- Peščanik - https://pescanik.net -

Tamni oblaci nad belim Šengenom

Građani i građanke Srbije opet su na mukama šta da izaberu: optimizam ili pesimizam. Njhovi političari, međutim, tu dilemu nemaju. Oni su nepopravljivi optimisti, koji od tog manira ne odustaju čak ni kada njihove konfuzne, kontradiktorne, najčešće zbunjujuće izjave stvaraju veliki metež u javnosti.

Odmah da bude jasno: nije reč o krizi, odnosno o recesiji koja je, uprkos doskorašnjem optimizmu iz državnog vrha da će nas zaobići, već tu, niti o traganju za modelom kojim će zatečena država popuniti rupu u budžetu od “tričavih” stotinak milijardi dinara. Narodu je još iz Miloševićevih vremena jasno da će mu račun raskalašne države kad tad stići. Ostaje još samo da se utvrdi ima li ovde siromašnih kojima valja udeliti koju veknu (besplatnog) hleba ili će svi biti proglašeni bogatašima koji će “solidarnim porezom” spašavati državu od bankrota. Radi se, u stvari, o jednom drugom optimizmu kojim se “naši” političari svakodnevno i neobuzdano frljaju kao s padežima. A koji, po njima, samo što nije postao nova stvarnost koja će prekriti silne sekiracije i stresove od trenutka kada je “sveznajuća” vlast “iz dobro obaveštenih krugova” saznala da vaskoliki svet drma globalna ekonomska kriza, i da nema šansi da “originalna” i “vodootporna” Srbija bude pošteđena.

Reč je, dakle, o “belom Šengenu”, odnosno o još jednom sinhornizovanom i koordiniranom sejanju optimizma kojim se narodu šalje ne baš preterano suptilna poruka da mnogo ne zakera što će ga država još jednom pošteno očerupati kada će za koji mesec, samo što nije, putovati u zapadne zemlje bez ozloglašenih šengenskih viza. Loša volja zbog gubitka posla i manjka hleba biće zamenjena ushićenjem što će mu “socijalno odgovorna” vlada servirati “kolače”. Uz to, zar je mala stvar što više neće biti “ponižavajućih” redova ispred ambasada zemalja EU, što će se dragoceno vreme korisnije trošiti u “patriotskim” antikriznim kolonama ispred “SOS marketa” ili, pak, narodnih kuhinja.

I tako nas večiti optimista Đelić po milioniti put uverava kako nam “beli Šengen” ne gine, sada već od 1. januara sledeće godine (prethodne datume je zaboravio). Njegov partijski i državni kolega i šef diplomatije Jeremić javlja zabrinutoj naciji da nas Španija ni ovog puta neće ostaviti na cedilu. Šef policije Dačić u pauzi između dva masovnija hapšenja sitnih lopova, policijskog treniranja kako najefikasnije upotrebiti službeni pištolj za prolazak kroz “crveno svetlo” i umirivanja porodica uhapšenih policajaca (optuženih za ratne zločine na Kosovu) izjavom da će policija svim raspoloživim sredstvima dokazati njihovu nevinost, iz Atine prenosi stav osvedočenog grčkog prijatelja da će Srbija, ako treba, i preko reda dobiti i status kandidata za članstvo u EU i ukidanje viza. Licitiranje se, dakle, nastavlja, optimizam političara raste srazmerno porastu pesimizma u narodu zbog računa koje mu država priprema. U međuvremenu smo rešili i taj “marginalan problem” sa zakonom o zabrani diskriminacije, Brisel je već kovertirao odluku o ukidanju viza, samo da građani izaberu destinacije za putovanja.

Tako to izgleda nama, u propagandnoj predstavi “naših” uterivača optimizma u kosti. Stvarnost je, međutim, “nešto” drugačija, deprimirajuća i obeshrabrujuća. Ne toliko zbog toga što se u Evropskoj uniji ozbiljno premišljaju da li je baš sada pravo vreme za popuštanje viznog režima, koliko zbog uobičajenog manira srpskih političara da, iz svojih dnevno-političkih i vlastodržačkih interesa, stvarnost doživljavaju i tumače drugačije nego što ona jeste, obmanjujući domaću javnost, ali, u neku ruku, i sebe rukovodeći se logikom da sto puta ponovljena laž i njima postaje istina. Srećom, tu je internet, tu su inostrani mediji, globalna komunikacijska povezanost, pa više i nije neka naročita mudrost utvrditi koliko su srpski političari verodostojni, odnosno koliko im se može verovati. Pa ćemo tako iz “drugih” izvora saznati da je tačno da je u Briselu u toku završna bitka oko preispitivanja viznog režima prema zemljama zapadnog Balkana, ali i “interna polemika” koju su inicirali šefovi diplomatije Italije i Slovenije Franko Fratini i Samuel Žbogar otvorenim pismom svim zemljama članicama EU sa preporukom da u što kraćem roku pošalju jasne signale građanima zapadnog Balkana da je Evropskoj uniji stalo do ukidanja šengenskog zida da bi se “očuvalo njihovo poverenje u Evropu”. To pismo je, u stvari pokušaj da se amortizuju obeshrabrujuće poruke iz Nemačke i Holandije, koje su proteklih meseci blokirale napredak zemalja Jugoistočne Evrope. I kad je reč o njihovom približavanju Evropskoj uniji i liberalizaciji viznog režima. Podela je očigledna: na jednoj strani su Evropska komisija i većina članica EU koje smatraju da bi ukidanje viznog režima pokazalo da je evropska perspektiva regiona i dalje na vrhu agende Unije i da Brisel mora brzo da učini jači iskorak kako bi održao poverenje u evrointegracije. Upozoravaju i da bi svetska kriza mogla Makedoniju, Srbiju, BiH, Crnu Goru i Albaniju dovesti u veoma tešku situaciju zbog čega je važno da EU upotrebi sva raspoloživa sredstva kako bi se evropska perspektiva zemalja Balkana učinila realnijom. Na drugoj strani zemlje poput Nemačke i Holandije, a izvesne rezerve gaje i Britanija i Francuska, misle da treba “spustiti loptu na zemlju”, odložiti sve, i evrointegracije i liberalizaciju viznog sistema, “na izvesno vreme”, bar dok se ne vidi kako će se svetska ekonomska kriza rasplitati, koliko će, zapravo, dugo trajati, a i kakva će biti konačna sudbina Lisabonskog ugovora. To je zvanično. Neformalno, u opticaju su i neki drugačije intonirani motivi. Pre svih, strah vodećih zapadnih zemalja da bi se, podizanjem šengenske vizne rampe, suočile sa novim nekontrolisanim prilivom armije nezaposlenih iz zemalja Jugoistočne Evrope, koji još veruju da bi na Zapadu, ipak, lakše pronašli kakav takav posao nego kod kuće. Makar i ilegalno.

O Fratinivjevom i Žbogarovom pismu raspravljaće se, najverovatnije, krajem ovog meseca na ministarskom sastanku u Češkoj. Za ukidanje viznog režima, inače, nije potreban konsenzus, ali problem je osetljiv i sasvim je izvesno da se neće ni rešavati ako ne bude potpune saglasnosti svih članica EU. Kako sada stvari stoje, šanse da jedna ili druga strana prevagne su izjednačene, što upućuje i na mogućnost da se pre decembra 2009. neće doneti nikakva odluka. A i to predviđanje u međuvremenu može biti relativizirano s obzirom na mnogo preče brige EU kao što su potraga za formulom izlaska iz recesione krize, sprečavanje finansijskog bankrota pojedinih njenih članica, izbori za budući sastav institucija Evropske unije.

U međuvremenu kao da je jedna dilema skinuta s dnevnog reda. Ako i bude odluke o viznoj liberalizaciji, ona neće biti u paketu za sve države zapadnog Balkana. Procenjivaće se koliko je koja zemlja napredovala na “mapi puta”, izglasala sve potrebne zakone, i što je još važnije, kako se oni sprovode, a za svaku će se, sasvim sigurno, naći “ponešto” što joj može potencijalno zagorčati život, odnosno prolongirati ukidanje viza. Srbija nije u tome nikakav izuzetak. Već sada se, naime, naslućuje da bi, pored opštih i tehničkih uslova koje mora ispuniti već do aprila, od Beograda moglo biti zatraženo i da prekine opstrukciju u saradnji sa misijom EULEKS na Kosovu.

 
Peščanik.net, 22.03.2009.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)