- Peščanik - https://pescanik.net -

Britanski scenario

Foto: Peščanik

Debili, glasajte za nas – s tom porukom su laburisti ušli u izbore i izgubili ih 12. decembra 2019. Dobro, možda preterujem, ali, evo, neka čitalac sam proveri. Svojim potencijalnim glasačima laburisti su bili naumili da objasne kako je njihova, dakle odluka žitelja Britanije iz 2016. da izađu iz EU pogrešna; da su pogrešili jer su bili neinformisani i prevareni; a kao nevine i naivne žrtve podle manipulacije, ti birači morali bi dobiti još jednu šansu da glasaju o brexitu, e kako bi taj drugi put ispravno odlučili.

Pošto su im stavili do znanja da sumnjaju u njihovu sposobnost da razborito odlučuju, laburisti su britanskim biračima ponudili i obiman, detaljan program političkih promena, te okvirnu kalkulaciju o njihovoj sprovodivosti. Drugim rečima, laburisti su kapacitete adresata svojih izbornih poruka istovremeno i potcenili i precenili. A sve to naprosto zato što ih nisu ni videli ni slušali. Uglavnom su bili zaokupljeni samima sobom, a birače tretirali kao publiku za svoju unutarstranačku dramu, koja se tih birača baš i nije previše ticala.

Čitalac već sve zna, čitao je o tome dobre komentare na ovom sajtu („Hoće li korbinizam preživeti Korbinov poraz?“ i „Korbinizam je gotov“), kao i na drugim sajtovima („Ubedljiva pobeda konzervativaca“ i „Glasa li klasa?“). Nejasna poruka laburista o brexitu upućena prema brexitu jasno i dosledno opredeljenim biračima; unutarstanačka trvenja i oko brexita ali, mnogo više, i oko Korbinovog prevelikog zanošenja stranke ulevo; nejasna izborna strategija sa preambiciozno postavljenim ciljem; manjak aktivista (iako ih je bilo na desetine hiljada, nije ih bilo dovoljno) da se cilj realizuje – sve to vodilo je laburističku partiju u težak poraz.

Ne treba sumnjati u to da će laburisti izvući pouku i ponovo čvrsto stati na noge. I (loše) okolnosti će im ići naruku: Škotska će izaći iz Ujedinjenog Kraljevstva, što će biti prvi jasan poraz politike Borisa Johnsona; a s vremenom će i razorne socijalne politike te pogubni učinci ekonomije pod konzervativcima voditi ka promeni raspoloženja birača. Iako po nekim svojim crtama parlamentarni izbori iz 2019. u Britaniji podsećaju na prve parlamentarne izbore u jugoslovenskim republikama iz 1990. (s tim što ovi u Britaniji lako mogli biti poslednji, britanski dakle, izbori, a ne prvi) treba se nadati da neće doći do ostrvske kataklizme.

Pogled preko kanala ne bacamo zato što strepimo nad sudbinom tamošnjeg kraljevstva, nego da bismo povukli paralele između ponašanja i kampanje laburista i aktivnosti domaće opozicije. Neka se čitalac vrati na treći pasus ovog teksta i umesto laburista neka stavi domaću opoziciju, otprilike ovako: nejasna poruka opozicije o bojkotu biračima jasno i dosledno nastrojenim protiv režima; unutarstanačka i međustranačka opoziciona trvenja oko bojkota; nejasna strategija za izvođenje bojkota; manjak aktivista da se bojkot (ili izlazak na izbore, svejedno) realizuje – sve to može da odvede opoziciju u težak poraz, bilo da je reč o izlasku na izbore ili o bojkotu.

U ovom trenutku, opozicija ne dobacuje do dve ključne stvari – fale joj aktivisti i ne zna kome se obraća. Što ne znači da nije napravila barem jedan dobar korak: ispravno je i precizno identifikovala dovoljan razlog da se ne izađe na izbore. Bojkot je van svake sumnje dobra odluka. Imamo posla sa režimom koji ne preza od kršenja zakona. Pod takvim režimom nemoguće je imati slobodne i poštene izbore. Pored toga, ovaj režim već godinama ucenjuje žitelje Srbije i pod egzistencijalnom pretnjom ih uvlači u klijentelističke mreže za sakupljanje glasova. I jedno i drugo pravom linijom vodi ka bojkotu.

Ali, dobri razlozi nisu dovoljni za uspešan bojkot. Umesto da razgovara sa žiteljima Srbije, opozicija se obraća isključivo režimu i političkim adresatima izvan Srbije. Tako se stvara utisak da se pitanje bojkota ne tiče samih žitelja Srbije. S tim u vezi je i druga manjkavost opozicije: nedovoljan broj aktivista za širenje poruke o bojkotu. Manjak aktivista pokazuje i da opozicija u ovom trenutku zapravo nije spremna ni za same izbore. U svojim redovima ona naprosto nema dovoljno članova da te izbore efikasno kontroliše. Stoga svako ko iz redova opozicije u ovom trenutku zagovara izlazak na izbore zapravo se prepušta na milost i nemilost (svoje)volje režima. Pod trenutnim uslovima opozicioni kandidati neće osvajati glasove na izborima, nego će ih dobijati milošću režima ili po unapred sklopljenim dogovorima sa njim.

Sam po sebi, bojkot naravno nije nikakvo rešenje. On je puki instrument u političkoj borbi protiv kriminalnog režima. S jedne strane, pod pretnjom bojkota režim se prisiljava da se upristoji. Ali, to je tek pola priče. Ostatak priče odnosi se na samu opoziciju i njen rad sa biračima. Pričajući o bojkotu opozicija uči da razgovara sa biračima. A taj razgovor podrazumeva u prvom koraku da birače treba čuti i saslušati, pa onome što oni kažu prilagoditi poruku o bojkotu. U tom procesu, opozicija mora uvećati članstvo i regrutovati (militarna terminologija ovde je, nažalost, sasvim prikladna jer je režim izbore pretvorio u rat do političkog istrebljenja) aktiviste spremne i sposobne da kontrolišu izbore.

Ako se to ne uradi priča o bojkotu nema nikakvog smisla, pa ćemo umesto makedonskog u Srbiji gledati britanski scenario.

Peščanik.net, 17.12.2019.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)