- Peščanik - https://pescanik.net -

Višak

Foto: Predrag Trokicić

Milan Radoičić nije 16. januara 2018. ubio Olivera Ivanovića. Ne samo što nije ubio Ivanovića, nego Radoičić nije učestvovao ni u „organizaciji, logistici, podstrekavanju“ za to ubistvo. To tvrde Vučić, srpska država i policija. Svoju tvrdnju Vučić, srpska država i policija zasnivaju na iskazu samog Radoičića: on je 26. novembra saslušan u Beogradu i tada je „utvrđeno da nije učestvovao u ubistvu“. U Beogradu je Radoičić saslušan pošto je 23. novembra izbegao da bude uhapšen u Kosovskoj Mitrovici upravo pod sumnjom da je umešan u Ivanovićevo ubistvo. Na saslušanju, Radoičić je očigledno rekao sve ono što je stavio i u svoju pisanu izjavu od 25. novembra, a tamo stoji da „nema[m] veze sa ubistvom Ivanovića“, te da se „neće predati“ kosovskim vlastima. Tu pisanu izjavu je dao u vreme kada se tvrdilo da niko ne zna gde je on. Pored obećanja da se „neće predati“, Radoičić je rekao i da će se odazvati svakom pozivu srpske policije. Odazvao se, kako smo videli, već narednog dana, 26. novembra.

Kada se ovako, hronološki, poređaju događaji – ispada da je Radoičić saslušan samo da bi iza njegove izjave date 25. novembra sa nepoznatog mesta i u nepoznatim okolnostima 26. novembra zvanično stali Vučić, srpska država i policija. Jer, 25. novembra Radoičić je tek odmetnik od zakona i vlasti, pa makar to bili i kosovski zakoni i vlasti. Koliko god ta pozicija bila u skladu sa našom romantizovanom hajdučkom tradicijom, ona naprosto nije nimalo verodostojna. Da bi postala kredibilna, ona je morala da se umetne u neki zvanični poredak. To bi otprilike bilo značenje inače vrlo trapave i u suštini besmislene formulacije da srpska država i policija tvrde – država ništa ne može da tvrdi, a policija uglavnom treba da se bavi prikupljanjem dokaza, a ne tvrdnjama – da Radoičić nije ubio Ivanovića. Međutim, time sumnje nisu otklonjene. Naprotiv, one su pojačane: država i policija praktično pozajmljuju sopstveni (naravno, sada i ovde već krajnje sumnjivi) legitimitet jednom nelegitimnom pisanom saopštenju.

Stoga manjak kredibiliteta i legitimnosti na kraju dana moraju nadomestiti krajnji garanti istine u Srbiji – Vučić i poligraf. Radoičić je prihvatio i prošao „poligrafsko ispitivanje“, kazaće nam sinoć Vučić. Zato i Vučić, zajedno sa srpskom državom i policijom može da potvrdi da Radoičić nije ubio Ivanovića. Odatle sledi još jedan jednostavni izvod: nisu nam potrebni ni država ni policija, a na kraju ni pravosuđe – Vučić i poligraf dovoljni su da utvrde istinu i donesu konačnu presudu.

Zašto bismo verovali Vučiću i poligrafu? Ako poligraf ipak nije dovoljan, Vučić nudi dodatne razloge: „Priština [je] htela da ubije Radoičića prilikom pokušaja hapšenja pre nekoliko dana“; „Prvo je ucenjivan jedan drugi čovek, pripadnik narko-klana koji je uhapšen na Kosovu po crnogorskoj poternici i kome je nuđeno da optuži Radoičića kako bi mogli da upakuju celu priču i optuže Beograd“; „Radoičić [je] uvek bio prvi na braniku Severne Mitrovice“; konačno, „On (Radoičić) je do pre godinu dana, dok nije ubijen ovom kampanjom, bio čovek broj jedan za odbranu Kosova i Metohije u smislu onih koji bi pružili otpor Albancima“.

Sad već više nije reč o ubistvu Ivanovića, ubijeni je sad sâm Radoičić. Pored toga, bezmalo svi dodatni Vučićevi argumenti (pored onog glavnog „poligrafskog ispitivanja“) već su se našli i u Radoičićevom pisanom saopštenju, kasnije verifikovanom saslušanjem. Vučić to saopštenje ponavlja gotovo od reči do reči. Samo što kod Radoičića nema živopisnog detalja o pripadniku „narko-klana“ kome se nudi nagodba da laže na štetu Srbije. Kako se takve nagodbe nude i kako su procurele do Vučića, ostaje nam da nagađamo. Lako je zamisliti kako se Vučić u nekom od svojih narednih javnih nastupa pojavljuje zajedno sa poligrafom, priključuje se na mašinu i počinje da priča pod geslom: ako ne verujete meni, verujte mašini. Dok se to ne dogodi, Vučić nam svoje istine iznosi oslanjajući se na jedan drugi automatizam: i ako je istina, mora biti laž sve što ide na štetu Srbije. Tako se praktično otklanja pitanje šta je zaista istina, a ostaje još samo da su utvrdi ko se sve može poistovetiti sa Srbijom i čije je interese dopušteno tretirati kao srpske interese. Danas u Srbiji o tome odlučuju isključivo Vučić i poligraf.

Peščanik.net, 27.11.2018.

KOSOVO
UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)