Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Vučićev strah od prošlosti

Neprestana zamena teza karakteriše diskurs naprednjaka od njihove političke konverzije 2008. do danas. Slogan njihove predizborne kampanje u maju 2012. bio je „Pokrenimo Srbiju“, u martu 2014. „Svom snagom u reforme“, dok danas zvuči kao bodrenje posustalih: „Udruženi možemo sve!“. Više je nego očigledno da Srbija niti je pokrenuta, niti se ušlo u istinske reforme, niti se ovako može dalje. Zato su neophodni novi savezi. I nova kontrola svih segmenata društvene javnosti. Vučić i Dačić su u proleće i leto 2012. dobili najozbiljniju podršku političke i intelektualne elite, da bi se ta podrška tokom godina topila, svodeći se naposletku na selebriti listu iz devedesetih: Ljiljanu Habjanović Đurović, Miroslava Lazanskog i Jadranku Jovanović. Sam Aleksandar Vučić, kao pogon čitave kampanje, preuzeo je na sebe ulogu glasnogovornika i trendsetera. On plasira slogane, zaziva narodno ushićenje na mitinzima, diktira tempo obračuna sa drugim strankama, hvali se enormnim rezultatima i, naravno, žali se na one koji vode „najmračniju kampanju protiv SNS i njega lično, koji bi da vrate Srbiju u prošlost“. To je ujedno i refren svih njegovih govora na predizbornim mitinzima po gradovima Srbije. Od projektovane „napredne energije“, koja bi trebalo da se plasira na takvim mitinzima, Aleksandar Vučić motiviše „ujedinjenje svih slojeva“ preko slike političkih neprijatelja koji se iz časa u čas udružuju samo da bi njega srušili. Vrlo često, on operiše i samim premijerskim mestom, opominjući glasače da se zamisle nad činjenicom ko bi umesto njega mogao da zasedne na funkciju premijera. Stvar je ozbiljna, poručuje Vučić, jer njima ništa ne smeta da bi dobili taj „jedan glas više“, samo da bi nakon 24. aprila „vratili Srbiju u prošlost“. „Ali Srbija mora da gleda u budućnost“, opominje on, „ne sme ni da zastane na tom putu“. Narod je u transu, aplaudira, penzioneri po ceo dan čekaju pred kapijama ne bi li pozdravili premijera u mimohodu. Kao da je svima jasno o kakvoj je to mračnoj prošlosti reč.

Zaista, kakva je to prošlost koje se Aleksandar Vučić pribojava? Je l to ono vreme kada je bio uhapšen Radovan Karadžić, a on je poveo svoje pristalice u obračun sa varvarima koji su uhapsili ratnog zločinca, sada osuđenog na četrdeset godina zatvora zbog genocida u Srebrenici. Sve se to događalo u julu 2008, nepuna dva meseca od kada se radikal Tomislav Nikolić izdvojio iz skupštinske radikalske mase i sa nekolicinom poslanika osnovao grupu „Napred, Srbijo!“. U takvim jurišima, ne pita se za gubitke. Na tim julskim demonstracijama, jedan čovek je izgubio život. Slično se dogodilo i nakon mitinga „Kosovo je Srbija“, pola godine ranije, kada su navijači, pristalice radikala i DSS-a jurišali na neprijateljske ambasade u Beogradu. Kao glavne krivce za izazivanje nereda te noći, gensek radikala Aleksandar Vučić optužio je „medije koji su bili za nezavisno Kosovo“. Pre svega tadašnji B92 i dnevni list Danas. Vučić se te noći vajkao kako je on „pozivao na mir, pozivao, ali nažalost u tome nije uspeo“. Bile su to godine učenja budućeg potpisnika Briselskog sporazuma, čiji je davnašnji pakt sa izvođačima uličnog nasilja tokom njegove naprednjačke vladavine dobio novu funkcionalnu dimenziju. Zahvaljujući tome, omogućen je prvi Prajd u Beogradu bez batinanja, lomljenja i ubijanja. Premijer se svojim saborcima uljudno zahvalio na podršci pri građenju nove Srbije evropskih vrednosti. No koncept prošlosti u Vučićevom aktuelnom predizbornom diskursu nema nijednog signala koji bi aludirao na ovaj aspekt prošlosti. Naravno, nema ni uputnica na malo dalju prošlost iz devedesetih kada su Vučić i Nikolić bili upregnuti u stvaranje budućnosti koja ovih dana dobija epilog u Haškom tribunalu. Naprotiv, u Vučićevom retrovizoru kao da postoji jedan filter koji mu onemogućava da vidi širi deo spektra izvan žute boje. Zato je usmeren isključivo na prošlost Demokratske stranke koja je u njegovoj interpretaciji „mračna, nasilna, nazadna i lopovska“. Jedino što iz prošlosti DS-a Vučić može prihvatiti, to je mrtav Đinđić, čije poznate rečenice, nespretno preinačene, rado upotrebljava, kao kada je reč o onom „zastajkivanju Srbije“.

Vučićeva prošlost, kojom on plaši svoje pristalice na mitinzima u aktuelnoj predizbornoj kampanji, zapravo nema veze sa bilo kakvom realnom prošlošću, kao što ni on sam ne zna tačno koliko je ta loša prošlost trajala. Deset, dvanaest ili šesnaest godina. Paradoksalno, lideru naprednjaka se čini da ona traje i danas i da bi je 24. aprila trebalo konačno suspendovati. Budući da Vučić nema svoju politiku, nego samo pozajmljene identitete, on je bez mnogo razmišljanja preuzeo jedan deo političkog narativa DS-a, s čim je u paketu stigla i ta nemila „prošlost“. Koncept prevladavanja traumatične prošlosti začeo se u procesima tranzicione pravde u Đinđićevoj Srbiji, da bi danas kod Vučića zazvučao kao jezivi eho u Srbiji koja je uistinu stala posle ubistva prvog demokrtaskog premijera. Floskula o strahu od povratka u prošlost u Vučićevoj interpretaciji zvuči i farsično jer je izgovara sama prošlost – tj. on, Aleksandar Vučić. Zato je vest o presudi Radovanu Karadžiću toliko uznemirila novu elitu, zbog toga su obustavljeni sudski procesi za ratne zločine u Srbiji, zbog toga se svakog dana neko od ubica pušta na slobodu.

Varvari svakog časa mogu da stignu, upozorava Vučić sa govornice. Šta ćemo uraditi kada ih budemo ugledali? Neke pristalice ovakvog viđenja stvari su već ponudile odgovor na Zvezdari, kada su napali funkcionere DS-a u njihovoj predizbornoj aktivnosti. Njihov rečnik, zabeležen na snimku, gotovo je identičan s onim koji koriste naprednjaci u karakterizaciji svojih oponenata. Za takve incidente na ulicama odgovorni su nosioci mračne prošlosti, odnosno sami funkcioneri DS-a koji nemaju drugog načina da dođu do poena u predizbornoj kampanji, objašnjava savetnica predsednika Republike. Informativna služba SNS je objavila zvaničnu osudu nasilja, dok je ministar policije „pokazao“ kako se efikasno rešavaju ovakvi problemi. „Strah od varvara“ je, ipak, ostao u premijerovom govoru. Oni su za njega najbolje rešenje i najjači faktor kohezije u ovoj prljavoj kampanji.

Peščanik.net, 29.03.2016.

Srodni linkovi:

Zlatko Minić – Čelična jutra, hitam fabrici

Vesna Pešić – Predizborno mučilište

Dejan Ilić – Dva u jedan

Mijat Lakićević – Ruženje naroda

Saša Đorđević – Politička zloupotreba policije

Ne da(vi)mo Beograd: Jedna je patka – mnoge su laži

Vesna Pešić – Zvrčke sa patkom


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)