- Peščanik - https://pescanik.net -

Vlada Mijanović: čovek koji se vratio u mit

Vlada, Svetlana, Voja, Boža u Maniju, oktobar 1984, foto: iz autorkinog ličnog arhiva

U poslednjih nekoliko godina izgubila sam prijatelje koji su mi izgledali kao polubogovi, ako ne i bogovi sami – Srđa, Borka, Lazar, Dušan… Vladimir Mijanović, Vlada Revolucija, drugi je slučaj: bio je mitska osoba, neko ko je za sobom nosio mit odande odakle je došao, ko je ostao mit u svim okolnostima, i nestao negde u mitu, još davno. Sada je sasvim jasno gde je: u mitu, zauvek. Umro je. Izvesno se ne mogu setiti najstrašnijih trenutaka toga mita, jer me tamo nije bilo. Sećam se drugih trenutaka prijateljstva i razumevanja, manje važnih, jer mit je uvek dalek i svačiji. Vlada je malo i retko govorio, ali kad bi digao ruku, ostali bi zaćutali. Od njega su svi očekivali upravo to – dizanje ruke, odluku, vođstvo, spremnost da se žrtvuje.

Vladu sam upoznala na izborima za FOSS (studentska organizacija) Filozofskog fakulteta posle 1968; dotada sam ga samo posmatrala. Bilo mi je ponuđeno da kao neutralni idiot sa klasičnih studija organizujem izbore, jer nisam bila u partiji. Iz partije su posle studentskih događaja izbacili sve učesnike, opasne i sumnjive, sa novim prilepcima nisu mogli ništa među studentima. Ja sam razumela, i organizovala sam neposredne izbore, sa prebrojavanjem glasova/cedulja javno i odmah, takoreći kao u atinskoj skupštini. Izabrani su glavni iz studentske pobune. Bila sam nagrađena članstvom u FOSS-u, napadima u novinama, uzimanjem pasoša i gubljenjem svake nade za položaj asistenta. Bila sam i najbolji student beogradskog univerziteta na diplomskom. Počast FOSS-u izrazila sam kolektivnim portretom – karikaturom. Ne znam šta se sa time desilo. Bilo je raznih akcija, demonstracija, štrajkova; bio je i plan da otmemo Mikisa Teodorakisa kad je došao u Beograd da komponuje muziku za film Neretva, ali Vlada je na aerodromu zaustavio plan. Tako nismo uspeli da Teodorakisu razložimo zašto to nije dobro… na starogrčkom. Kao predsednik FOSS-a, Vlada, na moje iskreno čuđenje, prihvatio je moj predlog da FOSS napravi studentski satirični časopis i pustio tri ludaka, Zorana Minderovića, Milana Ćirkovića i mene da to napravimo što uvrnutije, bez ikakve njegove intervencije. Frontisterion je zaplenjen čim je štampan, i postao je jedna od tačaka optužbe protiv Vlade. U istražnom postupku sam preuzela odgovornost za osnivanje i stvaranje časopisa, zato me nisu pozvali ni za svedoka – no, i zato što sam bila neobično brbljiva. Vlada je otišao u zatvor, za njim i Danilo i Lazar, ja sam se opredelila za nauku. Kada sam se vratila iz Grčke, ponovo sam videla Vladu. Tada smo živeli u nekoj vrsti ilegale, i ponavljale su se scene od pre nekoliko godina: Vlada zvoni oko tri ujutro, sa naramkom papira štampanog („izvučenog“) na geštetneru, kaže da to treba sačuvati, popije kafu i nestane. Sada je tu bio i Božidar, koji je materijale prenosio u Sloveniju. Između njih se razvilo sasvim drugačije prijateljstvo, tako da je Vlada, kad je u Beogradu opet bilo „vruće“, našao utočište na Božidarovim iskopavanjima u Sloveniji. Božidar je učtivo i uspešno udaljio sa terena milicionere kad su došli da se raspituju o Vladi. Jeste, čovek je bio mit.

Vlada je ponovo uhapšen 1983. Proces se raspao na sudu, on je odležao nekoliko meseci u zatvoru, i kada je izašao, odlučili smo da sa nekoliko prijatelja putujemo u Grčku. Svi smo se našli u Dubrovniku, da bismo brodom otišli u Grčku. Ja sam sa još dvoje išla vozom do Ploča, pa autobusom do Dubrovnika, Božidar sa Lendroverom nije stigao da se ukrca u Rijeci, nego je brod uspeo da uhvati u Zadru. Čekajući na brod u Dubrovniku, sedeli smo ceo dan kod Vladinih prijatelja, u čarobnoj unutarnjoj bašti. Naši domaćini bili su iz drugog sveta, i obožavali su Vladu: tu sam razumela njegovu mitsku prirodu.

Putovali smo nešto više od mesec dana po Grčkoj. Ja sam dobila honorar za svoj prvi roman, doduše polovinu redovnog, jer mi je bio prvi (objašnjenje računovodstva), ali dovoljno da se izgubimo. Spavali smo u šatorima, pa onda privatno – Vlada uvek u šatoru. Hranili smo se svežim hlebom i jogurtom, za ručak voćem sa kraja voćnjaka i vinograda, gde Grci ostavljaju nešto za ptice i namernike, uveče smo večerali po strogo određenim porcijama našeg finansijskog vođe Voje. Visoko u Arkadiji, kod Apolonovog hrama u Vasama, Vlada je hteo da ostane; ubedili smo ga time što niko drugi ne bi mogao pomoći Božidaru oko Lendrovera. U Mistri smo se raštrkali po srednjevekovnim ruševinama. Kada smo se sakupili, Voja je izjavio da prekida putovanje, jer je pri veranju izgubio novac iz torbe koju je nosio oko vrata. Vlada se zadovoljno smeškao, jer je na putu našao gomilu novca. To je bio taj isti, i nastavili smo put. Na zapadnoj peloponeskoj obali zašli smo u neku lagunu, tražeći mikenske grobove, i sreli grupu najsiromašnijih ribara koji su sezonski ribarili u dobrom mesecu (oktobar) i živeli u šatorima. Posle ceremonijalne izmene darova i mezeta od sitnih riba, pitala sam ih za koga glasaju, i odgovorili su da glasaju za desnicu, Novu demokratiju. „Lažu kao pas“, rekla sam Vladi, „svi su komunisti!“ Ribari su od samog početka gledali samo njega, kako ćuti, puši i gleda. Mi ostali bili smo nevažni. Na rastanku, predali su Vladi ogromnog kefala, veličanstvenu ribu, umotanu u novinsku hartiju. Pošto smo u pesku uspeli da slomimo osovinu Lendrovera, skakućući na sedištima došli smo do Metone, gde smo u jedinoj taverni naručili krompir, vino i da nam ispeku ribu. Bili smo kraljevi večeri. Kad smo došli u Atinu, prijateljica Ksenija nam je dala svoju garsonjeru, koja je za nas bila Ritz. Vlada je spavao u Lendroveru. Išla sam sa njim u kupovinu, da prevodim. Vlada je imao spisak, na kojem je bila serija stvari koje su najviše ličile na gerilsku opremu, sećam se lampe koja je gorela na tri različita goriva.

Godine 1988. smo Vlada i ja dočekali Janeza Janšu u Beogradu, ispred kafane „Dva ribara“. Došao je da traži podršku i pomoć u Beogradu, zbog političkog procesa čija je žrtva bio. Mnogo godina docnije, Vlada se pojavio u Ljubljani i molio Janšu za pomoć – dozvolu boravka. Janša ga nije ni primio.

Drugi znaju slavnije i važnije događaje. Ja pamtim da se pojavljivao i nestajao, kao pravo mitsko biće. Kao što rekoh, retko je govorio. Kada bi progovorio, obično bi rekao „Gledajte…“ i zatim napravio pauzu. Gledam, Vlado, još uvek.

Peščanik.net, 10.05.2021.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)