Ne, nije reč o filmovanome stripu za manje pametne dečake. Reč je o jednom od retkih prijatnih događaja iz najviše kategorije – onih koji drže nadu nad vodom (ili kaljugom, kako hoćete). Oktobra meseca sam učestvovala na skupu posvećenom Žan-Pjer Vernanu, umrlom pre nešto manje od dve godine, koji se održavao u Kolež d’ Frans i u novim prostorijama nekoliko institucija koje se bave antikom, zapravo u starim prostorijama narodne biblioteke u Parizu.
Publika i učesnici su održavali broj od oko 300 sve do kraja, u nedelju. Došli su mnogi prijatelji Žan-Pjer Vernana, ali skup nije imao ničega komemorativnog. Čak ni Godelije, asistent Klod Levi-Strosa i prijatelj Vernana, nije na kraju skupa pleo uspomene, već oštre opaske o tome kako su se antropolozi njegove generacije navikavali – zajedno sa Levi-Strosom – na potpuno novi tip proučavanja. Broj od 300 se dakle odnosi na levicu francuske antropologije i istorijske antropologije od šezdesetih godina pa do danas, i u tome kontekstu je impresivan. Nastupili su i ljudi iz kulture, režiseri, neki od njih još uvek članovi komunističke partije, što im je danas oprošteno. Glavni deo grupe od 300 su naime oni koji su se odlepili od partije tokom 1968, a posebno posle sovjetske okupacije Čehoslovačke. Jedan od retkih “vernih” je rekao da je odlazak intelektualaca iz komunističke partije zauvek raskrojio intelektualni pejzaž Francuske: ovo priznanje je naišlo na opšte odobravanje.
Inače je svega bilo na ovoj nezamislivo bogatoj gozbi: duhovitosti, kritike, potpuno novih tumačenja, oštrine, nepokoravanja, nepoštovanja važećih vrednosti. Vernanov duh se morao jako veseliti ovolikome prisustvu veselih staraca i mladunaca pijanih od susreta sa samonepriznatim veličinama. Moj mladenački idol, američka profesorka koja je na glavu postavila tumačenje grčke drame sa stanovišta roda, drugo jutro mi je za doručkom sva obasjana rekla: “Pa još i ova dobra vest!” Prethodne večeri su naime objavili da je Hajder jako ubrzao svoju karijeru. Profesorka je inače Jevrejka.
Trećega dana, kada sam govorila, imala sam mogućnost da sa scene gledam publiku. Pre mene je govorio kolega iz Lila, oduševljen sobom i svojim izlaganjem, koje je možda upravo zbog toga imalo neočekivan efekat: 300 je naprosto zaspalo. Gledala sam cvet francuske leve antropologije, njenu prošlost i njenu budućnost kako u najneočekivanijim pozama polako gubi svest: neki profesorski izučeni za laku dremku u ozbiljnoj pozi, neki spontano zavaljeni bez brige kako će izgledati, neki nevino naslonjeni na ničim izazvane susede, neki zvučno izražavajući svoje blaženstvo. Ovaj prizor bio je u svakome pogledu neodoljiv, a kolega iz Lila nije ništa od toga primećivao, i sa sjajnom retorikom je nastvljao inače svoje dobro argumentovano mišljenje. Mali problem je nastao kada se iz mikrofona ispred predsedavajućega začuo realtivno nežan zvuk negde između pčelinjega sporazumevanja i mačke sa neprijatnim snovima, ali ga je predsednik maestralno pokrio srušivši, kao slučajno, izdajnički mikrofon. Sebi u prilog mogu reći samo da je moje izlaganje probudilo 300.
Pouka puna nade je to da postoji kultura u kojoj leva orijentacija jedne “leve” discipline može da sakupi 300 pristalica spremnih da se međusobno počerupaju oko metodologije i teorije na skupu posvećenom mrtvome Nestoru discipline, te da ga time izvesno ožive; drugo, da je partikularizam i okupljanje po nišama nužno, čak i kada podrazumeva slabiji društveno-ekonomski položaj; treće, da je političko maskiranje koristoljubivo; četvrto, da levica još uvek proizvodi najprovokativnije, najzanimljivije, najprodornije u humanistici. I na kraju, da sam sebično napunila baterije za duže vreme.
Peščanik.net, 16.12.2008
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Otoman u UN - 25/04/2024
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024