- Peščanik - https://pescanik.net -

Thompson bi se drao u Sloveniji, kulturni boj i silazak sa bicikla: slovenačka revolucija

Foto: Božidar Slapšak

Afera sa Thompsonovim koncertom u Mariboru ili negde u Istočnoj Sloveniji vuče se već tri godine. Njegov koncert je policija, na osnovu odluke Upravne jedinice Maribor sprečila 2017, posle masovnog javnog zgražanja. Organizatori su posle toga na razne načine pokušavali da vrate uložena sredstva (jako obećavajuće, posebno u neoliberalnom svetu). Televizijski novinar je saznanja o Thompsonu proširio intervjuom sa istim, u kojem je ruralni urlator ustaškog opredeljenja prikazivao sebe kao pesnika/umetnika i domoljuba, a po naravi takoreći agneca nezlobivog. Novinar je premešten u treću redakciju, gde i danas uspešno skuplja desničarske otpatke u govornim emisijama koje niko živ ne gleda, a Thompsonovi zastupnici krenuli su u dugi sudski proces. Uspeh je bio neizvestan, sve dok novi ministar unutrašnjih poslova nije odobrio koncert presekavši sudske lavirinte: postupak je revolucionaran, takva je vlada, koja je izazvala pobunu. Kontrarevolucionarnu?

Masovno javno zgražanje sada je još veće, jer je nedavno ona ista Upravna jedinica konačno uspela i ponovo zabranila Thompsonov koncert, na opšte zadovoljstvo, a onda se pred nju isprečio ministar. Ministar Aleš Hojs je, kad je izabran na taj položaj, još nekoliko nedelja nezakonito zavlačio svoje direktorsko mesto u Janšinoj medijskoj fabrici (Nova24TV). Neko sa takvom karijerom može biti samo lažljivac i pokrovitelj laži, jer televizija, portal i časopis Demokracija bez prestanka proizvode laži. Da ocena nije preterana, uskipljivi ministar (nudim zgodan slovenizam za širu upotrebu) već više puta je dokazao: hteo je po svaku cenu da postavi vojnike na granicu, a zatim na ulice, premda se broj izbeglica izrazito smanjio; nije reagovao na paramilitarne milicije, koje su nedavno okupirale jednu policijsku stanicu i pretile policajcima; mahnito je zamenjivao kadrove u policiji; za vreme zabrane odlaska u drugu opštinu hladno je išao da pokosi travu oko taštine vikendice; lagao je da nije znao desetak dana da su poslanika njegove (Janšine) stranke policajci uhvatili pijanog na autoputu (opet ona opštinska zabrana), i još nebrojeno situacija u kojima je lagao javno. U slučaju Thompson prevazišao je sebe, jer je izjavio da o odluci svog ministarstva nije ništa znao, nego je to službenica pravilno odlučila na osnovu dokumenata – ista službenica koja je, slučajno, pod drugom vladom, ranije donela suprotnu odluku. Inače ministar mnogo mrzi bicikliste, i izdao je unutarnji nalog da policajci hvataju i kažnjavaju one koji na protestima nose bilo šta sa Janšinim imenom. Stranka SD (starija levica sa problemima), koja je upravo nespretnog predsednika zamenila rečitom i snalažljivom Tanjom Fajon, odlučila se za interpelaciju ministra unutrašnjih poslova (ministar privrede je već interpeliran) upravo zbog dozvole Thompsonu. Sve opozicione stranke su se u tome združile, i proširile interpelaciju.

Thompson je u međuvremenu, tokom privatnog boravka u Sloveniji, napisao još jednu pesmu i raduje se dolasku kao i svome profitabilnom dranju. Mariborčani su ogorčeni i izjavljuju da koncerta neće biti, vlasnici sala odustaju jedan za drugim. Možda stvari uredi virus sam. Pojavilo se i nekoliko zaštitnika demokratije iz muha kategorije, kojima svaka zabrana smeta, i misle da će biti jako važno videti ko će doći na Thompsonov koncert. Uistinu, misterija: doći će publika iz ruralnih predela Hrvatske, modno odeljenje ustaških uniformi (naročito su popularne dečije oficirske) koje se već drugu godinu nisu mogle pokazivati u Pilberku, popiće se mnogo piva i ostaviti isto toliko prerađene tečnosti diljem Maribora. Domaći neonaciji ostaće razumljivo frustrirani.

Po odzivu najrazličitijih institucija i ljudi, Thompson bi se morao zabrinuti, jer su izgledi za održavanje koncerta minimalni. Za veselje, dodajem još samo podatak da se njegov menadžer preziva – Trol.

Na primeru Thompsona, neko izvan Slovenije i sa tako malo informacija i interesa za njih, možda može razumeti da je osnova pobune, koja nigde nije formulisana u zahtevima ili u skupnom dogovoru, zapravo otpor protiv neverovatnog pada kvaliteta javnog govora, stila i uljuđenosti. Stilska revolucija? U nekome smislu, da. Minimalni zahtev je da se sa vlasti ukloni ekipa koja neguje laž, manipulaciju i sve više jasne simptome teških mentalnih stanja. U tome su sličnosti između SAD, Brazila, Filipina, Velike Britanije, Srbije, Mađarske i Slovenije (našlo bi se još) na najvišem nivou vlasti očigledne. Američka revolucija, koja nam se upravo događa pred očima, motivisana je tako moćno da mora razbuditi druga društva na najširoj društvenoj osnovi.

Kulturni boj

Nova vlada postavila je za ministra kulture penzionisanog profesora istorije, koji je već jedanput ranije držao tu istu poziciju, i zasluženo postao jedan od najomraženijih ministara svih vremena u Sloveniji. Vasko Simoniti se odlučio da najslađi deo penzionerskog života provede u kancelariji sa pogledom, udobnom foteljom, fikusom i razumnim rezervama viskija, te da iz te perspektive ministarstvo naprosto zatvori za vreme virusne krize i po mogućnosti i dalje. U međuvremenu je vlada haotično delila novac – najviše poslodavcima, naravno – sa nekim spektakularnim potezima, recimo sa tromesečnom nadoknadom samozaposlenima. Nažalost, ništa se sistemski nije rešilo, i nezaposleno-samozaposleni deo radne populacije u kulturi našao se u još gorem položaju. Možda bi se stvari nekako uredile da je ministar pomolio nos iz ministarstva, ali nije, i uz to je Janšina medijska mašina, uz njegovu ličnu intervenciju na početku, iz sve snage napala medije, novinare, kulturne radnike, ukratko sve što je dokazano pismeno, živahno i kritično. Trolovi i botovi zapenušano već nekoliko meseci šalju celokupnu kulturu u svinjce, da beru salatu i čiste štale, jer to su pravi poslovi na kojima sagorevaju pravi Slovenci, dok lenjivci i paraziti grabe državni novac nizašta. Ova pseudoagrarna idila dopunjena je mišljenjem poslanice u evropskom parlamentu iz Janšine stranke, za koju su vrhunska kultura neki orkestar koji izvodi „goveđu muziku“ (lokalna denominacija) i novinar, ljubimac desnice, koji je upravo izdao još jednu knjigu o partizanskim/komunističkim zločinima pre, za vreme i posle rata. Novozaposleni PR u ministarstvu za kulturu se još ranije proslavio na Janšinom portalu prilozima o tome kako pravi umetnici umeju da zarađuju: valjda mu je to bila kvalifikacija za novo zaposlenje. Zbog politike i ovakvog stvaranja javnog mnenja, kulturni radnici su se jako naljutili. Posle dve inicijativne sednice skupštine, spontano oblikovane u alternativnom centru Metelkova, odlučili su da posebno protestuju utorkom, pred ministarstvom za kulturu i pred vladom. Prvog utorka su se manji umetnici i umetnice popeli na ramena većih umetnika i izlepili celu staklenu fasadu ministarstva svojim zahtevima, dokumentima i velikim znacima usklika. Drugog utorka su pred ministarstvom ostavili svoj upotrebljeni materijal, od četkica, čekića, dleta, perika do olovaka i kostima, a dvoje umetnika, Primož Bizjak i Katarina Stegnar, oboje glumci i plesači, skinuli su se do donjeg rublja i ostavili svoju odeću nadležnima. Policija je ovoga puta ažurnije popisivala i delila listiće, za kojima dolaze kazne od po nekoliko stotina evra. Treći utorak je stotinjak kulturnih radnika leglo po ulici ispred ministarstva – listića o kažnjavanju bilo je još više. Ni posle trećeg događaja ministar se nije pojavio u javnosti. Naredna akcija kulturnih radnika biće donošenje antifašističkih umetničkih dela…

Postavlja se pitanje u kakvoj su vezi biciklističke šetnje, koje su pune samostalnih umetničkih radova, duhovitosti i poezije, i akcije kulturnih radnika, jer učesnici su često isti. Ideja je da pobuna postane svakodnevica, da se prvo uspostavi običaj, građanska praksa, a da se tek docnije počne razmišljati i raspravljati o idejama. Dosadašnja umetnička proizvodnja za vreme pobune je impresivna. Karpo Godina snimio je filmić u kojem pesnik Boris A. Novak recituje pesmu „Istorija biciklista“, u kojoj opisuje događaj iz života svog oca, grupu od 17 biciklista koji su posle 6. aprila 1941. uzeli iz svojih vojnih jedinica oružje i bicikle i zaputili se u Istočnu Sloveniju, da bi se borili protiv nacista. Akcije kulturnih radnika daju glavnu odliku pobune, onu stilsku.

Silazak sa bicikla

Danas, u petak 12. juna, protestna šetnja biće dvonožna. Kako se broj biciklista i uz njih mnogih pešaka toliko povećao, prošlog petka je povorka, zaobilazeći ograđenu skupštinu, zakrčila okolne ulice i dugo stajala u mestu. Pretpostavlja se da će pešaka biti još više i da će sedmi protest biti nepregledan. Trenutak je dobar da se, baš kao i upaničena desnica, upitamo koji je cilj tih protesta. Protesti kulturnih radnika tu su ključni: sklop „stilska kontrarevolucija“ koji sam nagovestila, prenosi pre svega odgovor na po stilu sasvim revolucionarne poteze nove vlade, kojima je uspela da razbesni dovoljno građana željnih da naprave kontru. To ne pokriva izrazitu odsutnost verbalnosti, definisanih ciljeva, programa i uopšte političnosti pokreta. Posle prve šetnje, političari sa levice, koji su se pridružili na biciklima, diskretno su zamoljeni da se uzdrže: apolitičnost je strateška odluka, uz koju idu anonimnost organizatora, prividni haos, i ne na kraju, radost učestvovanja bez pitanja ko je ko politički. Može li se iz toga stvoriti politička moć sposobna da sruši štetnu vladu? Parlamentarna demokratija je tu nesposobna, jer se mora ostvariti veza sa strankom/strankama, sklepati nova stranka i uopšte se moraju primeniti politički uboga sredstva, kojima se opozicija „opunomoćuje“ sve do sopstvene propasti. Dovođenje vlade do nervnog sloma, obično samog premijera, nosi velike rizike, pre svega za građane koji se bune – videti primer Hong Konga. No nije svuda Kina sa druge strane vrata. Oznaka „stilska“ za slovenačku pobunu mora ostati, jer objašnjava put između dve predvidljive mogućnosti. Bez govornika i smernica, ta pobuna (ostavimo revoluciju i kontrarevoluciju u rezervi) šalje krajnje jednostavnu poruku – idite! Slično običaju sikter-kafe, koja u turskom originalu ima krajnje besramno značenje, a u balkanskoj interpretaciji elegantnu nijansu vrhunske etikecije, kojom se oku i uhu daje prijatan znak. Sudeći po reakciji vlasti, histerija je blizu vrhunca, i primenjeni stilski postupak ima dejstva. Koliko do konačnog, ostaje da se vidi.

Peščanik.net, 12.06.2020.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)