- Peščanik - https://pescanik.net -

Svi smo mi (pomalo) zaposleni

Fotografije čitalaca, Nebojša Nenadić​, Beograd, Zeleni venac​

Još jednom su neki (navodno) odgovorni i stručni ljudi izjavili kako nezaposlenost u Srbiji konstantno opada i kako ćemo uskoro biti Švajcarska, Norveška ili šta god, kao i da smo već lideri po zaposlenosti u regionu, prema nekim parametrima. Iako je iz komentara na ovu vest sasvim jasno da građani Srbije ne dele mišljenje direktora Nacionalne službe za zapošljavanje, ministra rada i drugih koji šire ovakve vesti, čini se da ne bi bilo loše staviti tačku (ili bar znak pitanja) na ovakve ispade, pojašnjenjem zašto u Srbiji broj nezaposlenih opada, a da to istovremeno ne znači ništa dobro za građane Srbije.

Najpre, treba pokazati kako se izračunava stopa (ne)zaposlenosti. Za nju je odgovoran Republički zavod za statistiku i nema nikakve sumnje da ljudi u Zavodu rade svoj posao bez političkog upliva, dakle savesno i profesionalno. Stope zaposlenosti i nezaposlenosti su sasvim izvesno onakve kakvim ih oni predstavljaju u zvaničnim podacima. Međutim, metodologija koju pri tome primenjuju, a koja nije karakteristika ove vlasti već je nasleđena od ranije, duboko je politička i ne odgovara realnosti kao ni tokovima i trendovima (ne)zaposlenosti u Srbiji. Zašto je to tako? Najpre, trebalo bi razmotriti pojmove zaposlenog i nezaposlenog lica.

Zavod za statistiku upotrebljava pojam zaposlenog u veoma (veeeoma) širokom smislu. Naime, da bi neko stekao status zaposlenog prema njihovim parametrima, dovoljno je da u posmatranoj nedelji za koju se radi anketa bude bilo kako angažovan makar jedan (jedan!) radni sat. Pri tome apsolutno nije od značaja činjenica da na taj način ne može ostvariti zaradu od koje bi preživeo. Zapravo je jedino bitno – da radi, formalno ili neformalno, po nekom ugovoru ili bez bilo kojeg pravnog osnova (moguć je i usmeni dogovor!). Čak ne mora biti plaćen u novcu – može i u naturi. Ukoliko pomaže u poljoprivrednom domaćinstvu – i to lice je zaposleno. Ukoliko je na odmoru, bolovanju, neplaćenom odsustvu – takođe. Ukoliko radi u državnoj ili društvenoj firmi koja nije isplatila zarade poslednjih X meseci – takođe. Radi na crno – takođe. Radi u sivoj ekonomiji – takođe. Ponavljam – jedan radni sat u toku nedelje. Samo to je potrebno da bi neko bio „zaposlen“. Makar ne videli ugovor o radu nikada u životu i nemali jedan dan staža u radnoj knjižici, ne dobili platu ili bilo kakav honorar godinama unazad, kada budemo pomagali komšiji da podšiša živu ogradu i budemo „plaćeni“ jednim pivom – u Srbiji, u Republičkom zavodu za statistiku, vodićemo se kao zaposleni.

Nezaposleni svoj status dobijaju daleko teže, ako je suditi po Zakonu o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti. Da bi neko bio nezaposlen, potrebno je da bude radno sposoban (15-65 godina starosti) i da aktivno traži zaposlenje. „Aktivno“ znači da bude prijavljen kod Nacionalne službe za zapošljavanje. I tu se stiže do novog problema. „Aktivni“ nezaposleni se NSZ-u moraju javljati u određenim vremenskim intervalima, inače gube taj status bez obzira na to da li su se zaposlili ili ne. U praksi se dešavaju apsurdne situacije da se od nezaposlenih traži da se prijave tačno određenog dana, da bi zadržali svoj status. Nezaposleni se ne mogu javiti ni ranije, a naročto ne kasnije, u odnosu na datum koji im je određen. Ako su baš u tom trenutku sprečeni, bolesni, na razgovoru za posao – nema opravdanja, status se gubi, brišu se sa evidencije, a NSZ sebi beleži još jedan „uspešno rešen slučaj“. I naravno, zvaničan broj nezaposlenih opada.

Ovaj broj opada i odlaskom nezaposlenih u inostranstvo. Statistike variraju, ali budući da je prirodni priraštaj negativan (Srbija ima sve manje stanovnika) i da svake godine iz zemlje trajno ode bar tridesetak hiljada ljudi, udeo nezaposlenih u odnosu na ukupan broj stanovnika opada, a da se pri tome ne povećava broj zaposlenih.

Sve ovo dovodi do ogromnih razlika između zvaničnog i nezvaničnog broja zaposlenih, a samim tim i do razlike u stopi nezaposlenosti. Dok je na evidenciji NSZ-a negde oko 766.000 ljudi (i ta cifra prema rečima direktora NSZ-a opada), nezvanične procene govore da je ukupan broj nezaposlenih otprilike duplo veći. Ti ljudi se ne pouzdaju u NSZ, izbrisani su sa njene evidencije ili se jednostavno snalaze na druge načine (najčešće rade na crno ili se bave sivom ekonomijom). U celom tom šarolikom ambijentu, svakako je veoma teško utvrditi preciznu i realnu stopu nezaposlenosti (ali i realne zaposlenosti). U svakom slučaju, ona je višestruko veća od stope nezaposlenosti u većini država Evropske unije (10% na kraju 2014), kao i u SAD (oko 5% prema podacima sa početka 2015).

Uostalom, apsurdno deluju izjave da je zaposlenost porasla zbog otvaranja novih radnih mesta, odnosno zapošljavanja ljudi u (retkim) uspelim investicionim poduhvatima. U isto vreme bar isti (a prema nekim procenama i dvostruko veći) broj ljudi izgubi posao. I to bez efekata „racionalizacije“ i „konačnog rešenja“ za društvene firme u dugogodišnjem raspadu. Valjalo bi napomenuti i da ne postoji zvanična statistika koliko je ljudi u mandatu dve naprednjačke vlade zaposleno u javnom sektoru, i koliki je to udeo u ukupnom broju novozaposlenih u istom periodu. Rezultati takve dubinske analize bili bi sasvim sigurno poražavajući, naročito imajući u vidu da su pojedini (sadašnji ili bivši) učesnici u vlasti otvoreno upozoravali na masovno partijsko zapošljavanje, koje nije previše zauzdala ni zakonom ustanovljena zabrana zapošljavanja.

U svakom slučaju, govoriti o povećanju zaposlenosti dok se smanjuje BDP – što praktično znači da se radi manje nego ranije – potpuno je neverovatno, kao što su to i mnogi drugi potezi vlasti. Povećanje zaposlenosti koje nije praćeno povećanjem BDP-a upravo otkriva da je reč o parazitskim uhlebljenjima partijski (ili na drugi način) podobnih pojedinaca. Poseban apsurd je teza da izmene i dopune Zakona o radu utiču na povećanje zaposlenosti – i to tako što su omogućile poslodavcu da obespravi zaposlene, kao i da ih lakše otpušta. Kao što je više puta napomenuto, ZoR je pojeftinio radnu snagu i omogućio veću i lakšu fluktuaciju zaposlenih. Pojeftinjenje ne služi na čast tvorcima izmena i dopuna, naročito ne u državi u kojoj je jako teško sprovoditi zakon i kontrolisati njegove zloupotrebe, uz istovremeni visok procenat ljudi koji žive na samoj ivici siromaštva. Kada je reč o većoj fluktuaciji, ona je poželjna u državama u kojima se stvara klima lakog gubitka i lakog pronalaženja poslova. U Srbiji u kojoj postoji dugogodišnja sistemska nezaposlenost i gde gubitak (legalnog) zaposlenja praktično znači smrt od gladi ili prelazak u crno-sivi sektor privređivanja i rada, Zakon o radu ne samo da ne pomaže zapošljavanje već stvara dodatne socijalne tenzije i probleme. Drugim rečima, radnici i nezaposleni nemaju čemu da se raduju u tom zakonu, kakvu god nam bajku pričali političari.

U SAD se u januaru otvorilo 250.000 novih radnih mesta, a stopa nezaposlenosti je pala na oko 5%. Januar (poslednjih mesec za koji postoje zvanični podaci) je bio još jedan mesec u nizu u kojem se desio pad stope nezaposlenosti, i to za oko 0,5% u odnosu na prethodni mesec. U EU je nezaposlenost izuzetno visoka u nekoliko država. Deset država ima nezaposlenost veću od 10%, što je prosek na nivou EU za 2014. godinu; Grčka i Španija praktično su jedini „konkurenti“ Srbiji sa stopom nezaposlenosti od preko 20%. U Hrvatskoj je nezaposlenost takođe visoka (ali niža nego u Srbiji), dok su Bugarska i Slovenija nešto iznad, odnosno nešto ispod EU proseka. Direktor NSZ-a je izjavio da je nezaposlenost mladih u Srbiji sa 50% pala na 42% i da smo po tome bolji od Hrvatske. Prema podacima statističkog portala „Statista“, nezaposlenost mladih u EU regionu je u novembru 2014. bila 21,9%. Hrvatska je imala nezaposlenost mladih od 45,5% i prema tom parametru bila treća najgora država u EU (iza Španije i Grčke). Da li je velika uteha to što smo malo bolji od država u najgorem položaju u EU? Ili bi se trebalo okrenuti poređenju sa Nemačkom (7,4% nezaposlenih mladih), Austrijom (8,9%), Holandijom (9,7%)? Možda ne treba ići tako daleko i treba se porediti sa nama bližim državama (geografski i ekonomski), koje imaju duplo nižu stopu nezaposlenosti mladih: Slovenijom (20,4%) ili Mađarskom (19,8%), Bugarskom (21,4%), Rumunijom (23,3%)?

Međutim, statistika nije toliko relevantna, koliko god se može tumačiti u korist jedne ili druge teze. Ekonomska politika štednje (uz rasipanja u raznim delovima javnog sektora), uz minimalne investicije (unutrašnje i spoljnje) i pad BDP-a u 2014. od 1,8% (prema podacima Republičkog zavoda za statistiku) dovoljno govore o tome da se u Srbiji ne stvara klima koja pogoduje otvaranju novih radnih mesta i stvaranju poslova, već da se pokušava predstaviti da stvari kreću na bolje time što se zloupotrebljava i iskrivljava statistika o zaposlenim i nezaposlenim licima. U pitanju je samo taktika „ulepšavanja fasade dok temelji propadaju“, već dobro poznata svima. Građani međutim teško kupuju priču da je sve bolje, budući da je sasvim izvesno da u zemlji u kojoj ima milion i po penzionera, milion direktnih ili indirektnih budžetskih korisnika, milion i po (nezvanično) nezaposlenih i šacica onih koji svojim radom nešto stvaraju i izdržavaju sve ostale – život ne može biti lak i kvalitetan.

Peščanik.net, 15.04.2015.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)