- Peščanik - https://pescanik.net -

Ukrajinska pomorandža razdora

Kazimir Malevich, Red Cavalry

Sredinom januara sve je krenulo brzo i pobunjeni građani Ukrajine su razvlastili predsednika Janukoviča koji se sklonio u neku rusku bazu.

U zamahu pobune poginulo je nekoliko stotina ljudi i vetar je odneo i narandžastu revoluciju i nade građana, a vetar je severni. Već znamo da V. Putin ne da Ukrajinu, a kriza više nije rusko-ukrajinska već bezmalo planetarnih razmera. U Berlinu i Briselu nisu sigurni kako će dalje ići. Pomorandža u Kijevu je poprskana krvlju i elitni komentatori u svetu ne žure sa svojim tekstovima. A u nekim tekstovima je na prvom mestu istorija. Za sada je jedno neosporno – sve počinje da liči „na Srbiju iz vremena raspada Jugoslavije“. Što se istorije tiče, nužan je jedan croquis. To je ponudio profesor univerziteta u Parizu i elitni svetski ukrajinolog D. Beauvois i postoji naš prevod sa komentarima – Beograd, 2000 – koji je izazvao veliku pažnju. Znali smo i do tada, i tada kao i danas o čemu se ovde radi, no nismo sigurni kako će završiti. Ukrajinska nezavisnost je više puta tonula i isplivavala da opet potone. Od Bogdana Hmeljnickog podno čijeg spomenika danas stoje mrtvački kovčezi, to je bilo „prisajedinjenje“ Ukrajine Rusiji i vekovima je Ukrajina bila nezavisno-zavisna na neki način. Pod Staljinom iako u sastavu SSSR bila je članica OUN. B. N. Jeljcin je stigao u dvorac u Beloveškim šumama gde su se bili okupili predstavnici svih šesnaest republika, i jasno naglasio – „uzmite suvereniteta koliko vam drago, pod uslovom da to ne činite na onaj srpsko-balkanski način“. Tada je stvorena Zajednica nezavisnih država – ZND – i svi su se dali u potragu za korenima i identitetom svoje nacije. I tada je umesto političke geografije na scenu stupila mitografija od Belorusije do Čečenije i Dagestana. I danas smo tu gde smo i bili jer u potrazi za indentitetom išlo se i do znanog i do nepoznatog. Rusija je čuvala „slovensko jezgro“, pri čemu je ona bila centar i za Kijev i za Minsk i za sve koji su pomišljali da budu što dalje od nje.

Ona neuspela ZND je trebalo da bude neka vrsta novog commonwealtha – ali sve je bilo nestalo i progovorila je ideologija velikog brata.

Ako je nakon pada Carigrada 1453. mogla da oživi formula onog kaluđera Filoteja da je Moskva treći Rim a da četvrtoga neće biti, zašto bi pod V. Putinom bilo drugačije. On određuje iz Moskve ne samo večito „porozne granice slovenskog sveta“ već i granice novonastalih država u Aziji a velika je nuklearna sila i može mu se. Sada se to zove Evroazija kao istorijsko-ideološki obrazac imperijalne moći. U toj kroki-skici i šemi našla se i Ukrajina – ako o njoj govorimo ovde – sa svojom nezavisnošću koja je kao ponornica, čas izroni čas je nema. Danas se umesto drevnih formula upotrebljava nova – zemlje pravoslavnog sveta. I sada neki hoće u Evroaziju – ima ih čak i u Srbiji – a brojni neće jer streme EU. Ne važe više formule iz doba Ivana Groznog, na delu su nove. A Rusija je velika sila i ima 11.000 bojevih nuklearnih „glava“ – više nego SAD – i ponavlja se da ima tri prestonice a to su Moskva „koja suzama ne veruje“, Petrograd kao prozor prema Evropi i Kijev „koji je majka gradova ruskih“. Taj istorijski croquis svi imaju na umu u ovim burnim danima. Ukrajina je formalno nezavisna zemlja ali – stoji u toj šemi istorije i ideologije.

Nije više u pitanju legendarna jabuka razdora već krvava narandža zbivanja na Trgu Majdan na kojem najnoviji čin drame traje.

Bilo je oduvek i ukrajinskog nacionalizma i separatizma, ali sada niko ne govori o separatizmu. To je važan znak koji se čita iz toka ovih zbivanja. Nije ovo ni sukob oko jezika jer razlika između ruskog i ukrajinskog je „na nivou fonetike“. U pitanju su interesi. Jesu Ukrajina ili Belorusija nezavisne zemlje, ali sve češće se čuje da postoje Mala Rusija, Bela Rusija i Velika Rusija. Bliski su to narodi, srodni čak, ali isti nisu. Ima i Ukrajina više tradicija, jednu zapadnu sa pisanim spomenicima na starom slovenskom ali i na latinskom jeziku. To je zemlja koja čuva drevne „Kijevske listiće“, jer ono što je evropsko dolazilo je u Rusiju preko Ukrajine ili Belorusije. Prva Biblija je na beloruskom recimo, a to je XVI vek. Onaj ko ima solidnija znanja iz istorije ukupne slovenske pismenosti, kulture i civilizacije zna kakvo je mesto Ukrajine u toj civilizacijskoj šemi – značajno, kao i Belorusije ili kod nas Makedonije. U XIV veku, recimo, presudan uticaj na rusku kulturu dolazio je iz Srbije, i s prostora južnoslovenskih zemalja. Danas bi razgovor o „korenima i tragovima“ morao biti ozbiljniji, pri čemu udeo ruske kulture niko ne izdvaja niti poriče. Ali jedno je kultura a drugo su imperijalne težnje bilo čije: jer, postoji imperijalizam velikih nacija ali i imperijalizmi malih naroda – Balkan je školski primer za to.

Zbivanja na ulicama ukrajinskih gradova imaju još neke karakteristike i one se ne bi smele nikako zanemariti ovde i sada.

Bilo je u masovnim okupljanjima u Kijevu čak i nacionalističkih, pa i antisemitskih slogana. Ali to nije dominantno. Problem je par excellence u ovom momentu politički. Ukrajina hoće da bude nezavisna, da facto slobodna od svake dominacije stranog faktora. Ona hoće u EU u kojoj se problemi multikulturalnosti i multikonfesionalnosti vide na drugi način, u duhu ljudskih prava i prava naroda na samoopredeljenje. Tu se seku linije i Istoka i Zapada u političkom smislu. I u tom smislu ono što preti je podela zemlje na interesne sfere, a to je već balkanska formula. Zapaža se recimo da barem za sada crkve u Ukrajini ćute. A ima ih mnogo i sve su podeljene po etničkom šavu. Samo pravoslavnih crkava u Ukrajini ima šest ili sedam, a veliki ukrajinolog iz Novog Sada O. Roman Miz nas je u novinama korigovao rekavši da ima devet crkava samo pravoslavnih i sve su se orijentisale ili prema Moskvi ili prema Carigradu i deluju kao crkveni no i kao politički faktori. Taj pravoslavni „pluralizam“ nije crkvenog, nego je političkog porekla. Da li će se crkve ponašati kao crkve ili će se politički svrstavati, od toga mnogo zavisi u ovim zbivanjima. A u Ukrajini ima i protestantskih i baptističkih crkava i posebno katoličke, a uticajna je naročito i Grko-katolička crkva – ima oko pet miliona ljudi koji je slede – a to su unijati. Oni su po obredu i načinu života pravoslavni ali priznaju primat rimskog pape kao hrišćanskog prvosveštenika; pod Staljinom su bili žestoko progonjeni, a i kasnije im nisu baš cvetale ruže, iako sebe smatraju mostom između pravoslavlja i katolicizma.

To su samo neki znaci – ali držimo važni – za razumevanje ovog zbivanja u Ukrajini – Janukovič je razvlašćen ali šta će biti još ne znamo.

Ukrajinci vuku hrabre poteze a Evropa čeka i okleva jer nije jednostavno sve ovo na Trgu Majdan, i ako sve krene u autentičnom evropskom smeru ima izgleda za bolje; no – i Rusija čeka i okleva, nije ni Rusiji jednostavno jer bi im se Evropa sa svojim NATO primakla granicama a Rusija smatra da ona treba da određuje „granice slovenskog sveta“ kako i stoji u podnaslovu studije napred navedenog ukrajinologa. Kada danas tera Ukrajinu da bude što dalje od Evrope, Rusija dugoročno ne čini ništa dobro ni sebi, a posebno ne onima koje poziva da to isto čine – recimo Srbiju – jer vreme ne radi samo za moćne i velike.

Peščanik.net, 25.02.2014.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)