- Peščanik - https://pescanik.net -

Biti ili ne biti (decu), pitanje je sad

NG, Irak, foto: Julie Adnan, Reuters

Poslednjih dana svedoci smo žustre debate o fizičkom kažnjavanju dece koja se (re)aktivirala kao deo javne rasprave o predlogu Građanskog zakonika kojim se zabranjuje fizičko kažnjavanje dece. Mislimo da je veoma dobro da se pažnja javnosti posvetila „malim pitanjima koja život znače“, sa kojima se svakodnevno srećemo, najpre kao roditelji, a zatim i kao dečiji psiholozi.

Postojeći Krivični zakonik i Porodični zakon, kao što je to lepo objasnila Sofija Mandić, već zabranjuju nasilje u porodici. Ipak, čini nam se da značajan broj građana nije ubeđen da to znači da je zabranjeno i fizičko kažnjavanje dece. Dilema nastaje zato što fizičko kažnjavanje ima različite oblike, od onih „blagih“ do neprihvatljivih. Zato smatramo da je dobro što se predlogom Građanskog zakonika otklanja moguća nejasnoća u pogledu zabrane fizičkog kažnjavanja, jer se time smanjuje prostor za „korisnu nejasnoću“ da li neki konkretan slučaj fizičkog kažnjavanja spada ili ne spada u nasilje u porodici. Uostalom, Srbija je potpisala UN Konvenciju o pravima deteta te se može reći da Građanski zakonik samo konkretizuje ono što smo već prihvatili.

Ova tema ima nekoliko aspekata koje smatramo važnim, ali onaj koji smatramo najvažnijim dolazi na kraju. Krenimo redom i ne skačite odmah na kraj teksta.

Prvo, odnos između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja. Fizičko kažnjavanje obuhvata različite oblike, od nanošenja manjeg bola detetu (npr. blagi udarac otvorenim dlanom po guzi) do prebijanja deteta uz upotrebu sredstava kao što su batina, kaiš itd. koji mogu da dovedu do značajnih povreda. Pored toga, u fizičko kažnjavanje spadaju i slučajevi kada roditelji ili staratelji primenjuju fizičko kažnjavanje u napadu ljutnje ili besa (što obično vodi ka nasilju), ali i slučajevi kada roditelji imaju nameru da „samo vaspitaju dete“. Kako razlikovati fizičko kažnjavanje od nasilja i zlostavljanja?

Pod zlostavljanjem se obično podrazumevaju one vrste fizičkog kažnjavanja koje dovode do fizičkih povreda, duševnih patnji, narušavanja spokojstva duševnog zdravlja deteta, bez obzira da li je to bila namera roditelja ili staratelja, ili je namera bila „samo da se dete izvede na pravi put“. Zagovornici fizičkog kažnjavanja imaju tendenciju da razgovor suze na one oblike koji deluju kao primereni i umereni i koji „dovode samo do poželjne promene u ponašanju deteta“, ali zanemaruju činjenicu da se odobravanjem fizičkog kažnjavanja otvara prostor i za slučajeve fizičkog kažnjavanja koji spadaju u zlostavljanje i koji su štetni i za dete, i za roditelje/staratelje, i za društvo.

Zlostavljanje i nasilje su zakonski već zabranjeni i sa tim se slažu i zagovornici fizičkog kažnjavanja, ali javna debata pokazuje da postoje podele oko toga da li treba zabraniti sve vidove fizičkog kažnjavanja uključujući i one najblaže – npr. blagi udarac otvorenim dlanom po guzi?

Da vidimo šta kažu roditelji. Sredinom prošle decenije, UNICEF je u Srbiji sproveo veliko istraživanje o stavovima i praksama roditelja i staratelja, na reprezentativnom uzorku od 900 porodica sa decom do 6 godina starosti. Nalazi pokazuju da manji broj roditelja/staratelja (oko 20%, tek svaki peti) navodi da koristi fizičko kažnjavanje (najčešće se radi o udarcu dlanom), a da još manji broj roditelja (oko 11%, tek svaki deseti) smatra da je fizičko kažnjavanje potrebno ili veoma potrebno u vaspitavanju dece.

Pored toga, nalazi pokazuju da roditelji najčešće koriste fizičko kažnjavanje impulsivno, kada više ne znaju šta da urade i kada se osećaju nemoćno. U skladu sa tim je i nalaz da većina roditelja navodi da fizičko kažnjavanje obično ne dovodi do željenih promena u ponašanju dece! Dakle, ovi nalazi nam sugerišu da roditelji i staratelji u Srbiji nisu ludi za fizičkim kažnjavanjem. Oni ga primenjuju kada se osećaju odgovornima da nešto učine, ali istovremeno i nemoćnima, i kada ne znaju šta da rade. Zato se većina roditelja oseća krivima nakon fizičkog kažnjavanja dece.

Roditelji sasvim dobro razumeju da je primena fizičkog kažnjavanja zajednički poraz. Naše razumevanje ovih nalaza bi pre išlo u pravcu da roditelji poručuju da od društva i stručnjaka očekuju pomoć kako da vaspitaju svoje dete na konstruktivan način i bez fizičkog kažnjavanja, a ne da poručuju – dajte nam pravo da bijemo decu. Zabrana fizičkog kažnjavanja ne bi pogodila mnoge roditelje, jer ga većina roditelja i ne primenjuje, a ne bi pogodila ni one koji u nekim situacijama koriste fizičko kažnjavanje, jer većina njih i ne želi da ga koristi.

Šta su pokazala psihološka istraživanja: kakvi su efekti fizičkog kažnjavanja? Možemo da primetimo da se neki učesnici u debati pozivaju na pojedina istraživanja i to na ona koja podržavaju njihova zalaganja. To može da dovede do zabune, jer se stvara utisak da istraživanja podržavaju nesaglasna gledišta. Naučna istraživanja nisu savršena (kao i svaka druga ljudska delatnost, i ova ima svoje demone), i često se dešava da različita istraživanja daju kontradiktorne rezultate. U tim slučajevima istraživači dodatno proveravaju kvalitet istraživanja (koja vrsta istraživačkih metoda je korišćena, ko su bili ispitanici, kako su izabrani ispitanici, koji instrumenti su korišćeni itd.) i rade dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo za koji zaključak postoji jača evidencija.

Pored toga, s vremena na vreme istraživači prave pregledne metaanalize rezultata relevantnih istraživanja, polazeći od pretpostavke da će integrisanjem rezultata iz većeg broja istraživanja dobiti solidniju osnovu za odgovor na neko pitanje. Jedna takva metaanalitička studija, koja integriše rezultate 88 istraživanja, objavljena je 2002. godine od strane jedne od vodećih autorki u ovoj oblasti, Elizabet Geršof, i to u jednom od vodećih i najviše citiranih časopisa u psihologiji (Psychological Bulletin).

Nalazi ove metaanalize su pokazali da će primena fizičkog kažnjavanja u proseku dovesti do neposredne poslušnosti (što se može smatrati pozitivnim efektom), ali će imati i čitav niz negativnih efekata – teže se usvajaju moralni principi i vrednosti, povećava se agresivnost, delinkventno i antisocijalno ponašanje (i u detinjstvu i u odraslom dobu), a odnos sa roditeljima postaje negativniji. Iako u ove nalaze možemo imati više poverenja nego u rezultate pojedinačnih istraživanja, većina istraživanja koja su uključena u navedenu metaanalizu su spadala u tzv. neeksperimentalna istraživanja, koja se smatraju metodologijom koja nije potpuno pouzdana.

Zato ovde navodimo i nalaze jedne novije, longitudinalne studije (koja je pouzdanija od prethodnih), u kojoj je preko 3000 parova majka-dete praćeno od detetove prve do pete godine, pri čemu su analizirani efekti blage forme fizičkog kažnjavanja (udarac po guzi). Nalazi pokazuju da i primena ove blage forme fizičkog kažnjavanja dovodi do povećanja agresije dece. Pored toga, efekti ove forme fizičkog kažnjavanja su bili isti nezavisno od emocionalnog odnosa između majki i dece (bez obzira da li je taj odnos bio emocionalno topliji ili hladniji). Sve u svemu, možemo reći da rezultati naučnih istraživanja sugerišu da primena fizičkog kažnjavanja kao takvog ima negativne posledice.

Dalje možemo da se pitamo da li država ima pravo da se meša u način na koji će roditelji vaspitavati svoju decu. Ovo pitanje prevazilazi stručnost psihologa i zato ga ostavljamo drugima. Ipak, intuicija nam govori da bi zajednica mogla imati pravo da ograniči upotrebu fizičkog kažnjavanja, ako ono može da dovede do negativnih efekata po dete i po zajednicu. Ako su gore navedeni nalazi psiholoških istraživanja pouzdani i validni, onda bi to značilo da ima smisla ograničiti roditeljima pravo izbora u pogledu primene fizičkog kažnjavanja.

Konačno, ako zajednica ima pravo da nas obaveže da vezujemo pojas prilikom vožnje (čime uvećavamo samo šanse da mi preživimo ne menjajući šanse drugih učesnika u saobraćaju), onda se čini da je pravo zajednice da ograniči fizičko kažnjavanje veće, jer se tu, kako vidimo, radi o ugrožavanju drugih.

Tako dolazimo do pitanja kulture/a, tradicije/a i srodnih identitetskih pitanja koja se ponekad povezuju sa pitanjem zabrane fizičkog kažnjavanja. Prvo, primena fizičkog kažnjavanja nikada nije bila definisana kao deo kolektivnog identiteta ljudi koji žive u Srbiji. Ako neko želi da kaže da su ljudi koji su nekada živeli u Srbiji u patrijahalnim porodičnim zajednicama imali odnos prema fizičkom kažnjavanju kao jednom od vaspitnih postupaka koji im stoji na raspolaganju prilikom vaspitanja dece – mogli bismo da se složimo sa tom tvrdnjom. Ipak, verujemo da bi u to vreme bilo teško pronaći nekog od tih naših zamišljenih sugrađana koji bi primenu fizičkog kažnjavanja smatrao važnim delom nekog od svojih identiteta. Drugo, značajan deo roditelja u Srbiji izgleda ne primenjuje fizičko kažnjavanje, što bi značilo da su oni već promenili svoje shvatanje „našeg identiteta“ tako da ono ne više ne uključuje fizičko kažnjavanje (ako ga je ikada i uključivalo).

Konačno dolazimo do pitanja koje smatramo najvažnijim u ovoj debati. Bez obzira šta pokazuju psihološka istraživanja i šta su građani Srbije nekada smatrali svojim identitetima, mi kao građani koji danas živimo u Srbiji imamo pravo da ponovo i ponovo promišljamo zajednicu u kojoj živimo i da se dogovaramo o tome na kojim vrednostima želimo da je zasnujemo. Tu se radi o vrednostima koje će konstituisati zajednicu u kojoj danas zajedno živimo i koju određujemo na zajednički način. Ako u tom procesu promenimo neke vrednosti na osnovu kojih su živeli naši preci, to ne znaći da ih manje cenimo i poštujemo, već da činimo isto što i oni – prilagođavamo sebe i svoju zajednicu novim uslovima života i novim aspiracijama.

Dakle, za sve nas je pitanje da li želimo zajednicu koja je zasnovana na primeni fizičkog kažnjavanja u vaspitanju dece ili zajednicu koja je bazirana na pozitivnijem odnosu između roditelja i dece (dogovaranju o pravilima i posledicama kršenja dogovorenih pravila, međusobnom poštovanju i razumevanju, razgovaranju i pregovaranju i drugim komplikovanijim formama međusobnih odnosa). Ako se dogovorimo da želimo zajednicu bez fizičkog kažnjavanja, to ne znači da mnogi od nas roditelja neće biti u iskušenju da primene fizičko kažnjavanje i da ponekad nećemo uspeti da odolimo njegovoj primeni. I da, to znači da će nam biti teže da u određenim situacijama nađemo alternativan način da „izvedemo naše dete na pravi put“, ali ćemo biti bolji ljudi i pomoći ćemo svojoj deci da i oni postanu bolji ljudi i bolji roditelji svojoj deci.

Autori Ksenija Krstić i Aleksandar Baucal su predavači na Odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 12.12.2014.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Konzervativni populizam: zajedno protiv solidarnosti

Dejan Ilić – Patrioti i predatori

Dejan Ilić – Širenje mreže

Strahinja Mavrenski: Terapija uvreda – Zoran Milivojević

MODS – Stop promovisanju nasilja nad decom

Nenad Stevanović – Pedagogija i kazna

Sofija Mandić – Još nasilja

Maja Asanović: Zoran Milivojević – Tuga jedne profesije

Rastislav Dinić – „Špengler sa ženske strane“

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU