Izlazak iz prošlosti

U Muzeju devedesetih 28. februara održana je tribina pod naslovom „Ima li izlaska iz prošlosti? Sukobljena sećanja i borba za budućnost.“ Gosti istoričara Dubravke Stojanović i Milivoja Bešlina bili su Dragan Markovina (istoričar, Mostar), Tea Gorjanc Prelević (pravnica, Podgorica), Elma Hašinbegović (istoričarka, Sarajevo), Filip Jovanovski (umetnik, Skoplje) i Mina Vidaković (novinarka, Pula).

Milivoj Bešlin: Sve zloupotrebe istorije nekako se uvek koncentrišu u određenim ličnostima i u njihovim reprezentacijama u javnom prostoru, a to su spomenici. Situacija u Bosni i Hercegovini je inače mnogo kompleksna, ali se sada, evo, na sve složenosti Bosne i Hercegovine pojavio i jedan nasušni, životni problem, a to je spomenik Francu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji u Sarajevu, više kao paradigma toga gde smo danas sa kulturom sećanja u Bosni i Hercegovini.

Elma Hašinbegović: 2014. godine, kada je bila stogodišnjica atentata i kada se puno govorilo o početku Prvog svetskog rata, puno se vrtilo inicijativa, što engleskih, što francuskih, što austrijskih, njemačkih – i jedna i druga strana su pokušale da iskoriste priliku za obilježavanje 1914. odnosno stogodišnjice početka Prvog svetskog rata, ali nekako se nije dizala tolika prašina. Dakle, i međunarodna zajednica je gurala različite manifestacije, inicijative, upumpalo se dosta novaca kada je u pitanju Evropska unija, ali mnogo međunarodne pažnje je bilo posvjećeno stogodišnjici Prvog svetskog rata.

Međutim, lokalnu zajednicu to apsolutno nije dotaklo. Ne znam ni jednu konkretnu reakciju, da se tih dana nešto pričalo, komentarisalo, po portalima, u javnosti i slično. Međutim, pre tri dana je došla inicijativa za vraćanje spomenika Francu Ferdinandu i Sofiji, koji je napravljen neposredno nakon atentata u Sarajevu, na mjestu atentata, i sada je Gradsko vijeće, jedan vijećnik je ponudio inicijativu da se spomenik vrati u svom postojećem stanju i odjednom se tolika prašina podigla, dakle, ako otvorite bilo koji, neću reći bosansko-hercegovački, ali ne samo sarajevski portal, naći ćete rasprave o ovom pitanju.

Čak juče u vožnji do Beograda, na BN radiju je bila dijaloška emisija, odnosno bili su uključeni gledaoci i slušatelji. Odjednom je radio BN postavio pitanje Sarajeva, odjednom je Sarajevo neki glavni grad Bosne i Hercegovine. Šta se dešava? Mislim, Prvi svjetski rat je van fokusa generalno kada je u pitanju kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini, osim te ključne tačke, atentata, ali ovo je očigledno dignuto na politički nivo, u ovom slučaju se postavlja pitanje da li vraćamo originalni spomenik, da li je to spomenik okupatoru, šta je Austrougarska monarhija bila. Sad je to od strane vjećnika postavljeno kao pitanje davanja pijeteta žrtvama.

Dakle, dosad je slavljen okupator. A sada, nakon sto i više godina, trebamo vratiti spomenik koji je posvjećen žrtvama, to su Franc Ferdinand i Sofija. Znači, oni se stavljaju u kontekst žrtve, kako se inače vole dijeliti narativi u ovim našim društvima, dakle sindrom žrtve, pitanje žrtve. Evo, sad smo našli u Francu Ferdinandu i Sofiji žrtve kojima treba vratiti spomenik. I Franc Ferdinand i Sofija dobivaju svoje mjesto i vraćanje spomenika koji je napravljen 1917. u potpuno jednom drugom stilu i sa grbom Austrougarske monarhije, sa Francom Ferdinandom i Sofijom, njihovim medaljonima, sa Pietom kao ključnim elementom kulturalnim, dakle oplakivanjem Krista.

Sve to može, samo da bi digli političke tenzije i naljutili najprije i sarajevsku javnost, odnosno dvije polarizirane grupe, ali i cijelu Bosnu i Hercegovinu. I Banja Luka i Bijeljina, odjednom je tu priča opet i o Gavrilu Principu i podmetanju, u ovom slučaju Srbima. Eto, to je jedan mali primer iz najnovije historije. On će se zaboraviti za par dana. Vjerovatno od toga neće biti ništa, ali dovoljno je da se zakotrlja ili zakuha na bosansko-hercegovačkoj sceni.

Milivoj Bešlin: I da je načelnik opštine Centar, Irfan Čengić, rekao da neće postaviti spomenik. Ali šta nam govori zapravo o našim društvima činjenica da smo toliko sensibilisani na istorijske teme, ili je možda baš ovaj spomenik u Sarajevu, odnosno njegov predlog, bio dobar način da se skrene pažnja sa smrti mladića i sa ogromnih protesta u Sarajevu zbog užasne situacije sa javnim prevozom, koja opet vodi do korupcije i tako dalje.

Tea, gde krijete Pavla Đurišića? Ne vi lično, dakle, ponovno smo kod jednog spomenika, ovog puta u Crnoj Gori, i ponovno je dakle jedan spomenik, ovog puta jednoj, hajde još kontroverznijoj ličnosti, dakle, ratnom zločincu i četničkom koljaču, Pavlu Đurišiću, je trebalo da se podigne, odnosno spomenik je napravljen, u jednom selu je trebalo da se podigne u blizini Berana. Ministarstvo je odbilo da da dozvolu za to i onda je spomenik nestao, iako je trebalo da bude na neki način zaplenjen od strane države, i ponovno smo videli zapravo da su strasti strašno uzavrele upravo na pitanjima kulture sećanja i istorije u Crnoj Gori.

Tea Gorjanc Prelević: Ja bih da samo ispravim par detalja u vezi spomenika Pavlu Đurišiću. Naime, on je nažalost i podignut. On je postavljen na taj pijedestal. To je veoma važno kao istorijska činjenica, zato što je bio još jedan pokušaj ranije da se podigne spomenik ovom koljaču, kako ste rekli, iz Drugog svetskog rata, opravdano. To je bilo 2012, 2013. godine, tako nešto, ali se nije stiglo dalje od postolja. Postolje je podignuto, čulo se šta će se desiti i ono je uklonjeno. Ove godine u avgustu, znalo se da će se spomenik podići, znalo se da je spomenik izrađen.

Mi smo reagovali i očekivali smo; kad kažem mi, ja dolazim iz nevladine organizacije Akcija za ljudska prava, i zajedno sa kolegama iz civilnog društva, napravili smo neku neformalnu grupu koja se odlučno zalaže za istinu i pravdu za žrtve, što iz Drugog svetskog rata, što iz 90-ih, i reagujemo na svaki bezosećajni, sebični pokušaj promovisanja laži zarad nečijih ličnih interesa, u ovom slučaju interesa, rekla bih pre svega jedne crkve, Srpske pravoslavne crkve. Radilo se o tome da je na jednom privatnom posedu u jednom selu koje se zove Gornji Zaostrog, dakle, na ovom privatnom posedu, u prisustvu ovog novijeg mitropolita u Crnoj Gori, sad imamo dvojicu, Joanikija, pre toga znate da je bio Amfilohije, i tako dalje, dakle mitropolit crnogorsko-primorski, od prošle godine postoji, Srpska pravoslavna crkva je uvela i drugu mitropoliju na teritoriji Crne Gore.

To je mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije koji je, pa rekla bih, ekstremnijih stavova od Joanikija, ali ni Joanikije nije bezazlen. Zašto to kažem u ovom kontekstu? Ovaj spomenik je postavljen u avgustu, a Joanikije je u maju mesecu počeo da priprema teren i da govori o Pavlu Đurišiću kao junaku nepobedivog karaktera, svakako moralnoj veličini, da bi njegov kolega sveštenik Femić rekao da smo svi mi Pavle Đurišić. I to je već kod svih nas izazvalo dovoljan otpor. Mi smo tražili da se to odmah i krivično sankcioniše, da državne institucije to prepoznaju kao govor mržnje, što to i jeste.

Vama je svima verovatno poznato ko je Pavle Đurišić. Dakle, to je čovek za koga ne postoji istorijski dokument koji kaže nešto pozitivno o njemu. Dakle, on je baš zločinac par excellence, o tome postoje pisani dokumenti. To je čovek koji je spalio preko 30 sela na severu Crne Gore, odgovoran je neposredno za smrt 1.375 civila, žena, dece i tako dalje, da ne govorimo o pripadnicima antifašističkog partizanskog pokreta koji su zarobljeni i ubijeni na najstrašnije načine. I to je sve veoma dokumentovano. Dakle, da se vratim na Srpsku pravoslavnu crkvu, Joanikije počinje da priprema teren verbalno slaveći Đurišića, a onda u avgustu Metodije sprovodi obred osveštavanja spomenika koji je podignut.

To je kapitulacija institucija Crne Gore koje su znale šta se sprema. Znali su i novinari. Ako su novinari znali i najavljivali, morala je znati i Agencija za nacionalnu bezbednost, i tužilaštvo dobija novine svaki dan, i štampane, a kamoli portale, to sve prate. Mi smo tražili da se zaustavi podizanje spomenika, međutim sad je to već test vladavine prava, koji nažalost Crna Gora ne polaže jer u sukobu nadležnosti između tužilaštva i policije, koji se na kraju svodi na banalnu činjenicu da li je neko isplanirao da se donese mehanizacija koja bi skinula taj spomenik što, priznajem, je potrebno, ali neko je valjda o tome trebalo da misli da je to dovoljno hteo. Tako da nije sprečeno podizanje spomenika, to je bitna činjenica, i on je podignut, on je slikan i ta slika je otišla u svet. Tačno je da je spomenik posle skinut i to na jedan vrlo nespretan način: oni koji su ga podigli su ga i skinuli, a država je smogla snage samo da tu stvar okarakteriše kao jedan nezakoniti čin podizanja spomenika.

Dakle, problem je u tome što je spomenik podignut bez dozvole, a ne u tome što sam čin dizanja tog spomenika izaziva, podstiče, promoviše mržnju, i to pre svega prema narodu, građanima Crne Gore muslimanske, bošnjačke nacionalnosti, koji su poklani za vreme Drugog svetskog rata, i to namerno, bez ikakvog pardona, u jednoj politici etničkog čišćenja. I to je ono što je strašno. Mislim, meni je stvarno jako teško što jedna crkva, dakle jedna hrišćanska ustanova, ne vidi nikakav problem u tome da podstiče najgori greh koji možete da učinite, da se kolju namerno žene, deca i tako dalje, i da se takva stvar promoviše kao neko herojstvo. I to jeste naišlo na otpor, ali kažem, nedovoljno organizovan institucionalan pravni otpor u Crnoj Gori. To je proglašeno za krivično delo nezakonito podizanje spomenika, onda se neuspešno to procesuiralo, onda je došlo do nekog neprihvatljivog, ali pregovora između inspekcije koja se tu isto uključila i predsednika opštine koji je dozvolio da oni koji su podigli spomenik ga sami skidaju, i oni su ga sakrili prvo u manastir, a onda je sad nastao čitav problem oko toga kako ga sad izvaditi iz tog manastira, ko će da da to rešenje, pa da li je taj nalog, naredba bila napisana kako treba.

Ali spomenik ne znamo gde se nalazi, Srpska pravoslavna crkva ga je uspešno sakrila. Postoji kontinuirani organizovani sistemski rad na promociji najgorih eksponenata četništva, kao što je Pavle Đurišić. I samo bih zaključila time: uopšte više ne govorim o njemu kao četničkom komandantu, već isključivo govorim o njemu kao savezniku, odlikovanom savezniku Adolfa Hitlera, što je on bio. On je nosilac željeznog krsta koji je Hitler lično morao da odobri da se da. Dakle, mi o tome govorimo, o saveznicima nacista.

Dubravka Stojanović: Evo, do sad smo mislili da je Bosni i Hercegovini dovoljan Drugi svetski rat i ratovi devedesetih za zloupotrebu, ali videli smo da može da se ide i dalje i dublje u prošlost. Ovo o čemu je Tea Gorjanc Prelević govorila je jedna sasvim nova situacija u Crnoj Gori, jer sve do ovog slučaja, Crna Gora se dobro držala što se tiče Drugog svetskog rata i držala se svog antifašizma i zadržala je praznik 13. juli. Ali sve ovo o čemu ste vi govorili, a sve je strašno, sve je to malo i sveže i novo u odnosu na Skoplje 2014. Tako da molim Filipa Jovanovskog da nam objasni kako se jedna država vrati u antiku i kako se nađe da joj je tamo nekako najbolje od svih vremena.

Filip Jovanovski: Skopje 2014. je praktično počelo od 2009. godine. Mi na primer imamo zgradu vlade, to je CK bivši, odličan objekat, Borbina nagrada, genijalni modernizam. Onda su je oni za manje od godinu dana pokrili nekim baroknim stiroporom. Kad su najavili Projekat Skopje 2014, to je bila neka pravna gimnastika, to je gradilo ministarstvo kulture preko opštine Centar, a da bi se izgradio taj spomenik Aleksandra Velikog na trgu, o tome mora da glasa parlament, a glasala je lokalna opština. Oni su objavili na sajtu opštine Centar neki manifest, gde su objasnili estetske parametre projekta, i gde kažu: mi ovo radimo zato što je komunizam bio nemoralan, zato mi gradimo novu budućnost. Znači, oni su imali ideju da im je Isus to poverio, na neki način.

Dubravka Stojanović: Je l’ bila neka argumentacija, zašto tako? Koliko je to koštalo, skoro milijardu evra?

Filip Jovanovski: Makedonski budžet godišnji je četiri milijarde. Kako su objasnili? Oni su angažirali puno umetnika, onda imaš ljude koji to promoviraju. I onda je to kao okej. Za mene je bitan narativ bio: ovo je komunističko Skopje, mi sad gradimo makedonsko Skopje. Ali puno medija, puno firmi je bilo uključeno i onda za to radi ceo sistem. I mediji su bili njihovi, i tako.

Dubravka Stojanović: E, prelazimo na lakši slučaj Hrvatske. Tu nije problem neki spomenik, tu je više problem pevanje. I Hrvatska se odjednom našla u jednoj spirali koju će nam najbolje opisati Dragan Markovina.

Dragan Markovina: Moram početi sa jednim spomenikom za koji sad će biti otvaranje svečano. Dakle, devedesetih godina, diljem Dalmacije, branitelji, dakle ljudi evidentno ustaški nastrojeni minirali su partizanske spomenike gdje god su stigli. Prije desetak godina dogodio se prvi revolucionari iskorak kada su se u Dežulovićevom Pisku malome lokalci pobunili, dakle nema tog spomenika, i odlučili ga vratiti. Samodoprinosima, ovako, onako. Tadašnji načelnik Omiša, pod koji spada Pisak, je rekao da će on isto sufinansirati, i to je bio prvi obnovljeni spomenik gdje su građani zaista sami na neki način to napravili.

Sad se to upravo dogodilo u Gradcu, kraj Makarske, gdje Augustinčićev spomenik, koji bio isto na visokom postolju prema moru, partizanu, naravno, bio je tako miniran, i crowdfundingom je lokalno stanovništvo Gradca skupilo 67.000 eura, a onda je načelnik rekao da će ostatak od 110.000 eura dati općina i sad će biti otvaranje tog spomenika.

Što vam hoću reći? Da akcija izaziva reakciju i tu ću se vezati na ovoga Thompsona i sve ovo ostalo. Da probam samo jednom rečenicom odgovoriti na ovo što ste svi vi govorili: sve je ovo do nas. Dakle, ako mi ovdje, a već vjerujem da većina nas smo kao neka djeca ljudi koje je odgojio jugoslavenski sistem, koji su vjerovali u Jugoslaviju, u zajedništvo, u ideju bratstva, socijalizma i tako dalje – mi smo smiješni. Ovi su nasilnici, fašisti neskriveni. Oni ignoriraju zakone, rade šta hoće, propagiraju fašizam, a mi se borimo peticijama građanskim, tužićemo te. Mi moramo ući u nasilje. Mislim, možete se ljutiti, ali to je tako. Ne bi te Jugoslavije bilo bez partizana i oružanog otpora.

Sad vam ovo može zvučati radikalno, ali tako je. Evo, sad u Hrvatskoj postaje jasno, vi u Srbiji to znate najbolje, što vam znači da se obratite bilo kojoj državnoj instituciji kad je oni kontroliraju? Dakle, organizacija i nasilje. Mislim, nema druge. E sad, možete reći nećemo, mi smo pristojni ljudi, ali to je onda poraz. Sad se u Hrvatskoj dogodilo nešto revolucionarno. Dakle, nedavno sam na Peščaniku napisao, i u to zaista vjerujem: suštinski je Hrvatsko društvo podijeljeno ideološko svjetonazorski, ali i životnom filozofijom mimo ideologije, od Drugog svetskog rata na, kako ih ja zovem, te tri Hrvatske: partizanska, ustaška i domobranska. Naravno da većina Hrvata nije ustaška Hrvatska, kao što većina Hrvata nije ni partizanska Hrvatska. Većina Hrvata je domobranska Hrvatska, dakle prosijek nekih ljudi koji jesu onako light nacionalno obojeni, koji nisu fašisti, ali ne vole baš ni ljevičare, nisu baš bili za Jugoslaviju, ali eto neki od njih su iz partizanskih familija, neki nisu, koji bi zapravo najradije da se ide dalje živjeti i da se uopće o tome ničemu ne razgovara.

Eto, neka, HDZ je formirao državu kako je stvorio i nek to tako ide. I to tako može ići. Te tri društvene grupe nekako koegzistiraju u normalnim okolnostima. Međutim se iz jedne strahovite frustracije te ustaške Hrvatske dogodilo da u okolnostima u kojima je potpuno nadrealno da se to događa, sada ponovno zadnje dvije godine – a bio je za Karamarkovog doba prvi revival toga, cijele devedesete su to bile, pa je bio neki prekid, Račanovo doba i prvi mandat Ive Sanadera, mandat i po, i u Milanovićevo vrijeme se to nekako držalo, jedno petnaestak godina je Hrvatska bila relativno okej. I onda Karamarkovo doba i sada ovo, o čemu se radi?

Ustaška Hrvatska koja je prilično brojna, nije većinska, jednostavno misli da nije dovršila posao iz devedesetih. Oni uopće ne shvaćaju da je domobranska Hrvatska formirala ciljeve te Hrvatske. Ciljevi te Hrvatske su bili što dalje od Jugoslavije, što dalje od regionalnog konteksta, što manje Srba u Hrvatskoj, Evropska unija, NATO, euro, dakle, sve je ostvareno. U Hrvatskoj je realni problem danas depopulacija Slavonije i dalmatinskog zaleđa i ogromne cijene svakodnevnog življenja, dakle ogromna inflacija. To je stvarni problem Hrvatske. Hrvatska, otkako je ušla u Evropsku uniju, je puno bogatija, sređenija zemlja, zakoni funkcioniraju, plaće su narasle prilično. E sad, što se događa?

Oni misle, i to ih je koncert Thompsona uvjerio, da su oni jedna strašna društvena masa i većina. A da odnarođene elite, to smo kao mi, zapravo njima drmaju mainstream medijima, sveučilištima, ali to nije istina. Realno su oni, HDZ-ovska inteligencija ogromna većina. Ono gdje oni nemaju većinu, odnosno nemaju nikoga, je kultura, gdje su ozbiljni, nezavisni intelektualci i mainstream mediji privatni, koji jesu najčitaniji, i tu oni misle da, zahvaljujući nekoj zavjeri nekakvih elita, a ne tome što su oni potkapacitirani, kao, mi držimo javno mnjenje, a oni su jadni zakinuti iako su društvena većina. I ta frustracija i nedostatak ikakve ideje osim mržnja prema Srbima primarno, kojih sad uglavnom više i nema u Hrvatskoj i pred izumiranjem su, i naravno prema Jugoslavenima, smatrali se vi time ili ne, ali vas oni tako doživljavaju, je rezultirala ovim.

Istina je da je HDZ većinu članstva dobio iz partije i da je na kraju krajeva cijelo vođstvo, i od Tuđmana i od Mesića i od Manolića, osim Gojka Šuška, da su svi oni bili izravno čak u partizanima ili iz partizanskih familija, da su roditelji, odnosno djedovi i roditelji Kolinde Grabar Kitarović pomagali antifašistiški otpor, da su Milanovićevi, da su Josipovićevi, Andreja Plenkovića je partizanska familija i s mamine i s tatine strane. To ništa ne znači. Baza HDZ-a je ustaška. Njihovo glasačko tijelo je to. I sad, Plenković je u nekoj pat poziciji, gdje je on pristao očito da ustašizira Hrvatsku do kraja, jer oni njega doživljaju kao strano tijelo. Sanadera nisu, jer Sanader je bio iz druge Hrvatske, bio je njihov u punom smislu riječi i gdje sada ta baza očajnički želi dovesti stvari do kraja. Ono što je njihov problem trenutačni s Thompsonom ili bez njega, je to što još uvijek mlađe generacije su evidentno sve desnije i odrasle su u takvom miljeu i po mom sudu za jedno 10-15 godina na toj platformi će se dobiti izbori. Ali još uvijek ne. Još uvijek takva radikalizacija HDZ-a vodi u poraz.

Pri tom ja u Hrvatskoj zaista ne sumnjam, što vi ovdje sad vidim ozbiljno raspravljate što će biti kad se ti izbori dogode, a Vučić kaže da je pobjedio: mislim, niko neće vjerovat da se to realno dogodilo. Ali u Hrvatskoj se neće dogoditi krađa izbora u tom smislu. Ako HDZ izgubi, priznaće poraz. Međutim, ja zaista mislim da oni imaju krivu računicu. Oni će se vjerojatno tek nakon tog poraza radikalizirati, izaći na ulice sa sve crkvom, braniteljima i svim skupa iza. E sad, nova stvar je, i to ja znam i po sebi koji sam zadnjih par godina proveo u nekoj hibernaciji, samo pišući tekstove i pokušavajući živjeti ugodno, da su ljudi koji su htjeli normalan život izbačani iz takta sa ovolikom količinom ustašluka, i da je prvi put u Hrvatskoj koja nema tradiciju masovnih prosvjeda kao što ima Srbija, gdje su se dogodila ova četiri antifašistička marša, ne masovna kao Thompsonov koncert, ali solidno masovna u atmosferi gdje se znalo da će ih neko napasti, gdje se znalo da su oni protiv sistema. Skupilo se u Zagrebu preko deset hiljada ljudi, u Rijeci i Puli po par hiljada, u Zadru logično najmanje, ali se to dogodilo. Dakle, prvi put je neko izašao na toj platformi i rekao dosta više.

Evo, nedavno su bili lokalni izbori: sve protiv Tomislava Tomaševića koji je također bježao od ovih tema, ali biračko tijelo od Možemo misli ovo što vam ja govorim, i oni su premoćno izabrali, dakle, glavni grad Hrvatske je pregazio HDZ i desnicu. Dakle, natpolovičnu većinu i u Skupštini i uvjerljivu pobjedu za gradonačelnika na izravnim izborima je osvojila lijeva, koalicija dvije lijeve partije. Dakle, hoćemo reći da je hrvatsko društvo negdje otprilike jako polarizirano na ta tri društvena sloja, a kad su takve okolnosti, onda taj najbrojniji, nazovimo ga domobranska Hrvatska, je dovedena nevoljko u situaciju da se mora opredijeliti. I tako je bilo i u Drugom svijetskom ratu kad se dio onih koji su ljeviji ili koji su moralniji opredijelio da priđe partizanskom pokretu, dio je odlučio ostati pasivan, a dio je prišao ustaškom pokretu. I to se sada događa s tom nekom građanskom domobranskom Hrvatskom.

Ja mislim da je ovo što je HDZ dopustio, odnosno što je Plenković dopustio, zapravo put ka njegovom porazu za dvije godine. Onda će se stvarno dogoditi, kao što se dogodilo ono kada je Račan dobio izbore sa Mirkom Norcem i svim onim mitinzima, dogodiće se da će onda oni bez ikakvih ograda, jer neće biti na vlasti, kompletna infrastruktura crkve, branitelja, HDZ-a će izaći na ulice sa tom ustaškom platformom. Neće je oni tako zvati, ali to će biti to. I tada ćemo mi ovisiti o građanskoj i političkoj hrabrosti Siniše Hajdaša Dončića i Tomislava Tomaševića, i tu je moj problem.

Dubravka Stojanović: Mina, bila si novinarka na legendarnom Studiju B devedesetih, pa si onda otišla u Hag, gde si u okviru Sense pratila suđenja. Pa ste onda Mirko Klarin i ti otvorili taj centar u Puli, ogromnu arhivu ste tamo preneli, pratiš tu situaciju. Evo, Dragan je mnogo puta pomenuo branitelje i sad smo, pored Thompsona i ustašizacije, ovog leta i prethodnih godina videli narastajuću snagu branitelja koji su postali nedodirljivi, koji zabranjuju festivale, koji zabranjuju filmove, koji prekidaju predstave, dakle nešto što je odavno rekla moja koleginica Snježana Koren: u borbi protiv te socijalističke Jugoslavije i mita o partizanima, današnja Hrvatska preuzela je sve najgore. I ti branitelji postali su gori od svih prvoboraca i svega onoga što se dešavalo u Jugoslaviji sa sećanjem na Drugi svetskih rat. Kako ti vidiš to?

Mina Vidaković: Mi smo kao centar koji je želeo da sačuva činjenice utvrđene u Haškom tribunalu do kojih su društva u bivšoj Jugoslaviji jako teško dolazila. I u tom kontekstu kulture sećanja, očuvanje tih činjenica je nama bio glavni cilj, da bismo zadržali znanje o tome šta se zapravo dogodilo, što ne bismo znali da tog suda nikad nije bilo, i to je neko njegovo najveće nasleđe. Mi smo odlučili da donesemo tu arhivu u region i Pulu smo izabrali kao neko najtolerantnije mesto gde bi ona mogla da se i dalje koristi i da se o njoj govori i da se te neispričane priče haške sačuvaju.

Neispričane priče se odnose na ono što je ostalo čak i iza ovih pravnih elemenata, iza utvrđivanja krivice. Individualna je krivica u pitanju, ali je mi doživljavamo kolektivno. I to je jedan od problema koje bi trebalo razrešiti. U tom kontekstu, branitelji svako isticanje krivice koje se odnosi na naciju, odnosno na pripadnike nacije doživljavaju kao napad na njih. Mislim, ima jedan zanimljiv detalj još iz vremena dok je Tribunal radio: dolazili su izveštači iz svih bivših republika Jugoslavije i u jednom trenutku se dogodilo da je istog dana, u isto vreme, u dve različite sudnice, u jednoj bila statusna konferencija za Tihomira Blaškića, generala hrvatskog. Statusna konferencija, znači o administrativnim poslovima, kako se priprema suđenje, to su nekakvi relativno nebitni detalji. Istovremeno u drugoj sudnici počinje suđenje generalima JNA za napad na Dubrovnik.

Novinari dolaze da izveštavaju iz Hrvatske, ogromna grupa, i svi su otišli na statusnu konferenciju Tihomira Blaškića, a nisu otišli na suđenje za zločine protiv žrtava, hrvatskih. Dakle, nisu nam toliko važne te žrtve. Žrtve su nam važne u ovom kontekstu u kojem su nam važne kao podizanje spomenika koji bi trebalo da ima ovaj ili onaj efekat. Dakle, banalnost zla, da podsjetim na Hanu Arent, i društvo spektakla, u kombinaciji, to je ono što je posledica cele te priče. Mi već 30 godina govorimo, barem mi koji smo se bavili izveštavanjem o zločinima, o suočavanju, o pomirenju, i to ne radi. Dakle, pristup bi trebalo da bude, očito, drugačiji.

Možda mi možemo da pronađemo način na koji emociju možemo da premestimo na drugu stranu. E sad, to je jedan proces. Ako smo zadojeni nekakvim parolama ili ako smo zavedeni nekakvim manipulacijama ove ili one vrste, postoji jedna granica, jedna crta koja je ta crta ljudskosti ispod koje se ne može, za kakav god cilj. Tu je, ja mislim, to ukazivanje na to gubljenje ljudskosti. Dakle, do tog momente možemo da razgovaramo, ali odatle više ne.

Milivoj Bešlin: Kada je u pitanju Crna Gora, šta je sada važno, šta je sada potrebno činiti, pošto više nisu problem samo devedesete, koje su uvek bile problem u Crnoj Gori, suočavanje sa pre svega 1991, opsadom Dubrovnika, pljačkom Konavla i tako dalje. Sad dakle imamo i pitanje revizionizma Drugog svetskog rata o kome smo već govorili, ali evo da se vratimo i na ovo sa Dubrovnikom.

Tea Gorjanc Prelević: Crna Gora je pred jednim specifičnim izazovom. Prosto to nije jednonacionalna zemlja i ona samim tim je pred izazovom da bude ljudskija, rekla bih, od jednonacionalnih zemalja, u onom smislu da ona mora da uči i da se bori za to da u njoj mogu da žive ljudi koji su različiti. Zašto je to specifično? Pa prosto, kao što smo videli na ovom primeru Pavla Đurišića, u Crnoj Gori još uvek postoji, mislim, i naravno treba da postoji i postojeće, veoma značajna manjina muslimanskog i bošnjačkog stanovništva koja se najviše napatila u ovim ratovima devedesetih, i to je činjenica. Mislim, to pokazuje popis žrtava koji je sproveden u Bosni i Hercegovini. Svi zločini koji su rađeni na teritoriji Crne Gore po pravilu su pogađali Bošnjake i muslimane. Tako da, mi se trudimo u stvari da popravimo posledice gubljenja ljudskosti 90-ih i da popravimo posledice zločina protiv ljudskosti.

Nažalost, iako je pitanje bio usmereno samo na spomenik, nije to jedini problem revizionizma, niti je isključivo Srpska pravoslavna crkva za to odgovorna. Nacionalističke partije koje sudeluju u vlasti to podržavaju. Stalno se forsira predstavljanje četnika kao golobradih mladića, u tome učestvuje i Andrija Mandić, koji je predstavnik skupštine Crne Gore. On je i četnički vojvoda, on je čovek koji je učestvovao i na dubrovačkom ratištu, koji se toga nikada nije odrekao. Takva je politika kakva je, međutim, jasno je da Crna Gora ili će naučiti da živi sa svojim različitostima poštujući, na kraju krajeva i patnje ljudi koji su njeni građani u Drugom svetskom ratu i devedesetih, ili će živeti u jednom permanentnom sukobu koji ne omogućava normalan život.

Sad malo da se prebacim na Hrvatsku, pošto se bavimo i Dubrovnikom, bavimo se suočavanjem sa tom mračnom epizodom crnogorske prošlosti. Mi insistiramo, kao organizacije građanskog društva, da se procesiraju i drugi ljudi koje Hag nije procesuirao za opsadu Dubrovnika, i postoji optužnica i postoji predmet pred hrvatskim pravosuđem koji je nigde, ništa se ne dešava u tom predmetu, zato što njih je nekolicina tamo optuženih iz Srbije i Crne Gore. Međudržavni sporazumi ne dozvoljavaju izručenje.

Dakle, ti ljudi nikad neće biti izručeni hrvatskom pravosuđu. Ali ono što hrvatsko pravosuđe može da uradi je da predmete da Crnoj Gori i Srbiji, pa da se ovde procesuiraju. Međutim, oni uopšte oni nisu zainteresovani za to. Čak na upit crnogorskog državnog tužilaštva, oni su rekli da nemaju predmete protiv crnogorske države. A mi znamo da imaju.

Dragan Markovina: Ogroman je rad napravljen zadnjih 30 godina, recimo, od rata, pa i u ratu, sa antiratnim pokretom, u protivljenju nacionalističkoj stvarnosti. To nije sporno. Ali taj rad hoće ostati za buduće generacije, hoće ponekog pojedinca danas preobratiti, hoće ohrabriti nas sličnomišljenike da eto nismo sami, i to je zapravo kvalitetan rad, ali on suštinski ničim ne dotiče većinsko društvo, zakonodavstvo i tako dalje, ne treba tu dalje ići od Inicijative za REKOM i od toga da je to krahiralo na ideji da ni jedna država i državna politika nije htjela prihvatiti nezavisno istraživanje o svim žrtvama ratova. I sad, govorili smo o istrošenosti pojma suočavanja s prošlošću. Da, ali mi se nismo suočili sa pitanjem s čim se mi zapravo suočavamo.

Mi se ne suočavamo sa normalnim demokratskim protivnicima i sa nekakvom normalnom, mislim „normalnom“ pod navodne znakove, sa nekakvom liberalno-demokratskom javnošću i državom. Mi se suočavamo s fašizmom, koji sad više ne skriva da je fašizam. Odnosno, još uvijek skriva, ali sad skriva toliko bljedo i nikako, već u sljedećem koraku neće to niti skrivat. E, ako smo mi prihvatili da se suočavamo zaista s fašizmom koji je na vlasti, onda odgovor ne može biti dovoljan da imamo divna izdanja. Odgovor mora biti politički. I sad, ako taj odgovor nije politički, džaba nam ovo sve. Dakle, što da se radi, to je pitanje Lenjinovo, zapravo, ovog drugog kruga. Treba osnovati partiju, imati organizaciju, strukturu, vođstvo, nikakve ove direktno demokratske, molim vas, toga me poštedite, i izaći u borbu. To je to, nema bez toga.

Milivoj Bešlin: Ti si jednu partiju imao.

Dragan Markovina: Jesam.

Milivoj Bešlin: I kad sam te ja pitao kako ide. Ti si odmahnuo rukom i rekao: „Ne da mi se hodati po Hrvatskoj.“

Dragan Markovina: Apsolutno, pa o tom se i radi. Ja sam se prestao baviti politikom taman kad je moja stranka ušla u Sabor. Nije mi se dalo s budalama baviti na sastancima, nije mi se dalo terenski radit. Dakle evo, to je najiskrenije. To je moj društveni, građanski komoditet, a iza svega toga je ležalo uvjerenje da je Hrvatska, jer je riječ o hrvatskom društvu tada, da je hrvatsko društvo dovoljno pristojno da nije nužno da se ja bavim politikom. Ali sad, danas, stvarno mislim da je vrijeme da idemo u šumu, metaforički i stvarno. Promijenile su se okolnosti. Dakle, ja koji sam rezolutno to odbacivao ja mislim da ću se opet angažirati politički, ali u Mostaru.

Realizovano u saradnji sa Pro Peace (forumZFD)

Peščanik.net, 05.03.2026.