- Peščanik - https://pescanik.net -

Gaće, odbrana, znoj i suze

Foto: Slavica Miletić

Nemajući druga posla, neki tabloidi su uočili da je Nada Macura na onaj veliki prijem došla u crvenim gaćama. Dobro, gospođica može da se odeva u prozirnim slojevima po sopstvenom ukusu, crveno jeste na radost, ali navedeno tabloidno istraživanje svečanog donjeg veša medijske zvezde posrnule srpske medicine, jeste vrsta modne i svake druge pakosti. Da se nagovesti kako u inauguraciji (ako se to još tako zove), nije bilo dovoljno željenog glamura i novoaristokratske elegancije. Nego da je to bilo samo obilno prosipanje aromatičnog balkanskog znoja uz po koju gostujuću kapljicu, i pregrejani susret neumornih srpskih skorojevića. Bilo je i suza. Videli smo stariju damu koja ronza pred uzbudljivim prizorom uznesenja.

No ipak, pobednik nad svima ima pravo da slavi kako mu se prohte, po svom ukusu, ma kakav on bio. Naprosto, da radi šta hoće i kad god to poželi. Videli smo siloviti dolazak nove kaste koja nastaje iz lumpenproleterske provincijalne elite. Čuli smo da se Dačić manuo reke i prešao na nebeska tela. Umesto „Miljacke“ odjaukao je „O sole mio“. Mnogi od onih koji su napadno ljubili novog predsednika i razdragano mešali svoj znoj sa njegovim, do samo pre par godina beznadežno su cedili mlako pivo ispred palanačkih bakalnica. Palata „Srbija“ je bila idealno mesto za promociju tih posebnih ljudi u novu srpsku elitu, pa smo tako dobili ono što nam pripada. To su oni koji će nam pokazati šta smo mi kojima ne beše dato da budemo među izabranima. A ipak, bila je privilegija ne biti pozvan tamo.

No ova vlast drži do svoje radoholičarske forme, pa ispada da je ona estetska katastrofa od prijema bila samo mali predah, neophodna doza radosti za udarnike vladajuće grupacije. Još se licitira sa brojem važnih gostiju, uz takmičarsku ambiciju sa velikim Titovim pogrebom. Zanimljiva je ta paralela pobedničkog pirovanja sa sahranom, prijema sa oproštajem, ali svako brojanje gostiju, od krsne slave do parastosa, neizbežno je balkansko atavističko nasleđe.

Svi Titovi visoki gosti, zajedno sa domaćinom, davno su mrtvi i postali, svaki u svom državničkom dometu, deo istorije. Ovde istorija, po ko zna koji put, tek počinje.

Srpski premijer je izgubio izvršnu vlast, mada se misli da je dobio apsolutnu. Ali tek mu valja da isproba i uspostavi sve poluge moći. Izgleda kao da mu u tom naumu ništa ne stoji na putu, jer je već simbolički izvršio „transfer vlasti“ u predsednički kabinet. Moguće je da je za koju oktavu „spustio ton“: ima par nedelja kako nije javno galamio na novinare ili saradnike, ali ne zna se dokle će ga to držati.

Možda je već uspostavio osećanje željene nadmoći, pa će sve ono što ga nervira i obično dovodi do besa posmatrati sa više filozofskog mira. Da dokaže sebi i nama kako više ne želi vlast, već nešto mnogo više: da je kontroliše. Ima idealnu poziciju za to, ali i mogućnost za pristojnu reviziju svoje (dosadašnje) vladarske nepristojnosti.

Neko je rekao kako bi izbor Ane Brnabić za premijerku bio savršen, „samo da nije njegov“. Imam razumevanja za poimanje ove jednako grube koliko i suptilne igre oko vlasti, mada se Brnabić zamera da nema izborni legitimitet. To bi mogla da bude njena upotrebna vrednost za premijera, ali moguće je da predsednik države zaboravlja jednu okolnost: nova premijerka je tehnokrata a ne političar, a samim tim i funkcionalista. Ne verujem puno u takav rasplet, ali šta bi se, na primer, dogodilo, ako nova šefica srpske vlade, već na samom početku njegovog i njenog mandata, objasni šefu države šta je njegov posao, ako po navici silovito zabasa iz reprezentativne u izvršnu vlast?

Bio bi to logičan otpor svevlašću i svođenje ovakvog Vučića na onakvog Nikolića, što mu po ustavu i pripada, pre nego što ga promeni. Ali sumnja u takav, inače logičan stav nove premijerke, dolazi već iz same najave ministarskih imena. Skoro sve ostaje isto: socijalisti su namireni, podela ministarskih resora je Vučićeva. Jer ko bi osim njega, lišenog bilo kakvog smisla za humor, predložio (odredio) Vulina za ministra odbrane?

Taj resor je inače prostor za urnebesne kadrovske eksperimente, pa je Dinkićev izbor, Prvoslav Davinić, pazario od Izraela čitav satelit. Na tom mestu su se oprobali brojni opasni diletanti i neznalice pokušavajući da od ministarstva vojske stvore svoj fantazmagorični zabran i praveći neizmerne štete.

Na tom mestu Vučić je jedno vreme držao i sebe, dok je dužnost premijera obavljao vokalni solista Ivica Dačić. A onda je došao Bratislav Gašić, neuporedivi proizvođač glupih poduhvata i izjava, pa Zoran Đorđević, osrednji službenik koji je uvek išao dva koraka ispred premijera u tehnološkom i socijalnom razaranju sistema odbrane.

Šta bi tamo radio Aleksandar Vulin, strateg sistema u kome primaoci socijalne pomoći moraju na državni kuluk da bi tu pomoć dobili? Najbolje bi bilo da ne radi ništa, kako bi šteta bila manja, ali će nas ta srećna okolnost ipak mimoići. Ko bi sprečio Vulina da svoje zamisli o tome kuda ide odbrana zemlje iznosi agresivno, ubedljivo i nesuvislo. O toj sferi on naravno nema pojma, ali nema ni o radu, zapošljavanju, socijalnoj politici, penzionom i invalidskom osiguranju. On je isti onaj mislilac, tvorac antologijske izjave da „država daje penzije, pa može i da ih uzme“.

Niko, dakle, nije pokazao više nerazumnog militarizma u obavljanju civilne dužnosti od Vulina, što ga je svakako i preporučilo za ministra vojnog. On ima običaj da rasipa na sebe a manično škrtari na drugima, pa se već strahuje da srpskoj vojsci tek sledi vrhunski asketizam.

Ljudi koji ne poznaju narav srpskih vlasti, već su proglasili Vulina „rusofilom“ na čelu vojske. On jeste bio u svađi sa čitavim zapadom, grdio ambasadore i vršio istragu neprijatelja. Moguće je da mu nova funkcija donese osećanje moći kakvu je zamišljao još u krilu Mire Marković. Ali Vulin se ne pita ni za šta, čak ni za štetu koju nanosi državi. Ništa se u šizofrenoj spoljnoj politici Srbije neće menjati. Pa ni u posustalom sistemu odbrane, jer je odavno svejedno ko to vodi: Aleksandar Vulin ili Zmaj od Šipova.

Peščanik.net, 28.06.2017.

Srodni link: Dejan Ilić – Istine i laži

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)