- Peščanik - https://pescanik.net -

Gosti iz belog sveta

Herta Miler u JDP-u, foto: Aleksandar Dmitrović

To se jednostavno mora dogoditi, čim se otvorite prema svetu. Svet izvan granica dosega ovdašnjih institucija naprosto se ne može kontrolisati kao što se kontrolišu stvari unutar zemlje. Eto, taj Sajam knjiga i ti gosti iz Nemačke, na primer. Šta nam je to trebalo? I lepo smo zamislili da čuvamo ćirilicu, i lepo stoji u strategiji kulture da se o srpskom 20. veku mora govoriti kao o stoleću stradanja nacije (srpske, naravno) – i onda dođe ta Nemica, još i nobelovka, i kaže: Srbi su krivi za sve što im se dogodilo krajem 20. veka, a među Srbima, ponajviše Srpska pravoslavna crkva. Ej, Nemica, od svih baš ona, Nemica dakle, da nam to sruči u lice.

I šta sad? Da joj prevedemo strategiju? Da joj objasnimo da se ne uklapa; da je promašila zadate smernice; da ovdašnje institucije zadužene za sprovođenje strategije to neće tolerisati? A baš nam je krenulo sa zaštitom ćirilice. I lepo smo zamislili da sve svalimo na Jugoslaviju: Jugoslavija je kriva za to što je ugrožena ćirilica, za to što se raspala, za stradanje Srba i u Jugoslaviji i posle nje, pa – kako ispada – i za zločine što su ih Srbi počinili nad drugima. Kako to lepo sažima Zoran Avramović, predsednik Odbora Sajma knjiga, ali i donedavni direktor Zavoda za unapređenje obrazovanja:

„Ako postoje zavodi za zaštitu spomenika kulture (i prirode) sasvim je razumljivo da i pismo kao deo jezičke kulture uživa zaštitu države. Ćirilica je stara osam vekova i njen jugoslovenski susret sa latinicom je doveo do određenog potiskivanja.“

Eto, sve je jasno i jednostavno. Osam vekova je ćirilica odolevala, a onda je došla Jugoslavija, sa sobom donela latinicu, i od tog susreta ćirilica još ne može da se oporavi pa joj je potrebna lekovita pomoć države. Kako je Avramović (htedoh da kažem – ovaj nesrećnik, ali, evo, uzdržao sam se) izračunao da je ćirilica stara baš osam vekova – ja ne znam. Možda on početke ćirilice vezuje za, recimo, Miroslavljevo jevanđelje, staro otprilike tih osam vekova. Ali, tu je ćirilica iz tog doba na svom vrhuncu, to joj nikako ne može biti početak. Kako to kaže Pavle Ivić u svojoj knjizi o srpskom narodu i njegovom jeziku, ti počeci su nam danas daleki i tamni, i o njima se malo šta pouzdano može reći, sa distance od nešto više od jednog milenijuma.

Dakle, ode Avramovićevih osam vekova dođavola; al’ ni sa njegovom ćirilicom stvari ne stoje bolje. Za koju ćirilicu Avramović tvrdi da je stara osam vekova? Ova što je danas koristimo i hoćemo da je štitimo, stara je tek nešto manje od dva veka. Tačno joj se znaju počeci. I tačno se zna da je nastala u raskolu sa, recimo, onom Miroslavljevom ćirilicom. I o tome se ima ponešto naći kod profesora Ivića. A ta Vukova ćirilica, kojoj je Avramović tako privržen da bi da je zaštiti, nastala je upravo u susretu s latinicom i u želji da se latinici približi, a to je bilo čitavih pola veka i više pre Jugoslavije.

I to usred vremena kada se zajedno sa tom novom ćirilicom razvijala i jugoslovenska ideja. Za razliku od neobaveštenog Avramovića, može se u stvari tvrditi da ćirilica kojom on piše ne bi ni postojala da nije bilo želje za Jugoslavijom i hrljenja u susret latinici. Ali, Avramović je tužni ideološki komesar: on ponavlja floskule koje je pokupio usput i čije ponavljanje mu pomaže da napreduje u službi – sve do mesta direktora Zavoda za unapređenje obrazovanja (jadno je obrazovanje koje je unapredio ovaj bivši direktor: on bi da štiti ćirilicu, a nije ni pomislio da zaštiti đake, a mogao je barem da pokuša, od imbecilne ideje o dualnom obrazovanju, dakle od obrazovanja protiv koga je nedavno, u nedalekoj Italiji demonstriralo dvesta hiljada učenika; al’ šta se Avramovića tiče šta se događa u svetu, makar i susednom).

A i ta ćirilica, stara dva ili deset vekova (samo ne osam), uostalom, nije naša. Nju su sastavili „tuđini“ od grčkih slova („to je u suštini tadašnje svečano grčko pismo“, stoji kod Ivića). Pa ni tada, kad su je sastavili, ona nije bila jedino pismo, nego se još koristila i nešto malo starija glagoljica (opet poklon od „stranaca“), pomalo nalik na latinicu. I tako par vekova. Pa su neki koje bismo danas da nazovemo Srbima pisali ćirilicu, a neki drugi, iz današnje perspektive takođe Srbi – glagoljicu. A govorili su gotovo isti jezik: nazovimo ga, za ovu priliku, srpskim. I na toj glagoljici, a ne na ćirilici, imamo najstarije zapise na tom ondašnjem srpskom. Eto, onda, kao i sada, čim se umešaju stranci, nastane neka pometnja i zbrka.

Pa se predsednik Odbora i donedavni direktor Zavoda dosetio da napravi red tako što će neku, samo njemu znanu ćirilicu staru osam vekova proglasiti za nešto što je ravno spomeniku. I tako će Srbi ubuduće, ako sledimo ovu naročitu viziju, govoriti i pisati jedan spomenički jezik, krut i okamenjen, kakvi spomenici inače jesu, i bez ikakve veze sa realnošću. A ako ga pitate – zašto, pobogu? On će mirno odgovoriti – kriva je Jugoslavija. Samo, ima tu jedan problem. Kao direktoru Zavoda, lako je bilo Avramoviću da krivi Jugoslaviju. Na takvoj je poziciji bio, moglo mu se, unutar Srbije.

Problem nastaje za Avramovića kao predsednika Odbora. Jer, na taj đavolji sajam knjiga stižu i neki gosti iz sveta. I što je još gore, gosti koji ponešto znaju o događajima s kraja 20. veka i raspadu Jugoslavije, jer ih je zaobišlo obrazovanje koje su unapređivali Avramović i njemu slični. I onda ti gosti, sasvim nekontrolisano i nepoželjno, i bez ikakvog obzira prema ćirilici, izgovore da ih svi čuju – nije kriva Jugoslavija, krivi su Srbi.

Peščanik.net, 25.10.2017.

Srodni linkovi:

Saša Ilić: Četiri SAO – jedna nacija

Dejan Ilić – Ministar i njegovi stratezi


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)