- Peščanik - https://pescanik.net -

Sveto guslarsko trojstvo

Ima tu nečeg od uobičajenog balkanskog manira: najpre se na mnogo načina stvori nekakav problem, potom se „u traganju za rešenjem“ uskovitlaju državne i političke (i nacionalne i  verske, dabome) strasti, pomisli se da je „problem nerešiv“, a onda se neko pojavi sa čarobnim štapićem u ruci i ponudi spas.

Kad, međutim, počneš da „problem“ (čvor) rasplićeš, vidiš da, u stvari, tu nema ničeg novog, sve je nekako ono staro u novom pakovanju. Neće zasigurno amortizovati prejake reči i emocije, ali će „problem“ dodatno komplikovati stvorivši utisak da ga je praktično nemoguće rešiti. I tako do iznemoglosti, dok se ne shvati da se, zapravo, ništa dobro i korisno nije desilo, pa sve, po ko zna koji put, krene iz početka.

Tako bi se otprilike i danas, tri i po godine od državnog osamostaljenja, mogli opisati srpsko-crnogorski odnosi. I zvanični, državni, koji su, manje-više, u permanentnoj napetosti, i ovi drugi, politički, kulturni, duhovni (osim, donekle, ekonomskih) odnosi, koji u stopu prate prve, a, bogme, povremeno i prednjače u kreiranju i podsticanju jako loše komunikacije Beograda i Podgorice. Na maloj, a, opet, „nemirnoj“ i „prkosnoj“ Crnoj Gori se, kao, uostalom, i na Makedoniji i Bosni i Hercegovini, već duže isprobava snaga modela „konstruktivne regionalne, balkanske politike“, koja prema malima i nemoćnijima od sebe iskazuje superiornost, osionost i aroganciju, a prema jačima, naravno, snishodljivost, čak i servilnost. A kada ti „mali i nejaki“ pokažu da im baš nije svejedno ko im i zašto čeprka po njihovom dvorištu, da nisu voljni da trpe da im neko „sa strane“ ili „odozgo“, u ime nekakve samoproklamovane liderske pozicije u regionu, nameće pravila igre, uskraćuje pravo da sami uređuju svoj život (pa makar u tome i grešili), nastaje konflikt.

Samo što su crnogorski zvaničnici, vođeni svojim državnim interesima, a poštujući, kako kažu, balkanske realnosti, uspostavili diplomatske odnose sa prethodno priznatom kosovskom državom, uz ogradu da će se sve to efektuirati razmenom ambasadora kad Priština uvaži neke zahteve Podgorice oko statusa kosovskih Crnogoraca i povratka izbeglica, usledila je reakcija iz Beograda. Šef diplomatije Vuk Jeremić, a valjda i njegov nadređeni, predsednik države Boris Tadić, pozvali su amabasadora Srbije u Crnoj Gori Zorana Lutovca na „konsultacije“ u Beograd.

Oni bi, doduše, rado ponovili priču sa prethodnim proterivanjem crnogorske ambasadorke Anke Vojvodić iz Beograda, ali su na vreme procenili da bi uskraćivanje gostoprimstva tek pristiglom crnogorskom ambasadoru Igoru Jovoviću bilo za njih kontraproduktivno, čak pomalo komično i krajnje neozbiljno. Ušli bi, naime, u Ginisovu knjigu rekorda po broju proteranih ambasadora za kratko vreme, a i po dužini čekanja na agremane za ambasadore Hrvatske i BiH u Beogradu. Zato su se okrenuli prizemnijoj osvetoljubivosti ispostavivši iznenada Podgorici zahtev da za korišćenje dedinjske vile u Beogradu ima hitno platiti poprilično veliki račun, ali i pojačanoj medijskoj kompromitaciji crnogorskog rukovodstva.

I baš kad su u Pogorici bili na dobrom putu da shvate da im je traumatična (ne)diplomatska komunikacija sa Beogradom još jedna provera doslednosti i izdržljivosti crnogorskog državnog vrha, da s tim, manje-više, moraju povremeno da računaju, oglasio se Boris Tadić u crnogorskom dnevniku DAN porukom da je, eto, uprkos svemu, niskim udarcima iz Podgorice, Srbija „spremna za okretanje nove stranice u odnosima sa Crnom Gorom.“, što, kako reče, podrazumeva uvažavanje legitimnih državnih interesa obe države. Štaviše, spreman je da na poziv kolege Filipa Vujanovića odmah ode u Podgoricu. Ta poruka bi, logično, morala biti primljena sa zadovoljstvom, kao mirotvorna i konstruktivna, da je, međutim, ne prate neke druge, manje pomiriteljske, više konfrontirajuće. Pa i ako, kojim slučajem, i u odnosu na Crnu Goru bude upotrebljen „američki recept“ u stilu „ne slažemo se u vezi sa Kosovom, ali ostavimo to po strani i okrenimo se onome što nas spaja“ (što baš i ne proističe iz Tadićevog intervjua), poruka dobija sasvim drugačije značenje kada joj šef srpske države pridoda oštru kritiku osnivanja Srpskog nacionalnog saveta u Crnoj Gori, koji Srbe u ovoj državi, po njemu, predstavlja kao nacionalnu manjinu.

Tadić kaže da je istorijski neosnovano i neprirodno da srpski narod u Crnoj Gori bude nacionalna manjina, jer su Srbi u ovoj državi autohtoni, učestvovali su u celokupnoj crnogorskoj istoriji i njenom stvaranju. Iz Podgorice je usledio kontrastav da je Crna Gora građanska država, da su autohtoni i drugi narodi, Hrvati, Albanci, Bošnjaci. Nisu oni, poručuje se, doseljenici niti kolonizirani narodi, već su vekovima živeli u Crnoj Gori. I umesto da se Srbima u Crnoj Gori prepusti da sami, unutar svog nacionalnog korpusa, razreše eventualne nesporazume i dileme, Beograd se pojavljuje kao arbitar koji bi da odredi koji Srbi mogu predstavljati srpsku populaciju u CG, a koji to ne mogu nikako. Tako se arsenal sporova sa nekadašnjim „drugim okom u glavi“ uvećava, a pravo jedne suverene države da shodno svojim propisima, za koje se u Podgorici tvrdi da su usklađeni sa evropskim standardima, vodi računa o svom multietničkom karakteru i uređuje svoju (među)nacionalnu politiku, intervencijom s državnog vrha susedne zemlje relativizuje, pa i uskraćuje. Valjda otuda i procena nekih krugova da je Tadićevo „okretanje lista“ u odnosima sa Crnom Gorom, zapravo, nagoveštaj da se u manirima srpske politike i diplomatije prema regionu i najbližim susedima ništa suštinski neće menjati. Bar dok svi ne prihvate da je Srbija neprikosnoveni balkanski lider ili dok sama srpska vladajuća garnitura proceni da na ovim prostorima možda postoje i druge suverene države, kojima niko ne može osporavati pravo da vode sopstvenu politiku.

Mučan utisak o daljem zatezanju odnosa sa Crnom Gorom, nekako u isto vreme kada je Tadić dao intervju listu DAN, uvećao je i nezaobilazni srpski ministar inostranih poslova Vuk Jeremić. Na svom putu u Etiopiju, gde je nastavio „bitku za Kosovo“, svratio je do Bijelog Polja, na tamošnju lokalnu svetosavsku svečanost. Domaćine u Podgorici je iznenadio brzinom i misterioznošću kojom se našao u Crnoj Gori, a još više patetično-kitnjasto-kičerskim nastupom, koji je, zapravo, više bio uperen ka crnogorskim vlastima nego Bijelopoljcima. Njegova poruka da se „zavađena braća“ (jedan smo narod, zar ne?) u ime Svetog Save pozovu na pomirenje kako bi se „spaslo otačastvo“ i „obnovila narodna sloga i sabornost“, podsećalo je mnoge na već viđeno guslarenje iz vremena ratne i nacionalističke homogenizacije, pokušaj da se dramskim forsiranjem i upotrebom svetosavske i njegoševske retorike emocije o pripadnosti jednoj naciji izdignu do vrhunca. Tako će prisutnima i odsutnima mladi i „iskusni“ šef diplomatije druge države poručiti da „nema veće nesreće od sukoba među braćom, nema veće mudrosti od one koja zbori da nas niko drugi neće uspraviti ako se sami ne uspravimo u najtežim vremenima, i pred najvećim iskušenjima“ A to iskušenje je – Kosovo, koje je – citira Jeremić srpskog patrijarha Irineja – srpski Jerusalim. Tako, eto, zbori „mudri“ Jeremić, a na domaćinima u Podgorici je da stave prst na čelo.

E, upravo se novi patrijarh, valjda u žurbi da pokaže kako će se u ponečemu razlikovati od svog prethodnika, proslavio već u prvoj radnoj nedelji u ulozi poglavara SPC: najpre time što je građane muslimanske vereispovesti uvredio „filozofskim“ nebulozama o islamu (zbog čega se dan kasnije izvinio), a potom i porukom da sa susedima, dakle, i sa Crnom Gorom, treba održavati dobre odnose, ali da se nikako ne sme smetnuti s uma da je podela između Crne Gore i Srbije „bezumna i nerazumna“, Jer, kako reče, mi smo isti narod, a on, opet, ne može da shvati da „Crnogorac ne prizna srpstvo kao svoju maticu, kao svoj narod.“

Nema sumnje, crnogorska vlast je na starim-novim mukama: da proceni kakve joj sve „savete“ samo u roku od nekoliko dana šalje „sveto trojstvo“ iz Beograda – šef države, ministar spoljnih poslova i patrijarh. I nije li ovo novi pokušaj da se forsiranjem teza iz doba nacionalističke politike Slobodana Miloševića i Vojislava Koštunice, pitanja crnogorske državnosti i nacionalnog identiteta njenih građana zadrže otvorenim. Srbija jeste priznala nezavisnu Crnu Goru, ali je, suštinski, nikada nije iskreno prihvatila.

 
Peščanik.net, 30.01.2010.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)