- Peščanik - https://pescanik.net -

Vučić: tačka smrzavanja

Foto: Predrag Trokicić

Izgleda da Vučić svetu nije ono što misli da nama jeste. To nije samo zabluda jednog po svemu sumnjivog lica, niti sabora njegovih nepouzdanih epigona. Reč je naprosto o stanju stvari, koje neuki analitičari izuzetnog gazdinog podvižništva obrazlažu neviđenim epskim budalaštinama.

Moje skromno mišljenje, naravno, daleko je od analitičkog, pošto analiza dnevnih trivijalija nije moguća, osim kao ironija. Ali, mislim da je za nas bilo potpuno nevažno u kakvom je društvu Vučić tamo sedeo, ako je već otišao. Veći problem je ispostavljen zvanicama koje su bile blizu njega, a nekako su nastojale da se iskobeljaju i izbegnu loše društvo.

Tmurna je okolnost da je svaki od njih svoje mesto očekivao u skladu sa brojem žrtava od pre sto i nešto godina, te je zbir kostura bio itekako važan. Ko je u Parizu bio najveća žrtva? Pa mi, naravno, kao i uvek, sa Vučićem kao žrtvom po vokaciji. On je jarac koga stalno deru živoga, a njegovo je samo da vreči i pokazuje oguljotine, kao svoj doprinos sterilnom razglabanju onoga što je davno trulo. Kosti boraca, na primer, koje su davno prekrivene smećem nedostojnih pretendenata na nasledstvo njihove smrti.

Dežurni patriotizam, obeležen dnevnom politikom sakupljača skeleta umesto smernim sećanjima, pokazao se u svoj svojoj odvratnoj nagosti. Žaljenje što je neko ponovo pokušao da ponizi Srbiju čulo se ovde do neba, ali i tu je poniženi Vučić spasao državu od poniženja.

Da li je ovo samo zgodni politikantski oksimoron, ili stanje stvari? Izgleda ovo drugo, jer istina o poniženju najpre je dostupna onome koji to razume kao razlog za gordost. Tako je patetični ponos u položaju predsednika na margini pokušaj uspostavljanja besmislene ravnoteže u propalom pariskom izletu.

Srpska opozicija je, zavisno od segmentarne tačke gledišta, imala dva stava. Po jednom, skrajnuti Vučić nije uvreda za Srbiju, jer se mesto na uzgrednoj tribini odnosi samo na njegovu osobu, a ne i na srpski ratnički bilans. Po drugoj, on je svojom defanzivom zemlju koju predstavlja spustio na sopstveni nivo, a to ne izaziva nikakvu pažnju, niti dužnu počast, čak ni tamo gde se počast (na parastosima) podrazumeva kao mera učtivosti. Ali u jednoj oceni srpska opozicija, takva kakva je, ima jedinstveni stav: međunarodni Vučićev ugled je ravan nuli!

Na čemu je opozicija (takva kakva je) zasnovala ovu brutalnu tvrdnju na kojoj počinje zamrzavanje i čaplinsko mahnitanje vođe po tankom ledu? Mislim da se ona rezolutno kosi sa ocenom vlasti o neizmernoj važnosti svoga šefa, i ovde i tamo. Ako je predsednik na samoj granici ledenog talasa, šta dolazi posle toga? Dalji pad bi ionako očajnu srpsku diplomatiju, na čelu sa nesrećnim Dačićem, sveo na gubitak životnih kontakata. Pre svega sa Angelom Merkel, Putinom, Makronom i Trampom. Ono što je za njih običan protokol, za Vučića je život, a za njegove kvantaške matematičare statistika uspeha: sedam puta sa Putinom, tri puta sa Trampom, pet puta sa Merkel. Ko je to postigao? Niko!

Takva vrsta brojanja je besmislena, evo i Tači već ima dva velika, neočekivana poena, i to je postigao bez teškoća. Problem je u šizofrenoj spoljnopolitičkoj dezorijentaciji. Uskoro Vučića više niko neće hteti: Putin zbog zapada, zapad zbog Putina. Dačić broji egzotična ostrva koja odriču svoja priznanja Kosova, Vučić lično optužuje Ameriku za obaveštajno vršljanje.

Juče (sreda) Lazanski je ponovo pokrenuo jedinice vojske prema severu Kosova, a Đuka od milošte zvani Bizon, pristao je da Makron poseti Beograd, ali da ne kreće ovamo dok se javno ne izvini Srbiji.

I ratne trube na kojima svira lider paramilitarnog krila režima, i glupi ultimatum čoveka koga upravo zbog toga valja shvatiti ozbiljno, uz sve ostalo, vode Vučića ispod nule. Možda uskoro i u stanje hibernacije, iz koga će iskakati samo kad ga podbodu: iz inostranstva, iz medija, karikaturom, istinom!

Laž je Vučićevo suvereno carstvo, pa je istina o njegovom ugledu u svetu, koji je bez milosti saopštila opozicija, glogov kolac za njega, bog da prosti. Njegova izjava da ga neki ljudi toliko mrze da počinju da mrze i Srbiju, jer je on na njenom čelu, postaje jako opasna. Pre svega zbog ideje koja nastaje iz ove sulude rečenice: on je spreman da brani sebe sredstvima Srbije.

Država, dakle, to je on. Svima je priznao ono što odavno zna, i sada je u to siguran, tek kad je krenuo ka nuli.

U poimanju tačke na kojoj Vučić sa svojim ugledom upada u ledenu vodu, Zoran Lutovac kaže da njega ipak niko ne mrzi. On je uzurpirao sve poluge vlasti, sve institucije i gotovo sve medije. Janko Veselinović smatra da je „Vučić, često uplakan i zamazan od suza, i kao takav sramota za zemlju…“

Možda Vučića zaista niko ne mrzi, ali on mrzi sve koji ga ne vole. A to su skoro svi. Siguran sam da bi bio nezaboravan bar jedan veličanstveni doček za njega, sa špalirima, pionirima, konfetama, barjacima, plesačima, gutačima vatre i nepreglednim masama naroda koje kliču. A onda, pad na led dolazi kao bezbolno razbijanje slatkog sna.

Nekako sam uveren da će posle silaska na nulu, koja je možda Vučićev istinski srećni broj, vrhunski biogaf, koji je sve revnosno i pouzdano beležio i do konačne hibernacije nastaviti da crta lik izmišljenog gospodara.

Sa istim, strastvenim i časnim poštovanjem istine o jezivom: maestro Predrag Koraksić Corax.

Peščanik.net, 15.11.2018.

Srodni link: Dejan Ilić – Poniženje


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)