- Peščanik - https://pescanik.net -

Drugi amandman

Foto: Joshua Lott/Getty Images

Tramp se pozvao na drugi amandman američkog ustava, i ohrabrio, donekle nemušto, one koji drže do prava koja taj amandman garantuje, da spreče gospođu Klinton, sredstvima koja su u skladu sa tim amandmanom, da ga, ukoliko bude izabrana za predsednika, ukine. Kako bi to trebalo razumeti?

Tako kako je Tramp to izjavio, smisao je jasan – bio bi to po njemu užasan, ali očigledno opravdan čin, što se jedino može razumeti kao izražavanje nade da će branitelji drugog amandmana, koji su naravno naoružani, jer im to taj amandman dozvoljava, upotrebiti oružje da Klintonovu u tome spreče, dakle da je fizički uklone, da je ubiju. Ima li taj čin osnovu, opravdanje, u samom drugom amandmanu? Odgovor je negativan. Drugi amandman jeste, pored ostalog, motivisan pravom na otpor, ali ne opravdava atentate na nosioce vlasti.

On glasi: “A well regulated Militia, being necessary to the security of a free State, the right of the people to keep and bear Arms, shall not be infringed.”1 Bezbednost slobodne države zahteva postojanje dobro uređene milicije, zbog čega se ne može osporiti pravo ljudima da poseduju i nose oružje. Vrhovni sud je, po obrazloženju sudije Skalije, interpretirao amandman ovako: pravo na posedovanje i nošenje oružja nije stvoreno drugim amandmanom, ono je već postojalo (u nasleđenom pravu, ali ne kao prirodno pravo), pa ga amandman samo preuzima, potvrđuje i posebno opravdava potrebom za postojanje milicije.

Ključna reč za razumevanje ove ne naročito jasne rečenice jeste – bezbednost. Skalija završava obrazloženje presude ovako: “Undoubtedly some think that the Second Amendment is outmoded in a society where our standing army is the pride of our Nation, where well-trained police forces provide personal security, and where gun violence is a serious problem. That is perhaps debatable, but what is not debatable is that it is not the role of this Court to pronounce the Second Amendment extinct.” On, Skalija, dopušta da je država postala osposobljena da garantuje nacionalnu (državnu) i ličnu bezbednost, a i da pravo posedovanja i nošenja oružja zapravo smanjuje bezbednost, ali vrhovni sud nije nadležan da ukine taj amandman, da menja ustav, već da ga tumači i primenjuje.

Ove završne, filozofske gotovo, rečenice upućuju na to kako je potrebno ovaj amandman na ustav, dakle ovo ustavno pravo, razumeti. Bezbednost je dobro koje opravdava postojanje države, život u državi drukčije rečeno. Ovo zato što izvan države nema bezbednosti, ili je ona umanjena – rizikuje se rat svih protiv svih.2 Da bi država ispunila svoj cilj, a to je da garantuje bezbednost svojim građanima, ona bi trebalo da ima monopol na legitimnu upotrebu sile, ukoliko i u meri u kojoj je osposobljena da efektivno garantuje bezbednost. Što bi trebalo da znači da država ima oružje, a građani ne.

Ovo je jednostavna verzija Hobzovog opravdanja države, gde je potrebno dodati da je granica državne moći upravo u individualnoj bezbednosti. Predaja brige za sopstvenu bezbednost državi u nadležnost je uslovna – država ne sme da koristi silu kako bi ugrozila bezbednost sopstvenih građana. To je smisao pozivanja na slobodnu državu u drugom amandmanu. Slika je ova: ljudi uzimaju u ruke oružje, koje legalno poseduju, i odupiru se stranoj intervenciji, unutrašnjoj pobuni ili tiranskoj uzurpaciji vlasti. Ljudi su naoružani pre svega iz razloga lične bezbednosti, ali su istovremeno osposobljeni da formiraju miliciju i brane kolektivnu bezbednost i ustavni poredak kada su ugroženi. Skalija u ovom navodu ne pominje otpor tiranskoj vlasti; to se pominje na drugim mestima u tekstu obrazloženja; ali je jasno da on polazi od pretpostavke da je država posvećena bezbednosti građana, a ne njenom ugrožavanju. Opravdanje sudske zaštite prava iz drugog amandmana jeste naprosto da sud nije nadležan da ga ukloni, čak i ako bi ga smatrao nepotrebnim i čak izvorom povećane nebezbednosti, dakle sredstvom koje zapravo udaljava ostvarenje ciljeva zbog kojih to pravo postoji. O drugom amandmanu, o njegovoj svrsishodnosti se, međutim, može raspravljati, dakle trajnost postojanja prava koje on garantuje zavisi od političke odluke.

E sada, Tramp poziva ljude, one koji koriste pravo iz drugog amandmana i naoružani su, da spreče njegovo eventualno ukidanje. Kako bi do toga došlo? Ako bi pobedila Hilari Klinton, ona bi nominirala sudije vrhovnog suda (bar jednog, jer je mesto sudije Skalije, koji je preminuo, upražnjeno) i taj bi sud onda poništio drugi amandman. Država bi onda razoružala građane. To bi bila uzurpacija vlasti, tiranija dakle, i ljudi bi imali pravo, po drugom amandmanu, da se tome oružano suprotstave.

Ovo nije u skladu sa tumačenjem vrhovnog suda. Naime, kako je jasno iz Skalijinog obrazloženja presude u korist individualnog prava na posedovanje i nošenje oružja, vrhovni sud ne može da ukine bilo koji amandman ili uostalom bilo koji deo ustava, kao što to pogotovo ne može predsednik. Ali, svrsishodnost prava na posedovanje i nošenje oružja, jasno kaže Skalija, nije izuzeto iz političkih rasprava i nije zaštićeno od izmene ili čak ukidanja postupkom kojim se vrše promene ustava. Nije dakle tako da je poziv na promenu drugog amandmana postupkom kojim je i usvojen čin uzurpacije i nametanja tiranske volje. Zamislivo je, i sa dobrim razlozima, da građani odluče da im pravo garantovano drugim amandmanom zapravo nije potrebno. U kojim okolnostima?

Ukoliko bi mogli da ospore legitimnost vlasti mirnim putem. Ne samo na izborima, već i na ulici da se tako izrazim. Recimo kao 1968, kada je predsednik Džonson sprečen da se ponovo kandiduje ili 1974. kada je Nikson podneo ostavku. Ali ne atentatima, kao kada su ubijeni Linkoln ili Kenedi.3 Naravno, tu je i mogućnost opoziva, kako samog predsednika, tako i sudija vrhovnog suda. Ukoliko se mirnim putem može osporiti legitimnost vlasti, pravo iz drugog amandmana ne bi bilo potrebno kako bi se osporile odluke pre svega izvršne vlasti.

Da bi se to videlo, potrebno je reći šta se misli pod krizom legitimnosti. Uzmimo da legitimno izabrani predstavnici ili izvršna vlast donesu odluke sa kojima se javnost ne slaže, koje krše volju javnosti, i stoga dođe do masovnih protesta. Vlasti mogu da primene silu ceneći da je većina koja nije na protestima na njihovoj strani. Ukoliko se, međutim, većina ne slaže sa politikom ili pogotovo ne sa korišćenjem nasilja, rizikuje se građanski sukob, gde se silom osporava nelegitimna upotreba sile. Tako da je odlučujući test u svakoj krizi legitimnosti da li se kriza rešava političkim ili sredstvima nametanja volje ili drukčije rečeno, da li je legitimno korišćenje državne sile kako bi se suzbili masovni protesti. Ukoliko se neslaganje rešava političkim sredstvima, odmeravanje odnosa snaga, oružanih snaga, između vlasti i naroda nije potrebno, glasanje je dovoljno, tako da pravo garantovano drugim amandmanom nije potrebno, a može zapravo da bude prepreka bezbednosti i političkoj stabilnosti. Prvo zbog većeg oslanjanja na nasilje, a drugo zbog povećane verovatnoće da bi pozivi, kao što je Trampov, da se atentatima utiče na politiku, naišli na podršku.

Kriza legitimnosti koja bi motivisala, i istorijski verovatno i jeste motivisala, usvajanje drugog amandmana, nije ona koju Tramp ima u vidu – nije reč o pravu na atentat, na tiranicidu. Američki sistem podele vlasti je motivisan između ostalog i time da uzurpacija od strane izvršne vlasti nije moguća. Jedan izvorni motiv za usvajanje drugog amandmana je bio, između ostalog, u zaštiti ne samo od tiranije manjine već i većine. Ako bi većina odlučila da razoruža manjinu (a pogotovo ako bi manjina pokušala da razoruža većinu) pri tom zadržavajući kontrolu nad sredstvima prisile, nad policijom i vojskom, drugi amandman daje prednost revoluciji ili, u krajnjem slučaju, građanskom ratu, ratu svih protiv svih, nad trajnim ugrožavanjem bezbednosti razoružanih pojedinaca i društva.

Šta, međutim, ako individualno posedovanje oružja smanjuje bezbednost, i to ne samo ličnu već i javnu? Tramp je, recimo, nagovestio da neće priznati legitimnost izbora, što bi moglo da dovede i do njihovog oružanog osporavanja. Uopštenije rečeno, naoružani narod ne mora da bude samo zaštita od uzurpacije vlasti, već njen instrument. Amerika je prošla kroz građanski rat u kojem je upravo osporavana legitimnost federalnih vlasti. No, primera ima mnogo.

Ova se razlika između prava na otpor državnom nasilju i korišćenja naoružanog naroda da se uzurpira vlast lako vidi na primeru Miloševićevog dolaska na vlast, ostanka na njoj i njegove smene sa vlasti. Najpre mase koje ne prezaju od nasilja da bi se uzurpirala vlast, pa nasilje nad protivnicima da bi se održala, pa ubistva suparnika kako bi se sprečio otpor, pa konačno pokušaj izborne krađe koja izaziva krizu legitimnosti i konačno gubljenje vlasti na ulici. Jasno je da ne bi imao vlast koju je želeo da nije izveo narod na ulice, a takođe je jasno da bi mnogo ranije izgubio vlast na izborima da se na njima zaista odlučivalo.

Naravno, ova se dva tipa otpora često brkaju ili izjednačavaju, kao što se vidi i u Americi a ne samo u Srbiji, ali je zanimljivo da je sudija Skalija, na koga se Tramp i zagovornici drugog amandmana neprestano pozivaju, sasvim jasno naveo uslove pod kojima se može doneti politička odluka da pravo iz drugog amandmana da se poseduje i nosi oružje ne doprinosi bezbednosti, već je zapravo rizikuje.

Peščanik.net, 28.08.2016.

Srodni linkovi:

Predrag Lucić – Hrvatski trumpoljubi

Paul Krugman – Predatori

The Atlantic – Protiv Trampa

The New Yorker – Moj glas

Paul Krugman – Glasaj kao da je važno

Paul Krugman – Veliki lažov

Paul Krugman – Molitve i ekonomija

New Statesman – Uloga Rusije u američkim izborima

Robert Reich – Da li je Hillary shvatila?

Adam Gopnik – Iskreno o Trumpu

Vladimir Gligorov – Trampova dilema

TRAMPOZOIK

________________

  1. Verzija koju je usvojio Kongres, nešto drukčija, u interpunkciji, jeste verzija koja je ratifikovana. Prva se koristi u presudi Vrhovnog suda. Videti District of Columbia et al. v. Heller, obrazloženje presude sudije Skalije.
  2. Stanje u kojem je svako individualno odgovoran za svoju bezbednost. Kao što je poznato, iz pretpostavke da je izvan države svako beskrajno slab, Hobz i Monteskje su izveli suprotne zaključke o stanju građanskog rata (Hobz) i društvenog mira (Monteskje), pojednostavljeno rečeno. Istorijat drugog amandmana je zanimljiv u tom kontekstu, jer je podela odgovornosti za bezbednost između države i pojedinaca bila jedan način pacifikacije građanskih ratova i revolucionarnih pobuna. Skalija dopušta, prećutno, da je legitimnost državne vlasti obezbeđena, što će reći da je uzurpacija vlasti isključena, pa podela odgovornosti za bezbednost između pojedinaca i države, osim u posebnim slučajevima, nije opravdana ili bar da bi to moglo valjano da se dokazuje. Drukčije rečeno, u zemlji gde je država osposobljena da garantuje bezbednost i ima ustanove koje je onemogućavaju da sama bude pretnja individualnoj bezbednosti, pravo na posedovanje i nošenje oružja, osim u posebnim slučajevima, bilo bi nepotrebno, ako ne i štetno.
  3. Ova dva atentata su ostavila najdublje tragove. Inače, četvorica američkih predsednika su ubijeni, a mnogo veći broj je preživeo atentate. A onda su tu i druge žrtve političkih atentata, a ne samo predsednici.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija