska u Srebrenicu napravljena je hoću-neću TV sapunica. Rasplet je bio odložen za 7. jul, dan kada će premijer odlučiti da li će ići ili neće. Toga dana pred ponoć, on je sazvao vanrednu sednicu Vlade i odmah održao vanrednu KZN, na kojoj je objavio da će pognuti glavu pred nevinim žrtvama Srebrenice; njegov cilj je pomirenje i zajednička budućnost srpskog i bošnjačkog naroda. Ta odluka je pala uz mnogo dirljivih reči, ali samo zato što su mu Rusi dojavili da od rezolucije u Savetu bezbednosti neće biti ništa. Kakav ziheraš! Nema rezolucije UN, nema genocida, pa on može ponosno i uspravno da ode u Srebrenicu. I da se brate onako mufljuski mi sa vama izmirimo. Neće nas miriti tamo neke Ujedinjene nacije i druge nacije koje nisu odavde. Sami ćemo po naški to najbolje učiniti. Bez lažne skromnosti, ruski veto je proglašen pobedom Srbije, ali bez „trijumfalizma“, jer bože moj, to se ne pristoji kad je reč o žrtvama.

Grčevita borba srpskih vlasti i javnosti da se rezolucija ne donose, u šta spada i zahtev da Rusija uloži veto, što se i dogodilo, predstavlja još jedan moralni poraz Srbije. Šta se želelo izbeći tom rezolucijom i zašto bi ona ugrozila srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku? Iz reči predsednika Nikolića može se zaključiti da je rezolucija nepravedno pripisala genocid srpskom narodu, jer je to narod koji je kroz celu svoju istoriju s ponosom nosio pravednički i pobednički oreol. A sada velike sile, poslovično nesklone srpskom narodu, ovom rezolucijom žele da taj oreol skinu i „samo jedan, srpski narod, bude osuđen za ni manje ni više, jedini genocid svetskih razmera“. Time će „napori Srbije, Vlade Srbije i moji lični da živimo kao dobre komšije biti uzaludni“. Srpski „mnogostradalni“ narod koji je i sam stradao u genocidu, i druge narode proglašavao „genocidnim“, tada bi postao jedini odgovoran za genocid.

Iako nema razloga sumnji da vlast iskreno ne želi da srpski narod izgubi oreol „pravednika i pobednika“, ona pri tom besramno skriva sopstveni doprinos gubitku tog oreola u ratovima devedesetih. Što je najgore, ona to čini i danas braneći svoj ratni plen koji ova rezolucija navodno ugrožava. Kada se pažljivo razmotri pismo koje je predsednik Nikolić uputio predsedniku Putinu, u kome ga moli da Rusija stavi veto na rezoluciju, u jednoj rečenici se otkriva glavna briga Srbije. Iz nje se vidi da glavna preokupacija sadašnje vlasti nije briga za pravednički oreol srpskog naroda, a još manje žalost zbog žrtava genocida i pomirenje u regionu. Nikolić je u pismu Putinu naveo da će „Balkan biti na ivici rata ukoliko rezolucija o Srebrenici bude usvojena“. Zašto bi zbog te rezolucije koja osuđuje genocid došlo do ivice rata? Zar nije prihvatanje istine o genocidu uslov pomirenja i stalna opomena da do ratova na Balkanu više nikada ne dođe? Ko bi koga zbog te rezolucije napao? I ko bi za to imao razloga? Odgovor se nameće sam po sebi i jasno je ko bi ratovao, i to za iste ciljeve kao i devedesetih. Ako se ovim pitanjima doda da su i vlasti u Srbiji i one u Republici Srpskoj, ovu rezoluciju razumele kao napad na Republiku Srpsku, a Dodik ustvrdio da se time priprema njena likvidacija, onda se one reči o „ivici rata“ moraju čitati tako da će se opstanak Republike Srpske u sadašnjem izdanju, braniti i novim ratom u Bosni i Hercegovini.

A šta je to sadašnje izdanje Republike Srpske? Činjenica je da u Bosni i Hercegovini nije postojala nikakva srpska teritorija, na kojoj bi u velikoj većini koncentrisano živeli Srbi. To je tek ratom trebalo ostvariti. I ostvareno je ratom, tako što su teritorije očišćene od Bošnjaka (ubijanjem, masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom u Srebrenici), a mir u BiH uspostavljen tako što je Dejtonskim sporazumom prihvaćena podela zemlje na BiH Federaciju i Republiku Srpsku, uz labavu i nefunkcionalnu centralnu vlast. Rat za stvaranje „srpske teritorije“ vodile su srpske snage u Bosni i organi vlasti i vojska Republike Srbije. Republika Srpska je od samog početka smišljeno i neprekidno podrivala BiH (samu sebe je definisala kao antizapadnu tvrđavu pod zaštitom Rusije), tako da od nje ostane samo prazna ljuštura, koja bi se u jednom trenutku raspala, te umrla navodno prirodnom smrću, a RS se onda priključila Srbiji.

Budući da se u poslednje vreme čine izvesni napori da se od BiH napravi dovoljno funkcionalna država, koja bi mogla preduzeti određene reforme i krenuti putem evropskih integracija, kao i sve ostale zemlje u regionu, britanska rezolucija je shvaćena kao pritisak da do takvih promena dođe. Tome se očigledno suprotstavljaju Srbija i RS (one će i ratom braniti svoj ratni plen), pa otuda ova nesnosna nacionalistička dreka i još jedna moralna bruka oko Srebrenice i rezolucije u Ujedinjenim nacijama.

Ova „Pirova pobeda“ Srbije će da je košta, ali je još važnije što je ona razgolitila licemerje srpske „proevropske vlasti“ u pogledu politike mira i pomirenja. Takva politika bi na prvom mestu podrazumevala promene koje bi dovele do normalnog funkcionisanja Bosne i Hercegovine. A to i Srbija i RS zajedničkim snagama i svim sredstvima nastoje da spreče. Iz ovog konteksta koji se, uzgred budi rečeno, uopšte ne prikriva, jasno je da odlazak Vučića u Srebrenicu nikako ne može biti tumačen kao korak ka pomirenju Srba i Bošnjaka i oporavku te napaćene zemlje. Sve što on i njegova ekipa rade spada u amoralno prenemaganje, pod svetlošću pozornice.

Peščanik.net, 10.07.2015.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)