- Peščanik - https://pescanik.net -

Dva u jedan

Foto: Peščanik

Aleksandar Vučić je u oštroj izbornoj kampanji protiv predsednika vlade. Važi i obrnuto, u svojoj izbornoj kampanji predsednik vlade obrušio se na Aleksandra Vučića. Jedan od njih dvojice je antifašista, predstavnik umerene građanske opcije desne provinijencije. Drugi je radikalni nacionalista, vatreni pristalica i branitelj „srpskih“ interesa po svaku cenu i bez obzira na sve druge. Jedan je za dogovor sa političkim (domaćim i stranim) oponentima, otvoren za kritiku i spreman da uči. Drugi je tvrdo na liniji obračuna sa neistomišljenicima, koji su redom, smatra on, svi strani plaćenici. Aleksandar Vučić misli da može bolje i više od sadašnjeg predsednika vlade. Predsednik vlade ne sumnja da je najbolji predsednik vlade u prošlosti, ali i budućnosti Srbije. Zato ni Aleksandru Vučiću ni predsedniku vlade nisu potrebni ni sagovornici, ni novinari, ni opozicija. Njih dvojica su jedan drugome dovoljni.

Kada se sretnu, oni među sobom imaju o čemu da polemišu, mnogo je stvari o kojima mogu da se ne slože, postave pitanja i na njih jedan drugume odgovore. Niko bolje od Aleksandra Vučiću ne zna slabosti, zablude i greške predsednika vlade. Predsedniku vlade ne treba oštriji kritičar od Aleksandra Vučića. Kada predsednik vlade i Aleksandar Vučić guše medije, napadaju susedne države i mimo zakona gaze opoziciju u Srbiji, to ne treba shvatiti kao obračun sa političkim neistomišljenicima. Vidimo da se predsednik vlade i Aleksandar Vučić kao neistomišljenici međusobno preko svake mere uvažavaju. Stvar je u tome da Aleksandar Vučić i predsednik vlade misle da su bolja opozicija od svake druge opozicije, bolji kritičari od svakog drugog kritičara, bolji neprijatelji od svakog drugog neprijatelja. Njih dvojica čiste javni i politički prostor, kako bi obojica u punom svetlu mogli da zablistaju kao vlast i kao opozicija.

Pri tom, iz ovoga nikako ne sledi da su Aleksandar Vučić i predsednik vlade jedna podeljena ličnost. Naprotiv, nije tu reč ni o kakvom psihološkom poremećaju. Radi se o političkom poremećaju. Kao jedna politička osoba, predsednik vlade i Aleksandar Vučić složno i savršeno racionalno rade na uspostavljanju totalitarnog poretka. Za njih dvojicu, nevolja je u tome što su u prethodnom životu, u devedesetima koje bi danas da zaborave, dovoljno razorili domaće kapacitete, pa Srbija danas više nema resurse za efikasni totalitarni poredak. (Sreća u nesreći, reklo bi se.) Stoga se totalitarna priroda predsednika vlade i Aleksandra Vučića ponajviše ogleda u njihovoj retorici, a nešto manje u traljavoj realizaciji (što ne znači da će Srbija tu traljavost malo da plati). Ovu retoriku mogli bismo opisati kao pokrivanje ili zastupanje svih mogućih opcija unutar javnog i političkog prostora. Ne postoji ništa što se izgovori u javnom prostoru a da Aleksandar Vučić ili predsednik vlade to ne mogu da ponove kao svoj stav.

Dobar primer za to bio je sinoćnji „intervju“, predizborno zamišljen da predsednika vlade i Aleksandra Vučića predstavi kao osobu spremnu da odgovori na sva teška pitanja. Iza te prve poruke išla je, naravno, i druga. Trebalo je napraviti sliku o predsedniku vlade i Aleksandru Vučiću koja bi bila prihvatljiva i za onaj deo birača koji čvrsto stoji na antinacionalističkim pozicijama. Zato se sinoć govorilo o nedavnoj prošlosti, ratnim zločinima, žrtvama („našim“ i „tuđim“), Sudu u Hagu, odnosu sa susedima. Za tim, i treća poruka: taj građanski uljuđeni predsednik vlade ipak treba da ostane i Aleksandar Vučić prihvatljiv za svoje izvorno, radikalno desno nastrojeno biračko telo. Ozbiljan, reklo bi se nemoguć poduhvat za jednog političara, ali ne i za predsednika vlade i Aleksandra Vučića. Struktura svih odgovora i stavova od sinoć bila je – i jedno i drugo; iako bi po zdravom razumu i elementarnoj logici bila moguća samo veza – ili jedno ili drugo.

Recimo, predsednik vlade će izgovoriti da mladi u Srbiji treba da shvate da „nema sreće u ratu“ te da treba da se spremaju da rade a ne da ratuju, dok će Aleksandar Vučić naglasiti da „ekstremizam jača na zapadnom Balkanu“, da su „emocije u regionu gore i teže sada nego pre 20 godina“, da „neki drugi narodi sanjaju ludačke snove o osvetama“. Ako se sad pitamo šta je poruka: da li mladi treba da se okrenu poslu ili da se spremaju za novi rat? – pogrešno ćemo postaviti pitanje. Poruka je u stvari da oni koji su protiv rata glasaju za predsednika vlade, dok oni koji misle da će Srbija uskoro u novi rat, svoj glas treba da daju Aleksandru Vučiću. Može i obrnuto: Aleksandar Vučić kaže da „moramo pokazati šta su Srbi radili drugima“ i sudski goniti zločince sa srpske strane, ali će predsednik vlade reći da uprkos presudi Suda u Hagu general Vladimir Lazarević nije počinio zločine, dok je general Diković, za koga postoji utemeljena sumnja da je odgovoran za zločine, „častan čovek“.

Predsednik vlade će reći da treba da poštujemo žrtve na drugim stranama, ali će mu Aleksandar Vučić upasti u reč i opomenuti ga da niko ne poštuje žrtve na srpskoj strani: „tražimo da oni pognu glavu nad našim žrtvama, pred našim odsečenim glavama, kao što sam ja pognuo glavu u Srebrenici“; „mnogo vode će proteći Savom i Dunavom da bi Hrvatska razumela kakav je zločin bila Oluja“. S druge strane, Aleksandar Vučić obećava da „fašizam u Srbiji niko neće da slavi“, i dok se drugde ulicama šetaju „crnokošuljaši“, to u Srbiji neće biti moguće. Na ovo predsednik vlade – neće ništa reći. Tako obojica lažu: s ove strane Dunava fašizam se slavi jednako kao i na onoj drugoj obali. Ako ne „crnokošuljaši“, onda bar „šubaraši“ hodaju ulicama srpskih gradova i slobodno demonstriraju svoja politička uverenja. Treba biti ne podvojena nego stostruka ličnost, pa ne videti procese rehabilitacije koji su okončani ili su u toku. Ako to nije slavljenje fašizma, onda moramo iznova definisati reč „slavljenje“.

Na ovom sajtu više je puta već rečeno da ovo nisu izbori za predsednika Srbije. Izbori su raspisani za različite nivoe vlasti i na njma se bira više hiljada predstavnika građana. Pogrešno je držati u fokusu samo predsednika vlade i Aleksandra Vučića koji se predstavlja kao njegov jedini legitimni protivkandidat. Sve što govore predsednik vlade i Aleksandar Vučić pada u vodu kao puka laž kada se pogleda sastav njihove vlade i njen učinak. Glas za Aleksandra Vučića jeste glas i za, recimo, ministra (mržnje) Aleksandra Vulina (sklonog da se pojavljuje u crnoj košulji) ili ministra (nepravde) Nikolu Selakovića (u mladosti takođe ljubitelja crnih košulja). Kandidaturu Aleksandra Vučića podržava i predsednik republike, dakle osoba koja zahteva da se sudski ne goni general Diković, te da se ne otkopavaju masovne grobnice i ne traže odgovorni za njih. Glas za Aleksandra Vučića glas je i za Milorada Dodika, sa kojim predsednik vlade održava redovne i tesne veze i ne ograđuje se od njegovih izjava protiv Bosne i Hercegovine.

Glas za Aleksandra Vučića jeste i glas za predsednika vlade koji u istoj rečenici izgovara da bi bilo „zanimljivije“ da je psovao svoje sagovornike, ali da je dobro što su „razgovarali na pristojan način“. Otkud i sama pomisao na psovke kod ove dvojice? Objašnjenje je jednostavno: dok nas Aleksandar Vučić psuje, predsednik vlade nas uverava da je to pristojno.

Peščanik.net, 05.04.2016.

Srodni linkovi:

Aleksa I. Jorga – Beli glas, opet?

Dejan Ilić – Paraziti

Sofija Mandić: Rečeno – učinjeno

Nadežda Milenković – Ako vam je loše, onda dobro

Zlatko Minić – Čelična jutra, hitam fabrici

Vesna Pešić – Predizborno mučilište

Mijat Lakićević – Ruženje naroda

Saša Đorđević – Politička zloupotreba policije

Saša Ilić – Čekajući varvare

Ne da(vi)mo Beograd: Jedna je patka – mnoge su laži

Vesna Pešić – Zvrčke sa patkom

Vesna Pešić – Opsadno stanje

Mario Reljanović – I šta sad?


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)