- Peščanik - https://pescanik.net -

Džedaji

Foto: Mina Milenković

Dragana Đorđevića su prevarili. Pored drugih, prevarila ga je konkretno Zona Mrkalj. U odgovoru na moj tekst, Đorđević ne pominje po imenu sve koji su ga izneverili. Šturo kaže da su to profesori sa fakulteta. Ne kaže jasno ni to da je sam, sa profesorkom Mrkalj bio u komisiji koja je odlučivala o delima koja će ući ili će izaći iz školskog programa. Namerno ne pominjem Desanku Maksimović i njene pesme što su ispale iz srednjoškolskog kurikuluma po odluci ove „Desankine komisije“. Napisao sam već, pa ću ponoviti – Desanka Maksimović je u čitavoj priči nebitna. Od nje je važniji način na koji se donose odluke o kurikulumima. Na to ćemo se vratiti.

Iako ne pominje ni Mrkalj ni ostale, Đorđević ih sve naziva licemerima, sugeriše da su gramzivi na novac, te im predviđa da će biti „poslednji džedaji nacionalne kulture“. Ujedno ih optužuje i da će sahraniti reformu obrazovanja, pa čak i obrazovanje samo. Pa ipak, za agendu komisije čiji su članovi bili i Mrkalj i on sam, Đorđević kaže da je bila „koncipirana na isti način kao i ona koju je autor [ovde Đorđević misli na mene] predložio u zanosu“. Dok su Mrkalj i drugi licemerni i gramzivi džedaji i grobari nacionalne kulture, ja sam dakle „u zanosu“. Da li je i Đorđevićeva komisija radila na isti način, u zanosu, barem dok se Mrkalj nije razotkrila, ostaje da nagađamo.

Vredelo je pročitati Đorđevićev odgovor, jer sada znamo ko će biti kriv za propast reforme obrazovanja. Da li da kažem Đorđeviću da meni nije bilo potrebno iskustvo sedenja u komisiji da bih zaključio da od reforme nema ništa? Da je sklon zanosima, možda bi i Đorđević razumeo da neki procesi naprosto ne mogu doneti ništa dobro, ne samo zbog aktera u njima, nego i zbog institucionalne okosnice duž koje se odvijaju. Đorđević je izabrao teži put – da uči na vlastitim greškama. Pa je prihvatio da bude delegiran u komisiju i onda je na svojoj koži iskusio prosvetnu samovolju. O toj samovolji sam pisao u svom tekstu. Taj moj opis prosvetne samovolje Đorđević je pokušao da ismeje na početku svog teksta, da bi odgovor završio svojim autoportretom kao žrtve samovolje.

Ako čitalac sad pomisli da se Đorđević i ja gotovo u svemu slažemo, ali se to ne vidi odmah zbog čudnog načina na koji Đorđević to slaganje artikuliše, pogrešiće. Možda sam sklon zanosima, ali trudim se da sebe ne obmanjujem kao što to radi Đorđević. Nije ništa drugo do samoobmana kada Đorđević kaže da sve u šta Ilić „dirljivo i smešno“ veruje, to već rade „angažovane kolege iz osnovnih i srednjih škola“. Da li su i oni „dirljivi i smešni“ kada rade to u šta Ilić veruje, Đorđević ne kaže. Ne znamo ni da li su Đorđeviću dirljivi i smešni nastavnici kada realizuju izborni deo kurikuluma „iza zatvorenih vrata učionice“. Znamo pak da ih Đorđević vidi kao osobe „koji žele, znaju, mogu i smeju više“, sakriveni iza zatvorenih vrata. Kako Đorđević zna šta se događa iza zatvorenih vrata drugih učionica, to je tajna.

Tek, taj prostor „iza zatvorenih vrata“ neka je vrsta Đorđevićevog prosvetnog raja gde se događa nastavnikova „vlastita subjektivizacija“. U tom svetu „iza vrata“ nastavnik sme da demonstrira „kritički ili pak afirmativni odnos prema kanonu“. (Naravno, Ilić ovde pogleduje ka džedajima i pita se što se Đorđević tako čvrsto zalepio za kanon. To s kanonom Đorđević će na kraju morati da reši s džedajima.)

Pitanje glasi: ako je „iza vrata“ sve moguće, zašto je Đorđeviću uopšte trebalo da se upušta u prekrajanje kurikuluma? Pošto „iza vrata“ sve može, zašto je bitno šta je u kurikulumu? Naravno, čitalac zna, priča o slobodi „iza vrata“ puka je izmišljotina. Tom izmišljotinom Đorđević sebe obmanjuje, a kako sebe tako i nas. Stvari su u učionici sasvim drugačije od ove izmišljene rajske slike: zato je Đorđević pohrlio u komisiju, pošto su ga delegirali pa onda prevarili.

Nije tačna ni priča o biranju. Testovi, maturski ispiti, redovne provere, sve to znatno sužava prostor za biranje. Koliko god da nastavnik želi, zna, može i sme, to nema nikakve veze sa testovima i maturskim ispitima za koje na kraju mora da spremi svoje učenike. Pod tim pritiskom gube se izabrana a ostaju samo obavezna dela. Može Đorđević sebe da obmanjuje iz sve snage, ali na kraju i on zna zašto je pristao da kao delegirani član uđe u komisiju. Ostaje mu još da shvati kako su ga prevarili taman kada je poverovao da na nešto utiče.

Đorđević veruje da postoji neki entitet koji se odaziva na ime Država. S jedne strane Đorđević vidi tu Državu, a sa druge struku. Država zadaje obaveznu lektiru, a izborni deo određuju nastavnici koji žele, znaju, mogu i smeju više. Na toj drugoj strani Đorđević vidi i sebe. Đorđević je pun razumevanja za Državu i njene zahteve. Za Đorđevića su ti zahtevi legitimni. Tužno je što Đorđević ne ume da razloži entitet pod imenom Država. Umesto Države, Đorđević je trebalo da kaže ministarstvo prosvete i ministar. Verujem da je Đorđević čitao domaće zakone u vezi sa obrazovanjem. I verujem da je tamo pročitao da isključivo ministar odlučuje o svemu. To je ta Država – zakoni o obrazovanju i ministar kao vrhovni komandant prosvete. Zavod (mali i veliki – ne znam šta je Đorđevića u mom tekstu zbunilo oko Zavoda koji ga je angažovao) samo je paravan, a suštinski je nebitan.

Ali, čak i tako nebitan, Zavod (Đorđevićev) nije u stanju da napravi barem privid demokratske procedure i konsultuje se sa nastavnicima, utoliko pre što je to ionako bez značaja. Nije tačno da je Zavod konsultovao nekoliko hiljada nastavnika u procesu promene kurikuluma za nastavu književnosti, kako piše Đorđević. Istina je da Zavod angažuje nekoliko hiljada nastavnika pod ugovorom za razne poslove – od pregledanja udžbenika do odobravanja seminara. Ali, kakve to veze ima sa onim o čemu sam ja govorio?

Dve stvari treba reći u vezi sa tim: sve i da je istina, a nije, da je komisija konsultovala nastavnike u vezi sa predlozima šta treba da uđe u kurikulume, taj bi podatak morao biti javan, a ne dostupan na zahtev pravnoj službi, uz spisak konsultovanih nastavnika. Da je istina da je Đorđević konsultovao par hiljada svojih kolega, on ne bi sada kao pokisao stajao ispred „poslednjih džedaja“, nego bi sa hiljadama svojih kolega očitao lekciju o demokratskom odlučivanju članovima komisije koji su ga ostavili na cedilu.

Da zaključim, da se komisija čiji je Đorđević bio delegirani član zaista pozabavila ne samo sadržajem kurikuluma nego i promenom načina odlučivanja u domaćem obrazovanju i to tako što bi se zaista otvorio prostor za hiljade kolega da razgovaraju i dogovaraju se o sadržajima nastave koju realizuju, ne bi čak ni džedaji poput Mrkalj i drugih mogli da spreče reformu, a kamoli da sahrane domaće obrazovanje.

Peščanik.net, 12.06.2020.

Srodni linkovi:

Dragan Đorđević – Odgovor Dejanu Iliću i džedajima

Dragan Đorđević – Pismo iz zavodskog podzemlja

Dejan Ilić – Muke po Zavodu

Aleksandar Stević – Pomilovanje za zdrav razum: Desanka nacionale i masovna histerija

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)