- Peščanik - https://pescanik.net -

Angelopulosov film

Jedan od najvećih svetskih režisera, Teodoros Angelopulos, poginuo je u besmislenoj saobraćajnoj nesreći pre jedva nedelju dana u predgrađu Pireja, Drapecona-Keracini: pokosio ga je policajac u civilu na motociklu. Angelopulos je prelazio kružni put po kiši, mrak je već pao. Možda će stvari izgledati drugačije posle istrage. Ono što je izvesno, jeste da se u 77. godini ugasio život jednog od najoriginalnijih i najdubljih filmskih režisera prošlog i ovog veka. Snimao je Drugo more, zastrašujuću priču o položaju stranih, posebno azijskih radnika u Grčkoj, o bezobzirnosti kapitalizma, i o otporu – i pozorištu, ovoga puta o igranju Brehtove Prosjačke opere. Stilska i tematska posebnost filmova Angelopulosa je upravo odnos filma prema pozorištu, kamere prema sceni, istorijskog, “reprezentativnog” vremena prema svakodnevici. U svakome njegovom filmu bilo je scena, posebno praznih scena, neodigranih drama koje zamenjuje istorija: u Putujućim glumcima, trupa izgladnelih glumaca ulazi po zimi, negde za vreme drugog rata ili građanskog rata u seoce izgubljeno u planinama, pevajući i najavljujući predstavu. Sačekuje ih seoski trg sa platanom i obešenim telima – drama se već odigrala.

Svaka generacija mojih studenata je morala da vidi Angelopulosove filmove, što nije mala stvar, jer njegovi filmovi često dugo traju. Njegov nedvosmisleno najbolji film, Putujući glumci, traje oko četiri sata. Njegov prvi film, Rekonstrukcija, videla sam uleto posle pada vojne diktature u Grčkoj, u Atini, u bioskopu na terasi višespratnice. Snimljen 1970, film kroz istraživanje zločina u nekom epirskom selu otvara ključna pitanja novije grčke istorije – političko izgnanstvo, kompromisi, zabranjeno sećanje, teror. Njegov višeslojni filmski jezik pukovnici na vlasti nisu sasvim dobro čitali, pa je film preživeo. No već u sledećem, Dani 36′ (1972), politička naracija je jasna: nesposobnost vlade da sredi zatvorski incident sa talcem (koji ima dugu prljavu političku pozadinu) drugačije nego ubistvom je savršeno jasna slika grčke tadašnjosti.

A onda, kada sam već naučila dovoljno o Grčkoj, stigao je njegov film Putujući glumci (1975). Na osnovu porodičnog zapleta Ajshilove trilogije o porodici Atrida, u kojoj se zločini prenose sa starijih generacija na mlađe, Angelopulos gradi zapletenu, anahroničnu naraciju sa preskocima koju mogu slediti poznavaoci grčke savremene istorije: a to, u samouverenom kolonijalnom svetu, nije jednostavno. Kroz tragičnu istoriju u kojoj se članovi iste bedne pozorišne putujuće grupe opredeljuju i međusobno istrebljuju zbog ličnih strasti, koje se ponekad prevlače političkim, Angelopulos predstavlja tragičnu istoriju zemlje, od izgona iz Male Azije 1922. do izbora 1952, koji su više ličili na vojni puč i označili povlačenje jednih surovih kolonizatora, Britanaca, i nastup drugih, ne manje surovih, Amerikanaca. U međuvremenu je u Grčkoj bila parafašistička diktatura, rat od 1940. do 1944, građanski rat od 1946. do 1949. Konačni udarac je za grčke borce za socijalizam bilo Titovo odvajanje od Staljina, i prestanak pomoći iz Jugoslavije. U filmu, trupa nikada ne uspe da izvede predstavu neke blesave pastirske igre do kraja – istorija se uvek umeša, od bombardovanja do egzekucije nacističkog kolaboratora na sceni. Otac je begunac iz Male Azije, ubijaju ga Nemci, na dostavu ljubavnika-kolaboratora. Sin Orest, partizanski komandant, ubija majku, sestru Elektru siluju policijski agenti. Oresta ubijaju u zatvoru, njegovi prijatelji su uspeli da izađu posle dugih mučenja, jer su na kraju potpisali ponižavajući dokument. U filmu je malo dijaloga, samo 80 kadrova je snimljeno u četvorosatnom filmu. Često dijalog zamenjuje pesma, ili borba pesmama. U kadar se ulazi sa strane, kao na pozornicu, a tako se i odlazi. Česti su “prazni” kadrovi, iz kojih je neko otišao. U jednoj od najboljih scena filma, otac-begunac pita nemački streljački stroj: “Ja sam iz Jonije. A vi?”

U filmu Lovci iz 1977, grupa iz visokoga društva nalazi u lovu smrznuti leš partizana iz građanskog rata, i razvijaju se priče izdajstava, kolaboracije, kompromisa, kolektivna noćna mora, u kojoj učesnici lova doživljavaju kažnjavanje. Kada se probude, zakopaju neznanoga borca, i time svoje sećanje na ključne događaje. U ponovo četvorosatnom Aleksandru Velikom (1980), Angelopulos uništava mit vođe – svakog vođe, uzimajući za osnovu događaj iz 1870, kada je lokalna banda u Dilesiju, seocetu blizu obale Egejskog mora, otela, i zatim ubila nekoliko britanskih turista plemićkog roda. Prošle godine sam završavala rukopise u Dilesiju, u naselju za letnji raspust vojne vazduhoplovne baze. U jednoj noći, neka banda je opljačkala više od četrdeset kuća u selu, a nama su preporučili da pazimo na sumnjive čamce, premda nas je čuvala vojska…

Njegov film Putovanje na Kiteru iz 1983. je označio nove političke promene: proterani komunisti, ali i drugi proterani 1949, njih nekoliko stotina hiljada, su ponovo dobili građanska prava. Zaplet je, neobično za Angelopulosa, pravolinijski: starac, koji je proveo trideset godina u nekoj sovjetskoj azijskoj republici, i tamo ostvario novu porodicu, dolazi u svoje selo, ženi koja ga je svo to vreme čekala. Njihova deca su gradski intelektualci u traganju za sobom, ali pokušavaju da mu pomognu. Starcu vlasti ne ozvoljavaju da stupi na grčko tlo, i drže ga na splavu privezanom za dok u Pireju. U maglenoj noći njegova žena dolazi na splav, i starac preseče konopac koji ih vezuje za ovaj svet. Film sam videla u Parizu, posle još jednog – bogznakojeg – obilaska Vatoove slike Ukrcavanje za Kiteru, koja možda prikazuje odlazak na ostrvo boginje ljubavi, Afrodite, ali možda i odlazak zaljubljenih parova na konačno odredište – u smrt. Publika u bioskopu su bili uglavnom grčki emigranti, plakalo se masovno. Manos Katrakis, veliki grčki glumac, umro je odmah posle snimanja, i to je bila njegova najveća i najbolja uloga.

Docnije je Angelopulos našao dva svoja idealna glumca, čija su lica bili celi pejzaži: Marčela Mastrojanija i Harvija Kajtela. I napravio je svoj najuzbudljiviji film, Odisejev pogled, 1995. Američki režiser grčkog porekla dolazi na Balkan u potrazi za kopijom najstarijeg balkanskog filma, snimkom žena koje predu, tkaju i peru vunu u Makedoniji početkom 20. veka, delo filmskih pionira grčkog porekla, braće Manaki, koji su u Bitolju snimali i prikazivali filmove. Putovanje po Balkanu je putovanje kroz žensko sećanje: sem stare Grkinje, koju pušta da u zamrznutoj Albaniji traži sestru izgubljenu pre pola veka, i svoje majke koju priziva u sećanju na dane u grčkoj dijaspori u Konstanci, junak bez imena sreće istu mladu ženu u Makedoniji, u Bukureštu, u Bugarskoj za vreme balkanskih ratova, konačno u Sarajevu za vreme poslednjeg rata: ona je svaki put ista, bez obzira na istorijsko doba i kraj, u ispremeštanim uspomenama i u istoriji Balkana. Ali svaki put govori drugi balkanski jezik. Mitske figure žena iz prvoga filma se prepliću sa večnom Balkankom, koja konačno gine u Sarajevu. Film braće Manaki je izgubljen.

Angelopulosov Odisejev pogled je vizualno čudesan film – dovoljno je setiti se putovanja velike Lenjinove figure, spomenika koji uzvodno iz Konstance putuje uz Dunav, odsečenih glave i ruku da bi ga spakovali na brod, prema kolekcionaru u bogatome svetu, dok po obalama stanovnici padaju na kolena i krste se pred ovom simboličnom pogrebnom povorkom. U ovome filmu je scena koja mi je posebno prirasla za srce: dva prijatelja Grka, režiser i novinar na dužnosti u ratnome Beogradu, noću, sa čašama vina, šetaju po šinama u Karađorđevoj ulici i sećaju se 68′ u Parizu: ne događaja ili ideja, već lica i imena prijatelja i ljubavi.

U Angelopulosovim filmovima je u Grčkoj gotovo uvek zima, magla, kiša, sneg: na prste se mogu izbrojati scene sa Suncem. U Putujućim glumcima, sin sestre koja se uspešno udaje za američkog oficira kvari svadbu na plaži tako što povuče stolnjak sa svečanog stola: dan je sunčan, bugi-vugi je zamenio zvuk mora koje valja šljunak, mladić odlazi vukući za sobom beskonačno belo platno, svoje brisanje sadašnjosti i prizivanje sećanja.

Svi Angelopulosovi filmovi imaju istu temu: istraživanje pojedinčeve prošlosti u istoriji, traženje odgovornosti, preklapanje ličnog identiteta – posebno intelektualaca – sa kolektivnim, nerešivi problemi i urušavanja koja iz toga izlaze. Za razliku od mnogih grčkih umetnika, za njega Makedonija nije bila tabu, grčki nacionalizam još manje. U filmu koji je snimao kada je poginuo, građanska savest ide da padne na još jednom ispitu, pred beguncima i doseljenicima koje niko neće, i pred čijom prošlošću i sadašnjošću svi u Evropi zatvaraju oči: Irancima, Avganistancima, Albancima, Pakistancima, Libijcima… onima koje gledamo natrpane na kamione koji idu u polja u Bojotiji, onima čija naselja od kartonskih, plastičnih i aluminijumskih otpadaka srećemo u zabitima u koje zalaze još samo psi-lutalice i arheolozi. Ti su sagradili Atinu za Olimpijske igre, jer znaju da rade u svim klimatskim uslovima.

Angelopulos je pravio filmove koji su tematski, motivacijski, filozofski i politički uzbudljivi, i teraju na mišljenje i čitanje, odmah posle plakanja. Površnim kolonizatorskim levičarima sa Zapada je uvek više odgovarao Kusturica, sa svojom poniznošću kolonizovanog i hiperprodukcijom pop-stereotipa. Za sve druge, ostalo je delo velikog balkanskog umetnika i kritičara.

Peščanik.net, 02.02.2012.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)