Radnička spavaonica, Nam Tai, Kina

Radnička spavaonica, Nam Tai, Kina, foto: Michael Wolf

Po uredbi Vlade, socijalna pomoć u Srbiji ubuduće “neće biti pomoć nego zarada”. Na prvi pogled, to ne izgleda tako strašno, pogotovo onima koji rade a ipak žive u bedi. Za njih bi korisnici socijalne pomoći mogli biti neka vrsta parazita – jer žive podjednako bedno ali “ne rade ništa”. Oslanjajući se na tu naopaku logiku, to jest na očaj i bes osiromašenih građana, Vlada je donela uredbu koju je pompezno najavio ministar u crnom Aleksandar Vulin. U izjavi za medije on kaže “da se u Srbiji mesečno isplaćuje 1,1 milijardi dinara na ime socijalne pomoći koju prima 267.289 građana od kojih je više od polovine radno sposobno”. Pomoć se neće smanjivati, ali će “morati da se opravda i zasluži, posebno kada je reč o radno sposobnim primaocima”. Ministar je naveo i tobožnju činjenicu da za vreme poplava “nijedan korisnik socijalne pomoći nije branio svoj grad”. Hajde da vidimo koliko su ove najave pogubne i koliko je ljudskih, etičkih i pravnih pravila ovom odlukom Vlade pregaženo.

Šta kaže Uredba i ko su korisnici socijalne zaštite u Srbiji?

Uredba o merama socijalne uključenosti korisnika novčane socijalne pomoći usvojena je prošle nedelje na sednici Vlade. Ona se navodno bavi socijalnim uključivanjem korisnika socijalne zaštite. Podsetimo, socijalno uključivanje je proces kojim se siromašnima, diskriminisanima i uopšte građanima koji se nalaze na margini društva omogućava povratak u ekonomski, kulturni, politički i društveni život. Taj pojam je nastao kao odgovor na problem sa kojim se suočavao gotovo svaki sistem socijalne zaštite: građanin jednom istisnut na marginu vrlo retko se vraća u redovne društvene tokove. Uredba o kojoj ovde govorimo samo se zakitila imenom i plemenitom idejom socijalne uključenosti, dok je njena suština sasvim suprotna. Ona se sastoji u sporazumu koji će centri za socijalni rad zaključivati sa korisnicima pomoći. Ti sporazumi podrazumevaju mogućnost umanjenja ili prestanka prava na novčanu socijalnu pomoć “u slučaju neopravdanog neizvršavanja obaveza iz sporazuma”. Te obaveze mogu biti različite i uredbom su vrlo neprecizno određene. Preciznije definisanje obaveza koje se tiču obrazovanja, zapošljavanja i odlaska kod lekara(?!) prepuštene su obrazovnim institucijama, nacionalnoj službi za zapošljavanje i domovima zdravlja. Zapravo je centralna i jedina definisana obaveza iz sporazuma ona o „društveno korisnom radu, volontiranju i javnim radovima” korisnika socijalne pomoći. Konkretne zadatke takvog rada bi trebalo da definišu lokalne samouprave, na osnovu uputa centara za socijalni rad.

Ko su zapravo korisnici novčane socijalne pomoći u Srbiji i da li su to neradnici i lenje bube, kako je to u svojoj izjavi naveo ministar Vulin? Prema Zakonu o socijalnoj zaštiti, opšti uslov za korišćenje takve podrške ispunjavaju osobe koje svojim radom, prihodima od imovine ili iz drugih izvora ostvaruju prihod manji od iznosa novčane socijalne pomoći koji je utvrđen zakonom. To je iznos od oko 6.000 dinara za nosioce prava, s tim da se on usklađuje sa indeksom potrošačkih cena dva puta godišnje, u aprilu i oktobru. Za članove porodica nosilaca prava taj iznos je dvostruko ili trostruko manji. Dalje, kada su u pitanju oni koji su radno sposobni, a nalaze se u ovoj kategoriji ekstremno niskih primanja, potrebno je da budu ispunjeni i dodatni uslovi – da se osoba nalazi na školovanju ili osposobljavanju za rad ili da se vodi na evidenciji nezaposlenih lica; da nije odbila ponuđeno zaposlenje, radno angažovanje na privremenim, povremenim ili sezonskim poslovima, stručno osposobljavanje, prekvalifikaciju, dokvalifikaciju ili osnovno obrazovanje; da joj radni odnos nije prestao njenom voljom, saglasnošću ili krivicom, zbog disciplinske ili krivične odgovornosti; da se stara o detetu sa smetnjama u razvoju tako da ne može da bude radno angažovana. Dakle, ovim posebnim uslovima korisnici novčane socijalne pomoći koji su radno sposobni gotovo su potpuno isključeni iz sistema novčane podrške. Oni koji nisu isključeni se nalaze ili na školovanju, ili izdržavaju dete sa smetnjama u razvoju, ili ne napuštaju radno mesto svojevoljno ili svojom krivicom, aktivno traže posao ali ga jednostavno ne pronalaze. U ovom poslednjem slučaju sistem socijalne zaštite im pruža mogućnost da prežive dok ne pronađu posao. Pod pretpostavkom da je moguće preživeti sa navedenim iznosom. U tom smislu, izjava ministra Vulina je u najmanju ruku neukusna – ona implicira da su korisnici socijalne pomoći masovno neradnici koji su zapravo sposobni da rade (“više od polovine je radno sposobno”) i koji umesto kakvih-takvih primanja iz radnog odnosa radije biraju da žive od 6.000 dinara mesečno. Kao što vidimo iz navoda zakona, ova izjava nije samo neukusna, već i netačna.

Zarada, prinudni rad i uslovljavanje novčane pomoći

Kada govorimo o tome da će se socijalna pomoć tretirati “kao zarada”, moramo reći da se ovo eksplicitno ne navodi u vladinoj uredbi, već da je u pitanju slobodna terminološka interpretacija ministra. Podsetimo, zarada je naknada za rad (na koju se plaća i porez), dok je priroda novčane socijalne pomoći sasvim drugačija. Kao što smo videli, u pitanju je pomoć koja pre svega radno nesposobnim licima, a tek izuzetno radno sposobnim, omogućava zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Ustav navodi da se ova pomoć pruža prema načelima socijalne pravde, humanizma i poštovanja ljudskog dostojanstva. Upravo ta ustavna načela krši Vladina uredba. Podrška ne može biti pružena iz ljudskih razloga, poručuje ministar, već mora da se “zaradi”. Odredbama o društveno korisnom radu prekršene su i odredbe ustava koje navode da je zabranjen prinudni rad – pod prinudnim radom se ne smatra samo rad ili služba lica na izdržavanju kazne lišenja slobode, već i rad zasnovan na principu dobrovoljnosti, uz novčanu nadoknadu, rad ili služba lica na vojnoj službi, kao i rad ili služba za vreme ratnog ili vanrednog stanja. Dakle, rad o kom ovde govorimo, kojim se uslovljava primanje socijalne pomoći, nije ni dobrovoljan, a nije ni rad u navedenim vanrednim okolnostima. Izgleda da je ministar taj rad poistovetio sa radom na izdržavanju neke imaginarne kazne, jer su socijalno ugroženi sami skrivili što se u toj situaciji nalaze i za to treba nekako da “plate”.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, ljudska prava, u koja svakako spada pravo na (minimalnu) socijalnu zaštitu, mogu zakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta ustav i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava. Svi ovi ustavni principi su u slučaju „zaradi socijalnu pomoć” prekršena – ograničenje je uvedeno podzakonskim aktom koji direktno zadire u suštinu garantovanog prava.

Kako rad oslobađa

Uredba o kojoj ovde govorimo usvojena je prošle nedelje na sednici Vlade Srbije. To dodatno naglašavam, jer se politička odgovornost za njeno donošenje ne završava samo na ministru Vulinu – treba jasno reći da je odluku prihvatila većina članova vlade. I druge stvari treba nazvati pravim imenom – socijalna uključenost ovom uredbom postaje ponižavanje korisnika socijalne pomoći; usvajanje uredbe je zaobilaženje Narodne skupštine u donošenju najvažnijih odluka za društvo; „društveno korisni rad” i „volontiranje” postali su prinudni rad.

Iz dana u dan nestaju obrisi pristojno uređene političke zajednice. Svi segmenti života stavljeni su u službu samo jedne svrhe – da se vladajuća politička grupacija što duže zadrži na vlasti bez ikakvog poziva na odgovornost. U izbegavanju odgovornosti će sigurno pomoći to što se najsiromašnijima i najugroženijima jasno stavlja do znanja da mogu biti još siromašniji i gladniji i da im je ovo što im zajednica sada pruža i previše. Onima koji su takođe vrlo siromašni, iako nisu korisnici socijalne pomoći, kaže se da su korisnici pomoći bezobrazni izrabljivači državnog budžeta. U svakoj prilici i sa svakog mesta saznajemo da vlada radi i danju i noću, a pogotovo je to slučaj sa premijerom (znamo da nije spavao 24 sata kada je stigao izveštaj Evropske komisije). Isto treba da bude i sa nama (sve samim neradnicima), pa ako nećemo milom, radićemo prinudno. Socijalno ugroženi su samo logičan prvi izbor za proveru ovog modela. Jedino što se u toj situaciji može uraditi, a da ima bilo kakve veze sa zdravim razumom jeste da centre za socijalni rad pozovemo da isključivo primenjuju Zakon o socijalnoj zaštiti i ne obaziru se na uredbu Vlade, te da čekaju da ona što pre bude stavljena van pravne snage, za šta još uvek postoji pravni put.

Peščanik.net, 22.10.2014.

Srodni linkovi:

Social Europe: Mađarska – prinudni rad

Dejan Ilić – Siledžije

Mario Reljanović: Rad oslobađa – nastavak ludila

Mario Reljanović – Evropska socijalna povelja i srpska socijalna tuga


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)