- Peščanik - https://pescanik.net -

Trepča

Trepča

Možda samo da ukažem na tri očigledne stvari ili možda zablude.

Prva jeste o političkom značaju Trepče za kosovske vlasti. Sasvim nezavisno od toga koja je i kolika stvarna proizvodna, odnosno finansijska vrednost preduzeća i rudnika – javnost na Kosovu za Trepču vezuje ne samo privredni oporavak, već i suverenost. Tako da nije realno očekivanje, ukoliko ga je bilo ili ga neko još uvek gaji, do bi moglo da dođe do političkog, dogovornog rešenja u korist vlasništva srpske države.

Druga jeste da ni Savet bezbednosti niti Brisel ne mogu da arbitriraju u ovoj stvari. Nezavisno od toga da li neko priznaje ili ne priznaje kosovsku državu, međunarodne organizacije, Evropska unija ili uostalom pojedine države, velike ili male, ne mogu da preuzmu odgovornost za suprotstavljanje odluci kosovskih vlasti. Ne postoji način da se kosovski zakoni stave van snage, bilo u Njujorku ili u Evropskoj uniji, ili u Moskvi ili bilo gde drugde, osim na Kosovu.

Treća, i najvažnija, jeste o vlasništvu. Stvari bi stojale drukčije da je reč o privatnom vlasništvu, pre svega pravno, a onda i politički. Ovo je bilo jasno u vreme pregovora o Ahtisarijevom planu. Naime, državna svojina posle odvajanja pripada državi na čijoj je teritoriji. Ili je bar to bilo tumačenje, koliko je meni poznato, eksperata koje je Ahtisari konsultovao. To je, naravno, pravničko tumačenje i može se osporiti na nadležnom sudu. Da je reč o privatnom vlasništvu, sudski spor bi bio neminovan i predvidljiv i izazvao bi političke reakcije. U slučaju državne svojine, to je druga vrsta spora. Što ne znači da je on, sudski spor, nesporno bez osnova. Mada, to nije nezavisno od pitanja nad čime je tačno vlasništvo o kome se radi?

Poređenja radi, Srbija je prodala, najverovatnije protivpravno, ne samo NIS, državno preduzeće, već je otuđila i prirodno bogatstvo koje to preduzeće, između ostalog, eksploatiše. Ova se odluka srpskih vlasti može osporavati, jer se može tvrditi da prirodna bogatstva, za razliku od njihove eksploatacije, nisu za prodaju (kao što, ako ja to dobro razumem, i nisu po srpskom ustavu i zakonima). Po analogiji, nije jednostavno osporavati kosovskim vlastima ne samo nadležnost, već i obavezu da zaštite prirodno bogatstvo na svojoj teritoriji. To, opet, ne bi moralo da se odnosi na samo preduzeće, što bi bilo, verujem, nesporno da je reč o privatnom vlasništvu. Opet, primera radi, Gasprom je državno preduzeće u Rusiji, ali sa stanovišta srpskog prava i vlasti kao da je privatno, ili bi tako trebalo da bude, jer srpska država nema većinski udeo u njemu. Tako da bi Gasprom eventualnu nacionalizaciju Naftne industrije Srbije, sva je prilika, osporio na sudu. Drukčije stoje stvari sa vlasništvom nad gasom i naftom na srpskoj teritoriji, koje srpske vlasti verovatno nisu ni imale pravo da prodaju. Koliko ta analogija stoji kada je reč o Kosovu, ne znam. Ali to bi svakako moglo da se proveri na sudu.

Konačno, i nezavisno, privredni argumenti bi išli u prilog privatizacije Trepče, to jest preduzeća koje se ili koja se bave ili bi da se bave eksploatacijom i preradom rude, do čega bi u svakom slučaju trebalo da dođe. Eventualni oporavak rudnika i proizvodnje koja je sa njim povezana bi bili najbolji načini da se ne samo obezbedi postojeća zaposlenost, već i da se ona poveća. Zamrznuti spor nije put ni do čega.

Peščanik.net, 10.10.2016.

Srodni link: Mijat Lakićević – Trepča: Na ljutu ranu ljuta trava

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija