- Peščanik - https://pescanik.net -

Bezumno začeće

Vimana

Pred učenicima u Indiji izbila je skroz nova prošlost. U toj erupciji prošlosti, pokuljala je hrpa svežih informacija. Tako danas đaci u indijskim školama mogu da nauče da su Indijci pre pet hiljada godina vozili automobile i leteli avionom te da su izučavali matične ćelije. Ko je stigao do ovih senzacionalnih otkrića? Profesor Y Sudershan Rao, predsednik Indijskog saveta za istorijska proučavanja. Gde su se do sada krile ove tajne o „zlatnoj“ indijskoj prošlosti? U nacionalnim indijskim epovima „Mahabharati“ i „Ramayani“.

Sasvim kratko: stvaranje „Mahabharate“ („Velike povesti Bharata“) do sad se smeštalo između 4. veka pre nove ere i 4. veka nove ere. Profesor Rao je ovo datiranje vratio par hiljada godina unazad. U prilog profesoru ipak ide to što se i do sada verovalo da postoji istorijska podloga za ovaj ep u kome je uglavnom reč o neprijateljstvu i borbi za vlast između Pandava i Kaurava, dve loze istog plemena Bharata. Što se „Ramayane“ tiče, njen nastanak smešta se najranije u 3. vek pre nove ere, a glavni junaci su joj Sita i Rama, kraljevski par čije doživljaje ep opisuje.

Od kad se zna za njih, i jedan i drugi ep spadaju u najpopularnija štiva u Indiji i veliki broj Indijaca u svim vremenima bio je uglavnom dobro upoznat sa njihovim sadržajem. Međutim, donedavno nikome nije padalo na pamet da ih čita doslovno i u njima sve shvata kao puke činjenice o vremenima o kojima ti epovi pripovedaju. A onda se pojavio profesor Rao sa svojim kolegama i objasnio da postoji mnoštvo dokaza da su se svi događaji iz „Mahabharate“ i „Ramayane“ zaista dogodili. Jedan od njih glasi: ti epovi nam stižu iz doba kada ljudi nisu znali za fikciju, jer poznato je, objašnjava profesor Rao, da je umetnost izmišljanja priča stara tek nekoliko vekova.

Indijski istoričari su zgroženi što je osoba sa ovakvim stavovima postavljena na čelo organizacije koja odlučuje o finansiranju istraživanja u oblasti istorije. Uz to, oni su ponudili i jedno racionalno objašnjenje za „istine“ koje iznosi predsednik Saveta: reč je o pokušaju da se u kurikulume uvede što više hinduizma. Ali, nemaju kome da se žale. Profesora Raa na čelo saveta postavio je indijski predsednik vlade Narendra Modi, koji je i sam na jednom skupu prisutnima objasnio kako se iz „Mahabharate“ lepo vidi da su Indijci pre više hiljada godina poznavali tehniku vantelesnog začeća.

O svemu tome imao je šta da kaže i sekretar Pokreta za spas obrazovanja Atul Kothari. On se prvo požalio kako učenici iz dosadašnjih udžbenika mogu da nauče samo to kako su Indijci niko i ništa, dok do sada skrivana istorijska istina dokazuje da su oni zapravo superiorna rasa.1 Sve je to zato što su istoriju Indije pisali prvo kolonijalni osvajači, a posle njih marksisti. Sazrelo je, međutim, vreme za pravu istinu o Indiji i Indijcima. Superiornost Indijaca odrazila se i na teritorijalne pretenzije. Čelnik Pokreta za spas obrazovanja, deklarisani nacionalista Dinanath Batra pozvan je od strane vlada dve indijske države da napiše udžbenike za tamošnje đake: pored toga što u tim udžbenicima stoji da su automobili izmišljeni u drevnoj Indiji, njihov autor poziva učenike i da nacrtaju uvećanu kartu Indije koja bi obuhvatila Pakistan, Bangladeš i Avganistan.

Nema razloga da ikome sa prostora Jugoslavije stavovi indijskih zvaničnika i dušebrižnika deluju neverovatno; naprosto, i sami smo se ovde naslušali svakojakih budalaština proteklih decenija, pogotovo u vezi sa obrazovanjem.2 Nije ideja ovog teksta ni da uteši čitaoce pokazujući da su i drugde ljudi skloni da od škole prave „cirkus“ (u kome nastavnici koji realizuju školske programe nisu nimalo smešni „klovnovi“). Naprotiv, verujem da su ova „skretanja s pameti“ u stvari očekivana u specifičnim istorijskim okolnostima ubrzanog ekonomskog razvoja. Nadalje će biti reči o tim okolnostima.

Nagli privredni rast koji pokušavaju da ostvare ekonomski „zaostale“ zemlje, među koje se donedavno ubrajala i Indija, ima svoju visoku cenu. Ta cena se često plaća padom kvaliteta života, pa čak i samim životima. Taj trošak obično se ne uzima u obzir kada se svode računi brzog izlaska iz zaostalosti. No, države o njemu ipak vode računa pokušavajući da ga namire odgovarajućom ideologijom. Najčešće je ta ideologija – nacionalizam. Međutim, iza nacionalističke fasade kriju se akteri koji imaju najviše koristi od brzog izlaska iz zaostalosti ili tako što stiču veliko bogatstvo ili tako što stiču veliku moć, a najčešće i jedno i drugo. Tako sa brzim rastom u paru ide i naglo raslojavanje društva na veliki broj ekstremno siromašnih i mali broj bogatih i moćnih.

Nacionalistička ideologija, čije ključne elemente vidimo i u primerima „obrazovne“ reforme u Indiji, treba ili da prikrije razlike koje nastaju ili da ih opravda kolektivnim ciljem koji je vredniji od svake pojedinačne sudbine, koliko god da su te sudbine brojne. Naposletku, pričom o „zlatnoj“ prošlosti ona predstavlja jedan oblik kompenzacije za mračnu sadašnjost. Tako nacionalizam deluje kao sedativ koji sprečava izbijanje socijalno motivisanih nemira i protesta. Međutim, ono što jednom rukom daje – kratkotrajnu stabilnost – nacionalizam drugom rukom uzima, i to iz najmanje dva razloga. Prvi se tiče izgradnje institucija: da bi bio održiv, ekonomski rast mora pratiti politička i pravna transformacija društva koja će svima garantovati jednakost i pravnu sigurnost. Nacionalizam ne može biti osnova takve transformacije, jer po svojoj prirodi deli ljude na građane prvog i drugog reda.

S tim u vezi je i drugi razlog. U središtu indijskog nacionalizma našla se hinduistička tradicija. U Indiji međutim živi i veliki broj muslimana koji tu tradiciju ne doživljavaju kao svoju. Tako ideologija koja treba da ublaži ili poništi socijalne razlike, proizvodi nejednakosti između društvenih grupa u jednoj drugoj ravni i provocira tenzije koje takođe podrivaju stabilnost neophodnu za ekonomski napredak. Nadalje, Indija je sekularna država čije, dakle, sekularne temelje podriva nacionalistička obrazovna politika osmišljena oko samo jedne od više indijskih verskih tradicija – hinduističke. S tim u vezi, odmah se postavilo i pitanje ko su u stvari starosedeoci u Indiji i čija tradicija ima više prava da se nađe u školskim programima. Tako je socijalni sukob koji je trebalo da spreči, nacionalizam odmah vratio u političku i obrazovnu arenu u vidu etničkog i verskog sukoba.

Zanimljivo je da, kada s ove daljine gledamo Indiju, sve jasno vidimo: smešna su nam ideološka i obrazovna rešenja kojima pribegavaju tamošnje vlasti, kao što naslućujemo i moguće posledice njihove realizacije. Primenu istih takvih rešenja kod nas – u domaćim političkim arenama i školama – doživeli smo kao tragičnu, a o novim pogubnim posledicama neizmenjenih kurikuluma i dalje ne vodimo nimalo računa.

Školegijum, 02.12.2014.

Peščanik.net, 02.12.2014.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Svi podaci i sve izjave u vezi sa nastavom istorije u Indiji uzeti su iz teksta „Cars and Planes in Ancient India: Textbook Controversy“. Vidi i intervju sa profesorom Raom „Ramayan, Mahabharat historical sources, West dubs them myth: Y Sudershan Rao“ (http://articles.economictimes.indiatimes.com/2014-11-17/news/56174738_1_ramayana-history-indian-council).
  2. Ko ne veruje, neka pogleda: „Svaka nacija je na svoj način jedan personalni entitet. Narodna duša živi u pokoljenjima. Jedan se narod kroz vekove na isti način raduje i tuguje, peva i plače, miri i svađa, brani i napada. Dakle, telesnoj srodnosti ljudi jedne nacije odgovara njihova duhovna srodnost. Pri stapanju individualnih duša u kolektivnu vrši se neka kristalizacija oko jedne ideje, oko jednog jedra. Isto tako iz tog zajedničkog opšte kulturnog akumulatora svaka jedinka genetičkim putem dobija znanje za svoju novu kulturnu dušu.“ – Petar Anđelković, „Versko obrazovanje i nacionalni identitet“, izlaganje sa skupa „Društvene promene u Srbiji i reforma obrazovanja“, koji je održan 15. oktobra 2011. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, u organizaciji Srpskog sociološkog društva i Instituta za pedagoška istraživanja. Izlaganje je objavljeno u časopisu „Nacionalni interes“ no. 3/2011, str. 241-260, citatna str. 242; dostupno i na http://www.nacionalniinteres.rs/ni-2011-broj-03.pdf.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)