- Peščanik - https://pescanik.net -

Balkanizacija istorijskog sećanja

Foto: Predrag Trokicić

Iz poslednjeg izdanja The Times Literary Supplement (13.9.2019).

Kontroverzni termin balkanizacija najčešće se koristi da bi se opisao proces fragmentacije i deljenja neke teritorije, stvaranja malih nacionalnih država na mestu starih imperija ili većih država, čime se prostor usitnjava, drobi. Proces stvaranja nacionalnih država na Balkanu započet je početkom 19. veka, s prvim nacionalnim revolucijama podignutim u okviru Osmanskog carstva i, nešto kasnije, stvaranjem prvih nezavisnih država. U kasnijim ratovima nastajale su nove države, čime se prostor dalje „parcelisao“. Naročito veliko drobljenje nastupilo je od 1990-ih godina, kada je počeo proces raspadanja Jugoslavije i ratovi na teritoriji te nekada multi nacionalne i multi konfesionalne zemlje, iz koje je nastalo 6 ili 7 novih država, u zavisnosti od toga da li priznajete nezavisnost Kosova ili ne. Zbog toga je termin balkanizacija od 1990-ih godina bio izuzetno popularan i u svetskoj javnosti, pa je bio primenjivan i na mnoge druge geopolitičke situacije.

Logično – stvaranje novih država znači proizvodnju novih i izmene starih granica. Taj proces ne stvara samo probleme s carinama, saobraćajem, pasošima, valutama, nego i sa istorijskim sećanjem. Cepanje nekada zajedničkih država nužno znači i cepanje konstruisanog zajedničkog istorijskog sećanja. Mogli bismo da kažemo – balkanizaciju sećanja. I još mnogo više od toga – traži konstituisanje novog, antagonizovanog sećanja, proizvodnju neprijatelja od nekadašnjih suseda da bi se države mentalno učvrstile, homogenizovale, dobile smisao. Potrebno je napraviti, često i na brzinu, novo sećanje, opravdati današnje postupke, složiti kontekst koji daje etički okvir za sadašnjost.

Kao istoričari, tokom i posle raspada Jugoslavije, imali smo jedinstvenu šansu da prisustvujemo tom eksperimentu in vivo, što nije metodologija svojstvena našoj struci. Promene u tumačenju istorije počele su godinama pre rata, jer je bilo potrebno da se neprijateljstvo napravi, da se ponudi sasvim nova interpretacija prošlosti i da se ona ponudi kao otkrovenje, konačno saznanje i oslobađanje od prethodnih tlapnji koje su nam nametali „neprijatelji“. Istoričari su odjednom postali superstarovi, sedeli su u prime time emisijama i pred milionskim auditorijumom otkrivali koje smo „mi“ sve nepravde podnosili, kako smo uvek bili na pravoj strani istorije, dok su nam neprijatelji zabadali nož u leđa, kad je najteže. Objašnjavali su da smo baš „mi“ najveća žrtva svih istorijskih događaja, neshvaćeni, iskorišćeni, bačeni, pregaženi. Napravljene su eksplozivne kombinacije istorijske svesti kao smeše samoviktimizacije i samoheroizacije. Samoviktimizacija zbija naciju, homogenizuje je, stiska redove, stvara osećaj ugroženosti, nelagode, straha. Taj kolektivni osećaj najbolja je psihološka osnova za agresivnost, koja se predstavlja kao samoodbrana. Žrtva ima indulgenciju za sve buduće postupke, oslobođena je moralne odgovornosti. Žrtva ne može biti zločinac. Heroizacija je u svemu tome samo onaj završni ukras, trešnjica na torti. Učenje o pobedama i zaboravljanje poraza hrabri naciju i jača utisak da ćemo pobediti i ovaj put.

Da bi se napravila ovakva revizija istorije, da bi se razbilo bratstvo i jedinstvo koje je bilo temeljni mit koji je od Drugog svetskog rata povezivao etnički izmešane jugoslovenske narode i da bi rat u bivšoj Jugoslaviji postao psihološki moguć, bilo je potrebno promeniti sve, unazad, od dolaska Slovena na Balkan, od stoleća VII, kako su se tradicionalistički izražavali tvorci novih mržnji. Trebalo je napraviti konfliktnu sliku prošlosti, u koju bi se rat koji se pripremao uklopio kao logični i jedini mogući sled događaja. Trebalo je prikazati da jugoslovenski narodi nisu imali ništa zajedničko, da je njihova država bila samo veštačka tvorevina velikih sila za zelenim stolom, suprotna potrebama i željama njenih naroda.

Iz prošlosti su izbačeni svi pojedinci koji su od 18. veka verovali da je samo zajednička država na etnički izmešanom prostoru način da se prevaziđu konflikti, da južnoslovenski narodi govore istim jezikom s više dijalekata i da su njihove sličnosti veće od njihovih razlika. Iz istorije su izbačeni i svi procesi koji su vodili ujedinjavanju južnoslovenskih naroda, sve privredne, saobraćajne i društvene veze, sva zajednička kulturna dostignuća i poduhvati. Istovremeno, naglašeni su svi konflikti da bi se stvorio utisak da je sukob jedino prirodno stanje u kome se ti narodi mogu naći, pa da je samim tim i rat koji se spremao sasvim logičan, jer kako drugačije?

Kad se rat završio, konflikt je pomeren na „malu ringlu“, ponovo u oblast tumačenja istorije. Oružani sukobi jesu zaustavljeni i presečeni uglavnom zahvaljujući intervencijama međunarodne zajednice, ali su mržnja, negativne emocije i stalne mentalne tenzije prebačene u polje manipulacija istorijskim pamćenjem. Da bi se promenio način mišljenja i izbrisalo prethodno istorijsko sećanje bilo je potrebno izmeniti sve agente sećanja. Promenjeni su svi praznici, imena stotina ulica, srušene su na hiljade spomenika, iz temelja su promenjeni udžbenici istorije.

I sada, skoro četvrt veka od završetka rata on se čini sve življim, sve prisutnijim. Svaka godišnjica se koristi da se podgreju loši odnosi između današnjih država, što održava na vlasti nacionalističke elite. Memorijske granice postale su čvršće od onih državnih; one su tu da uspešnije od bilo kakvog zida ili žilet žice ograde zavađene narode. Preko državnih granica još i možete da pređete, postoje potrebni dokumenti, predviđene procedure… Ali, memorijska granica je nepropustljiva. Svaka cigla je u nju pažljivo ugrađena, svaki instrumentalizovani događaj iz prošlosti tu je da spreči i pomisao da se „neprijatelj“ može humanizovati, da razveje i pomisao da su mogući razgovori, dogovori, mir. Memorijska lampica se pali na svaku pomisao pomirenja. Mogu državnici i da potpišu mirovne ugovore, mogu čak i da kleknu i da se javno izvine žrtvama, ali paranoidni istorijski narativ je tu da poništi svaki od tih gestova.

Memorijsko zlo je i vrlo korisna alatka za vladanje. Jer kako se zalagati za slobodu medija kada je neprijatelj svuda oko nas? Kako trošiti misli, reči i novac na bolnice, škole i puteve kad „neprijatelj“ samo što nije napao? Nema se u tako napetim situacijama vremena ni za spore i neefikasne institucije. Vođa je jedini koji može da reši sudbinske, viševekovne probleme. Istorija se pokazala kao najefikasnije sredstvo propagande, opioidno sredstvo za držanje naroda u pokornosti. Do novog rata.

Istoričari u regionu su postali celebrities, što najbolje svedoči o bolesnom stanju društava. Ljudi im prilaze na ulici, hvale ih, prete im, kako ko. I kako rastu tenzije u društvu i u regionu tako su i objektivni istoričari sve više ugroženi, pa se sada stiglo i do otvorenih pretnji. Stalno se potvrđuje ono što je Ernst Renan još 1882. u svom predavanju pod naslovom „Šta je nacija?“ rekao: „Zaborav, otići ću tako daleko da kažem čak istorijska greška, ključni su sastojak u stvaranju nacije i zato napredak u istorijskim istraživanjima često predstavlja opasnost za princip nacionalnosti“. Istoričari zaista postaju pretnja ne samo iznutra, poluautoritarnim i autoritarnim porecima, nego i prepreka pokušajima tih poredaka da, instrumenatalizacijom istorije, održavaju stalnu napetost i osećaj da rat može svakog trenutka da se nastavi tamo gde je stao. Borba za racionalizaciju odnosa prema prošlosti i njeno razumevanje u svoj njenoj složenosti postala je jedna od ključnih alatki za pomirenje u regionu Jugoistočne Evrope, za rušenje memorijskih i svih drugih barijera i granica.

Istoričari su na tome počeli da rade dok su jugoslovenski ratovi još bili u toku. Pokrenuti su projekti čiji je cilj bio da se otvori dijalog o prošlosti, da se nađu nove metodologije, da se javnosti upute racionalna tumačenja. Projekat koji je najduže trajao je onaj koji je 1998. pokrenuo Centar za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi iz Soluna. U prvoj fazi urađena je komparativna analiza udžbenika istorije svih 12 država regiona, od Slovenije do Turske i Kipra. Analize su pokazale da nastava istorije nema obrazovnu svrhu, već da je sličnija predvojničkoj obuci, da je to mentalna priprema budućih konflikta. Odatle se postavilo pitanje kako se to može promeniti, da li istorija može otvoriti put ka pomirenju, rušenju mentalnih granica? Da li se usaglašavanjem može doći do tumačenja istorije koje će delovati lekovito? Može li se postići konsenzus u tumačenju kontroverznih događaja? Zaključili smo da je odgovor na oba pitanja negativan. I da je sagledavanje prošlosti iz različitih perspektiva jedini način da se preskoče memorijski zidovi. Najbolnije događaje iz prošlosti treba predstaviti kroz metodologiju multiperspektivnosti, pokazati kako su različite strane videle različite događaje, postaviti pitanje kako tačka gledišta neke pojave utiče na njeno razumevanje. Multiperspektivnost ne znači relativizaciju istorije, pa je možda najtačnija definicija ona koju je dao britanski istoričar Edvard Kar, da je multiperspektivnost uporediva sa slučajem kada planinu gledamo iz različitih uglova – ona će izgledati drugačije, ali će to ipak biti ista planina. U ovom projektu objavljeno je šest knjiga posvećenih najkontroverznijim i najosetljivijim temama zajedničke prošlosti: Osmanskom carstvu, stvaranju nacija i nacionalnih država, Balkanskim ratovima, Drugom svetskom ratu, Hladnom ratu i, konačno, poslednja knjiga koja obuhvata period 1990-2008. Ključni deo te knjige čini poglavlje posvećeno poslednjim jugoslovenskim ratovima. U tim knjigama (sve knjige su objavljene online) ne nudi se rešenje na pitanje „ko je prvi počeo“, ali se podstiče razmišljanje o prošlosti kao kontroverzi. Ruši se koncept jedne, monolitne, nacionalne „naše istine“ i otvara se prostor makar za saznavanje onoga šta druga strana misli. I, što je najvažnije, da se o prošlosti otvori kritički dijalog. Verujemo da je to način da se istorija „razoruža“ i da se pređe preko bodljikavih granica sećanja.

The Times Literary Supplement, 13.09.2019.

Peščanik.net, 14.09.2019.

JUGOSLAVIJA
REVIZIJA ISTORIJE

The following two tabs change content below.
Dubravka Stojanović, istoričarka, magistrirala 1992 („Srpska socijaldemokratska partija i ratni program Srbije 1912-1918“), doktorirala 2001 („Evropski demokratski uzori kod srpske političke i intelektualne elite 1903-1914“) na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1988. do 1996. radi u Institutu za noviju istoriju Srbije, pa prelazi na Odeljenje za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, gde 2008. postaje vanredna, a 2016. redovna profesorka na katedri za Opštu savremenu istoriju. U saradnji sa Centrom za antiratne akcije 1993. radi na projektu analize udžbenika. Sa Milanom Ristovićem piše i uređuje školske dodatne nastavne materijale „Detinjstvo u prošlosti“, nastale u saradnji istoričara svih zemalja Balkana, koji su objavljeni na 11 jezika regiona. Kao potpredsednica Komiteta za edukaciju Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi iz Soluna, urednica je srpskog izdanja 6 istorijskih čitanki za srednje škole. Dobitnica je odlikovanja Nacionalnog reda za zasluge u rangu viteza Republike Francuske. Knjige: Iskušavanje načela. Srpska socijaldemokratija i ratni program Srbije 1912-1918 (1994), Srbija i demokratija 1903-1914. Istorijska studija o “zlatnom dobu srpske demokratije” (2003, 2019) – Nagrada grada Beograda za društvene i humanističke nauke za 2003; Srbija 1804-2004 (sa M. Jovanovićem i Lj. Dimićem, 2005), Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890-1914 (2008), Ulje na vodi. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije (2010), Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011), Iza zavese. Ogledi iz društvene istorije Srbije 1890-1914 (2013), Rađanje globalnog sveta 1880-2015. Vanevropski svet u savremenom dobu (2015), Populism the Serbian Way (2017), Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021), Prošlost dolazi. Promene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913-2021 (2023).

Latest posts by Dubravka Stojanović (see all)