natpis na zidu: Nedamo Kosovo (ćirilicom i negacija spojena sa glagolom)
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Većina čitalaca Peščanika verovatno nije bila ni rođena kada je zvezda Radoša Smiljkovića zasijala na političkom nebu iznad Srbije. „Kakav sad Radoš Smiljković“ pitaju se oni u ovom trenutku. E pa, pre gotovo tačno 30 godina, 1987, na čuvenoj Osmoj sednici (CK SK Srbije) tadašnji visoki partijski funkcioner i profesor Fakulteta političkih nauka, govoreći o problemu Kosova (sa Metohijom) kao rešenje je ponudio rečenicu iz naslova ovog teksta: „na ljutu ranu – ljuta trava“. Akademici, koji su godinu dana ranije zbog Memoranduma bili malo dobili po prstima, u tome su videli svoju rehabilitaciju. Beogradski univerzitet je ovacijama dočekao novog vođu, zakleti antikomunisti su iz njegovih ruku primali sedmojulsku nagradu, a rakovički radnici su 1989. na velikom mitingu ispred Skupštine SFR Jugoslavije egzaltirano vikali „uhapsite Vlasija“. Ako neko slučajno ne zna, a verovatno mnogi ne znaju, radilo se o tadašnjem lideru kosovskih Albanaca, Azemu Vlasiju. I Vlasi je, naravno, uhapšen.

Onda je usledila rečenica: „ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“, pomenuti Smiljković je nagrađen ambasadorskim mestom u Bugarskoj, a Srbija nagrđena desetogodišnjim ratovima.

Sve ovo što se, evo i ovih dana, u vezi sa Kosovom i oko Kosova dešava, što povremeno iskoči pred nas ili, bolje, pred vas, koji niste „ni luk jeli ni luk mirisali“, jesu zapravo „kosturi iz ormara“ te i takve politike.

Trepča je samo jedan od tih kostura. Možda ne ni najveći. Tu su još kosovski rudnici uglja i termoelektrane, mada u stvari više samo formalno, jer su samo formalno u sastavu Elektroprivrede Srbije, dok faktički ona nad tim pogonima nema nikakvu kontrolu i samo plaća četiri hiljade, opet samo formalno, u njima zaposlenih radnika. Sa Trepčom je zapravo dosta drugačiji slučaj, jer je njen najveći deo („Trepča – sever“) ostao na severnom Kosovu i pod kontrolom je srpske zajednice, tj. praktično države Srbije (drugi, manji deo, tzv. „Trepča – jug“, pripada Albancima). To što je, međutim, od ovog Rudarsko-metalurško-hemijskog kombinata ostalo, nije ni senka nekadašnjeg industrijskog giganta, koji je zapošljavao dvadesetak hiljada radnika i godišnje proizvodio preko 80.000 tona olova i blizu 50.000 tona cinka. Danas je ta proizvodnja svedena na 15-20 hiljada tzv. koncentrata, tj. sirovine za proizvodnju metala, tako da od oko 2.500 zaposlenih u srpskom delu firme jedva jedna trećina nešto stvarno radi.

Ali, ekonomski rezoni i pokazatelji u ovoj nacionalno-političkoj igri imaju status devete rupe na svirali. Pa se tako ovih dana na sve strane može čuti i pročitati da je „Srbija u privredu Kosova uložila 17 milijardi dolara“, da rezerve Trepče iznose „50 miliona tona olova i cinka“, da „nam se otima bogatstvo teško preko 200 milijardi evra“, itd. Šta, samo 200? Pa samo rezerve od 15 milijardi tona uglja vrede 400-500 milijardi evra, reći će neko.

Ali, pođimo redom. Poslednju ozbiljnu studiju o privredi Kosova, pod nazivom „Program ekonomsko-finansijske konsolidacije privrede AP Kosovo i Metohija“, uradio je 1997. godine Republički zavod za razvoj. U toj studiji, prepunoj zanimljivih podataka (kao što je, recimo, onaj da je od 1952. do 1987. industrija Kosova rasla po stopi od 9,1 odsto godišnje) između ostalog piše: „Na osnovu statusa najnerazvijenijeg područja Srbije i SFRJ, po raznim osnovama, za razvoj Kosova i Metohije od 1961. do 1990. godine usmereno je 17,6 milijardi dolara ili 587 miliona dolara godišnje“. Dakle, reč je o sredstvima iz saveznog Fonda za razvoj nerazvijenih, što će reći da pomenutu sumu nije uložila Srbija, tj. da je više od polovine tog novca došlo iz drugih republika bivše SFRJ. Pa bi po tom osnovu i one, primera radi, mogle da traže za sebe deo Trepče, i severne i južne.

Drugo, 50 miliona tona nisu „rezerve olova i cinka“. Toliko iznose rezerve rude, a to je nešto sasvim različito od metala, olova i cinka, koji se iz te rude može dobiti. Pored toga, valja imati u vidu da ruda na Kosovu sadrži relativno nizak procenat metala, ispod svetskog proseka, što ekonomičnost eksploatacije omogućava samo kod visokih cena. Mada, ni tzv. „konjunktura“ na svetskom tržištu, kao što vidimo u slučaju RTB „Bor“, ne garantuje uspeh. Kad već pravimo to poređenje, „Bor“ raspolaže rezervama rude bakra od 1,5 milijardi tona dakle 30 puta većim od kosovskih rezervi olovno-cinkane rude, ali kada je pre desetak godina Vlada Srbija pokušala da ga proda, nije naišla na ozbiljne kupce. A upskos tom silnom bogatstvu na kome leži, sam RTB posluje tako da bez pomoći države ne bi mogao da opstane.

Sve to, međutim, za ovu priču i nije tako bitno. Bakar i Bor nalaze se na teritoriji države Srbije, a olovo, cink i Trepča na teritoriji koju mnogi priznaju za državu Kosovo. A prirodni resursi po pravilu pripadaju državi. Osim ako ih ona dobrovoljno ne proda kao što je prodajući NIS uradila Srbija. Takvog ugovora između Srbije i Kosova ili, ako vam je lakše, Beograda i Prištine nema. I nije u izgledu da će ga biti. To što važi za rudno bogatstvo, važi i za celokupnu infrastrukturu – železničku, drumsku, energetsku, vodoprivrednu. I ode sanak pusti o 200 milijardi evra. Ili 500, svejedno.

U vezi sa imovinom – još nešto. Pre tačno 10 godina, za vreme kohabitacije Koštunice i Tadića, jedna tzv. runda statusnih pregovora između Srbije i njene bivše pokrajine (pod činodejstvom Martija Ahtisarija) bila je posvećena imovini srpskih preduzeća na Kosovu. Našu delegaciju činili su najviđeniji ekonomisti, i činilo se da nam pobeda ne gine. „Kad ono međutim“, kao i svi drugi, i ovi razgovori završeni su bez ikakvog rezultata. Tačnije, bez rezultata u našu korist. Gde je u Beču zapelo javnost nikada nije saznala, ali se od pojedinih učesnika tih susreta moglo čuti da su naši pregovarači na neki način „ostavljeni na cedilu“, pošto od naših vlasti ili ko bi već za to mogao da bude nadležan, nisu dobili nikakve podatke, dokaze i slično o srpskim ulaganjima u kosovske firme.

Za kraj, da se vratimo na početak ove priče. Jer, i u istoriji, kao i u životu, važi pravilo „sve se vraća – sve se plaća“. Elem, zajedno sa Vlasijem uhapšeni su i direktori Trepče, Aziz Abraši i Burhan Kavaja. Zašto? Zato što je nešto ranije u Starom trgu, jednom od najvećih Trepčinih rudnika izbio štrajk. Odgovor srpskih vlasti bio je da se na ulice izvedu tenkovi. Novine su beležile: “Nova vizura: Tenkovi JNA nedaleko od Prištine”, glasio je potpis ispod jedne fotografije koju je 1. marta objavila Borba. A uz tekst je stajala i vest:

“Kad je oko 18h iz pravca Prištine preko Kosova Polja prolazila manja jedinica samohotki, iz okolnih restorana nagrnuli su gosti oduševljenim aplauzom pozdravljajući kolonu. Bilo je i suza radosnica”.

Već sledećeg dana Izvršno Veće SAP Kosova zabranilo je okupljanja i ograničilo kretanje. Ali, to je delovalo samo privremeno. U danu (28. mart) kada je u beogradskom Sava centru svečano proglašen Ustav SR Srbije, “demonstracije u Pokrajini prerasle su u obračune tragičnih razmera”, ulice su bile “kao ratište”. Poginulo je 19, a lakše i teže povređeno 49 demonstranata; poginula su dva milicionera, dok ih je lakše i teže povređeno 20. Na Kosovo su upućene dodatne snage i uveden je policijski čas od osam uveče do pet sati ujutru.

Moglo bi se reći: rat nije počeo na Maksimiru, rat je počeo u Trepči. I nekako je prirodno da se tu i završi, sasvim u skladu sa naslovom ovog teksta. Samo što Srbija sada lek ne propisuje, nego treba da ga popije.

Na kraju, jedna digresija. Ovih dana je u Nedeljniku objavljeno, „najveće ekonomsko istraživanje“, bar je tako najavljeno, „Srbija 1890-2036. godine“. Njegov autor, ekonomista Goran Nikolić, objašnjava da „koren našeg zaostajanja leži u 19. veku, kada je Srbija krenula sa veoma niske baze“. To znači, malo slobodnije protumačeno, da za današnji visok nivo razvoja Amerika ima da zahvali visokoj bazi, tj. visokom stepenu razvoja na kome su se, kada ih je Kolumbo otkrio, nalazili Apači, Komanči, Sijuksi… Pa je Amerikancima posle bilo lako. U stvari, kad se malo bolje razmisli, nije ovo nikakva digresija.

Peščanik.net, 11.10.2016.

Srodni link: Vladimir Gligorov – Trepča

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.