- Peščanik - https://pescanik.net -

Danas je praznik

Foto: Predrag Trokicić

Na današnji dan virtualna Jugoslavija, slobodarska Srbija i antifašistički Beograd obeležavaju jedan od „praznika slobode“ – 27. mart. Jedan od demokratskih praznika, koji simbolizuju stupanje naroda na istorijsku pozornicu, njegovo delovanje kao subjekta Istorije, na njenoj svetloj strani. U tom smislu, 27. mart je sve što jedan praznik treba da bude. Najpre, 27. mart je – istorijski Događaj. Prema francuskom istoričaru M. Vinoku, nije svaki splet okolnosti, svako dešavanje u prostoru i vremenu – Događaj. Da bi se kvalifikovalo za ovakvo određenje moraju se steći određene karakteristike tog dešavanja: snažan intenzitet, nepredvidljivost (iznenadnost javljanja), snažan odjek i stvaralačka snaga. Sve se to stiče u 27. martu. Tu je zatim njegov vrednosni potencijal, sadržan u otporu fašizmu. Nadalje, reč je o Događaju koji je u tadašnjoj Evropi bez presedana i bez sledbenika po svojoj masovnosti i po nedvosmislenosti antifašističke poruke. Konačno, dvadesetsedmomartovsko opredeljenje je izvorište i mesto stalnog obnavljanja čitavog jednog etosa, bez kakvog je praznik kao koncept ispražnjen od svoje suštine i koji, u kombinaciji sa ostalim elementima, zapravo tvori prazničnu harizmu. Reč je, uostalom, o toliko snažnom Događaju da, čak i kada bi se posmatrao iz dubiozne perspektive takozvanog nacionalnog pomirenja, 27. mart bi mogao da igra ulogu i u tom kontekstu jer se u njemu stiče i građansko i komunističko antifašističko nasleđe, premda je za funkcionalizaciju u tom pravcu potrebno previše ignorisanja potonjeg razvoja događaja i činjenice utapanja bezmalo svih građanskih političkih činilaca u razne forme kolaboracije sa okupatorima, uz izuzetke koji ne mogu uticati na opštu ocenu držanja buržoazije u ratu. Drugim rečima, duh 27. marta iznela je do 1945. na pobedničko postolje samo KPJ, koja je organizovala antifašističku borbu i koja je u tom svom delu bila podržana, kroz Narodni front, i od onih građanskih političkih činilaca (pojedinaca i organizacija) koji su i sami usvojili, makar i sa zakašnjenjem od tri-četiri godine, shvatanje da je otpor fašizmu civilizacijski istorijski nalog koji se mora do kraja i bez ostatka izvršiti.

(Razume se, u ovakvom viđenju i razumevanju 27. marta ima mnogo svesnog zanemarivanja nijansi i stapanja inače raspoznatljivih slojeva u jedan monolit, jer sve to naprosto ne može biti predmet problematizacije kada je reč o jednom svečarskom, prazničnom sadržaju: „Filigranska“ akademska analiza uvek je i svuda protivnik svedenih predstava o prošlosti kakvu, opet, praznična kultura zahteva. Međutim, svedeno upravo na ono što je bitno, na ono što je osnovna boja i crvena nit pomenutog Događaja, navedeno viđenje i tumačenje nije u sukobu sa istorijskom istinom o njemu.)

Zbog takvog sadržaja, 27. mart nije datum novije istorije ove zemlje sa čijim je vrednosnim potencijalom njena najnovija istorija saglasna ili uopšte kompatibilna. Pomenuti Događaj, doduše, tu i tamo služi za neuverljivo busanje u antifašističke grudi, čak i onda kada su na tim grudima istetovirani kukasti krstovi, a malo dublje, u srcu, pohranjena ljubav za Nedića, Ljotića, Dražu… I ne, nisam ih u isti koš svrstao ja, nego pop Nikolaj Velimirović, pozivajući srpski narod da se moli za ova „tri srpska mučenika“.

Posle temeljnog poricanja i omalovažavanja svakog antifašističkog opredeljenja tokom 1990-ih, stvari su počele da se menjaju kada je ruski faktor počeo da se poziva na sovjetsku antifašističku borbu. Ovdašnji Srborusi, donedavni grleni anti-antifašisti (kako ih je nazvao Todor Kuljić) našli su se u neprijatnoj situaciji i preko noći su postali tobožnji antifašisti, ne odričući se svojih šovenskih i fašisoidnih stanovišta. Nije od malog značaja ni to što je u Hrvatskoj u to vreme, početkom i sredinom dvehiljaditih, takođe počelo glasnije isticanje značaja ali i nacionalizovanje antifašizma (čišćenjem od jugoslovenskog okvira). Otuda je ovdašnja elita, kojoj je antifašizam bio poslednja rupa na svirali, odjednom počela upadljivo i kao uz neki inat da ističe „srpski antifašizam“. Kroz ista se „vrata adova“ izmigoljio i umobolni Antifašistički manifest Srpskog sabora Dveri, tek da zapečati pohvalu ludosti koja je nezvanična himna ovog društva već tri decenije.

Ništa manje perverzna nije ni najnovija kultura sećanja u SNS-SPS eri, kada se sa neuverljivom pričom o nacionalnom antifašizmu pojačano „udara kontra“ Hrvatima, pa će i ta filoantifašistička faza trajati taman toliko dok se zasigurno ne ustanovi da se u Hrvatskoj odustalo od tog antifašističkog antikviteta. Za sada, on u srpskoj verziji služi ovdašnjoj političkoj klasi jedino za to da njime maše pred nosom Hrvatima. Uostalom, gde se uopšte i nazire taj antifašizam kao istinski prepoznata vrednost u od elite i crkve oktroisanom srpskom nacionalnom identitetu, osim u kontekstu srpsko-hrvatskih odnosa?

Zbog svega toga 27. mart ostaje, kao praznik „u izgnanstvu“, mesto sećanja istinski antifašističkog dela društva, koji nije to u proizvoljnoj samopercepciji ili u upotrebljivoj obmani, već u ukupnosti svetonazora i delovanja. Ostaje u demokratskoj svesti koja se ne miri sa cinizmom da se u takozvanoj demokratiji narod proteruje iz naziva ulica i gradova, dok se poslušnim činovnicima, oficirima-izdajnicima, kolaborantima ili kojekakvim kraljevima i kraljicama čini nezasluženi omaž, vraćanjem ili postavljanjem njihovih imena na table ulica, trgova, ili u imena gradova. Ne samo da je antidemokratski, nego je upravo bedno gmizanje podaničke svesti kada Narodni front ustupa pred jednom, a antifašističke demonstracije građana pred drugom kraljicom; kada se borac protiv fašizma i za narodnu vlast proteruje iz naziva grada da bi se tamo razbaškario jedan mediokritetni kralj. Danas je, dakle, nezvanični praznik svih onih i samo onih kojima je u „dvostruko antifašističkoj“ i „demokratskoj“ Srbiji moralno i intelektualno neprihvatljivo do odvratnosti to antiistorijsko postojanje mimo stvarnosti – u laži, i trajanje mimo života – u neumitnom odumiranju.

Peščanik.net, 27.03.2018.

JUGOSLAVIJA
REVIZIJA ISTORIJE

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.