- Peščanik - https://pescanik.net -

Vidi se i iz Ženeve

Foto: Predrag Trokicić

Komitet Ujedinjenih nacija za ekonomska, socijalna i kulturna prava razmatrao je na svom zasedanju u Ženevi krajem februara i početkom marta treći periodični izveštaj Republike Srbije o primeni Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (MPESK). Bila je to još jedna prilika da se kao država obrukamo ali i da dobijemo potvrdu neverovatnih odstupanja domaćeg radnog prava od međunarodnih standarda rada. O tome najbolje govore zaključna zapažanja koja je na kraju ovog procesa Komitet uputio Srbiji, a u kojima se nalaze sublimirani manje-više svi oni problemi na koje stručna javnost, sindikati, sami radnici, ukazuju godinama unazad.

Treći periodični izveštaj Republike Srbije poslužio je većem broju organizacija civilnog društva da, istina u ograničenom prostoru za izveštaj i sa malo vremena koje je Komitet obezbedio za direktno obraćanje, upute značajne i argumentovane kritike na politiku, zakonodavstvo i ponašanje države kada je reč o ekonomskim i socijalnim pravima. Obnovljene su i ponovljene mnoge teme koje dotiču svakog građanina Srbije, praktično bez izuzetka. Ja ću se u ovom tekstu zadržati na onim pitanjima koja su od naročitog značaja za ostvarivanje prava na rad, kao osnovnog ekonomskog ljudskog prava svakog bića.

Komitet je kršenju prava na rad posvetio nekoliko važnih zapažanja. Najpre, Komitet ističe očigledno: zabrinutost zbog ignorisanja postojanja MPESK-a kako od strane sudova (koji ga nikada ne primenjuju pri odlučivanju), tako i od strane državnih organa i drugih zvaničnika (koji ga nikada ne uzimaju u obzir prilikom kreiranja politika i propisa). Upravo u toj kratkoj konstataciji, da „ne postoji svest o obavezama države članice koje proističu iz Pakta“, Komitet je efikasno pokazao potpuno ignorisanje standarda uspostavljenih ovim dokumentom još davne 1976.

Ako ignorišete činjenicu da postoji određeni standard, međunarodna obaveza koju ste dužni da poštujete (ako ništa drugo, onda zato što ste na nju obavezali – mada bi daleko bolje bilo da je poštujete zato što se radi o osnovnim civilizacijskim tekovinama) svakako ćete sebi zadržati slobodu da radne odnose normirate onako kako vam diktira kapital, a ne u skladu sa ljudskim pravima. Ali ćete istovremeno svoju zemlju dovesti na stub srama uvek kada takvu politiku treba da branite pred onima koji su zaduženi za sprovođenje upravo minimalnih standarda poštovanja ljudskog prava na rad. Pod uslovom da imate osećaj srama, što kod naših zvaničnika u sličnim situacijama često nije slučaj.

Komitet dalje konstatuje čitav niz nepravilnosti, odnosno nesaglasnosti sa MPESK-om. Jedna od najvažnijih tiče se rada van radnog odnosa. Komitet ukazuje na dva izuzetna kršenja međunarodnih standarda rada. Prvo se tiče definicije „zaposlenih lica“ u Zakonu o radu, zbog čega je „veliki broj radnika u neformalnoj ekonomiji i u netradicionalnim oblicima zapošljavanja isključen iz rada i socijalne zaštite“. Netradicionalni oblici koji se pominju su svakako pre svega privremeni i povremeni poslovi, sa svim njihovim varijacijama u raznim zakonima (sezonski poslovi, angažovanje putem zadruga) ali i drugi oblici rada van radnog odnosa koji, kako je već više puta objašnjeno, imaju sve karakteristike organizovanog rada i ne mogu biti različiti od rada u radnom odnosu – pa ipak jesu. I ne samo različiti, već toliko različiti da se njima flagrantno krše i Ustav Republike Srbije, i veći broj međunarodnih konvencija na čiju primenu smo pristali. I naravno, krši se član 7. MPESK-a – i to je ono na šta Komitet ovde jasno ukazuje. Iz ovog razlikovanja sledi još jedno koje je Komitet lepo prepoznao, a to je oduzimanje kolektivnih prava velikom broju radnika. Na taj način, Komitet podseća uz tradicionalnu „zabrinutost“ (što je inače diplomatski izraz za „da li ste vi normalni, šta to radite?“) da Srbija krši konvencije 87 i 98 Međunarodne organizacije rada koje se odnose na pravo na udruživanje radnika i pravo na kolektivno pregovaranje, kao i međunarodne standarde kada je reč o štrajku radnika. Budući da su konvencije 87 i 98 odavno svrstane u takozvane „osnovne“ (fundamentalne) i da se o njima može govoriti kao o običajnom pravu kojeg bi se morala pridržavati svaka država kako bi implementirala bazične standarde ostvarivanja ljudskog prava na rad – sasvim je jasno da su naši radnici i sindikati žrtve sistemskog ograničenja ovog prava, na način koji bi trebalo da je iskorenjen u iole civilizovanim i razvijenim državama još pre pola veka (u mnogima i daleko duže od toga).

Komitet nije zaobišao ni navode o trgovini ljudima i ekonomskoj eksploataciji. Ukazuje se na nedostatak pružanja podrške i zaštite žrtvama trgovine ljudima (ko je rekao Linglong?) kao i na već tradicionalno uništavanje inspekcije rada od strane države (ovde se i direktno pominje Linglong kao primer neefikasnosti inspektora rada). Interesantno je da se Linglong imenom pominje samo na tom jednom mestu u celom dokumentu, ali u veoma direktnoj konstataciji koja ne ostavlja puno mesta za tumačenje: „Komitet je zabrinut zbog uskog obima inspekcija rada koje sprovodi Inspektorat za rad, što je dovelo do situacija kao što je slučaj radnika u fabrici guma Linglong gde nije otkriveno kršenje propisa o radu i pored sprovedenih brojnih inspekcija rada. Takođe je zabrinut zbog ograničenih ovlašćenja i kapaciteta Inspektorata rada da efikasno sprovodi svoj mandat (čl. 7)“. Kako se čita ova tačka? Ako se inspekcija kritikuje zato što nije mogla da utvrdi kršenja propisa o radu i pored sprovedenih inspekcija, to zapravo znači da je Komitet ubeđen da je do kršenja došlo – i to pre svega na osnovu izuzetnog broja dokaza koje nije dobio od države, već od organizacija civilnog društva koje pedantno beleže i dokumentuju krivična dela ljudi na vlasti. Iako se Linglong ne pominje u kontekstu trgovine ljudima, što bi bila pobeda razuma nad beskrupuloznim prikrivanjem realnosti od strane države i kineskog „investitora“, i ovo je dovoljno da se uvidi koliko daleko je vlast otišla sa svojim ekonomskim igrama na štetu ljudskih prava. Ako za nešto što je očigledno kažemo da se „vidi iz aviona“, onda za kršenje zakona u Linglongu možemo reći da se „vidi iz Ženeve“.

Dalje, Komitet se dotakao i pitanja koja su vezana za „zapošljavanje“ mladih. Opet u svom stilu – jezgrovito ali veoma sadržajno – Komitet je iskazao zabrinutost zato „što su učenici u dualnom sistemu obrazovanja i mladi u programima stručne prakse plaćeni manje od iznosa minimalne zarade i često rade u uslovima koji su ispod standarda“ – čime praktično konstatuje da su toj deci i mladima uskraćena osnovna ljudska prava na rad i pravične uslove rada iz članova 6. i 7. MPESK-a. I ovo je, uz veliku zahvalnost organizacijama koje su potencirale ovo pitanje, odgovor na dilemu koja zapravo nikada nije ni postojala: program „Moja prva plata“ je neustavan; dualno obrazovanje je neustavno; oba su suprotna osnovnim standardima ostvarivanja ljudskih prava.

Može se reći da su Zaključna razmatranja Komiteta samo potvrdila činjenice koje već znamo. One su sada malo vidljivije i potkrepljene nesumnjivim autoritetom koji Komitet poseduje – kad god budem pisao o nekim neverovatnim kršenjima standarda prava radnika zbog kojih najčešće naiđem na komentare tipa „ma nije moguće, da je ovo tačno neko bi već reagovao“, moći ću da stavim fusnoticu koja im daje dodatnu težinu: „navedeno prema: Committee on Economic, Social and Cultural Rights, Concluding observations on the third periodic report of Serbia, E/C.12/SRB/CO/3 od 4.3.2022. godine“. Nekih drugih promena, međutim, neće biti. Aktuelna vlast, odnosno ljudi koji je čine, neće se na ovaj dokument obazirati ništa više nego što su se do sada obazirali na MPESK, kao i sve (dobronamerne) unutrašnje i spoljne kritike da ga svojim postupanjem besomučno krše. Oni su izvan zakona u zemlji kojom vladaju, pa se ne može očekivati da se njihove politike promene zbog tamo nekog Komiteta iz Ženeve. Zbog povoljne klime za predatorski kapital i predatorske „investitore“ oni rado žrtvuju sopstveni narod.

A narod bi mogao da se zapita, ako ikada bilo kakva vest o ovome dođe do šire publike, koliko bi bolje mogao da živi na osnovu rada koji već sada ulaže, kada bi se makar ispoštovao minimum prava na koja Komitet ukazuje. Pa da onda razmisli da li i dalje želi ovakve politike na vlasti.

Peščanik.net, 07.04.2022.

LINGLONG

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)