- Peščanik - https://pescanik.net -

Hitler iz novog bukvara

Foto: Predrag Trokicić

Ko je Hitler na Coraxovoj karikaturi? Tu nedoumicu još dugo nećemo objasniti sebi, pod uslovom da satana takvog ranga kao što beše Adolf nije nepovratno raspadnut u svakom pogledu. Osim, naravno, u onome što predstavlja nostalgiju ovih modernih tragača za svevlašću, koji traže sebi uzore, idole i mitove svuda gde ih mogu naći.

Za njih Adolf nije simbol fašizma, nego tehnokrata efikasne vladavine po svaku cenu, uz nasilje koje ne može biti zaustavljeno ni samim nasiljem. Ili jedva i uz velike žrtve, a da nikada konačno ne bude upokojeno.

Pre četiri dana, u velikoj sali Opštine Stari grad na večeri solidarnosti sa Coraxom i Petričićem govorilo se o odnosu fenomena likovnog i istinitog, uz mogućnost poistovećivanja nečega što jeste sa predstavom autora o tome šta je moguće. Rečeno je da niko i ništa ne može da zaustavi karikaturu, jer ona je nestišljiva, ne podleže kontroli i ne otima se bilo kojem i kakvom tumačenju.

Svako, dakle, može da vidi ono što jeste ili ono što želi; simbolika crteža jeste višeznačna i objašnjiva jedino uz spoznaju granica sopstvene asocijativnosti.

Hitler jeste bio i još će dugo biti neizbežni motiv karikaturista. On je i težak i lak za crtanje, osoben i samo svoj u tome što je postao i ostao za sva vremena: aktuelna tema, bez preventivnog vrednovanja njegove jedinstvene biografije. Znači da je i te kako živ toliko godina posle vremena koje je obeležio skoro savršenom zločinačkom tehnologijom.

U radionici Predraga Koraksića Adolf Hitler kao likovni simbol smrti – koji se i ne mora prepoznati na mah – našao se u njegovom bukvaru najpre kao pomoćni radnik, motiv koji je obrazlagao restlove zla u nečemu što nije preterano strašno. Ali je danas prvi junak, neka vrsta opasne, vaskrsle zveri koja uzgaja sebi slične, možda i gore od sebe, i sve to javno i bez otpora. Crtajući njegovu odojčad koja je već dovoljno opaka da bude zapažena sa najvišeg firerskog trona, majstor ni na jednom mestu nije personifikovao firera lično.

U stvari, niko od njegovih imitatora ne liči na njega, kao što ni on ne liči na bilo koga, i zbog toga je sve jednostavno: asocijacije su belodane samo onima koji u njima sebe prepoznaju. Javnost se raduje hrabrosti umetnika, koji to svojstvo slobodno može da ostavi po strani: davno je prevazišao svoje strahove.

Deset dana posle karikatura na kojima Hitler lično u naručju drži ovdašnju skupštinsku štenad, oglasio se Vučić, tvrdeći da on sebe nije prepoznao na karikaturama. Dakle, jedino su njegovi podanici, gledajući naslovnicu Danasa, prepoznali Hitlera u svom fireru, on lično nije, a i zašto bi?

Njegov se režim ni po čemu ne može upoređivati sa onim berlinskim, deli ih naprosto ogroman istorijski jaz, a fizička sličnost je nikakva. Ovaj ovde nema ni brkove, tako da su podanici, u velikoj revnosti i nastojanju da budu pioniri u poznavanju svog vođe, prepoznali u njemu ono što Corax nije nacrtao. Šta mu je bilo na pameti, ne znamo, to je sveta umetnička tajna.

Nema kristalnih noći, ako izuzmemo rasvetu, nema masovnog nasilja, mada postoji strah od njega. Ima Gebelsovog rukopisa u odnosu prema javnosti, ali to su još samo traljavi imitatori koji nisu ispekli zanat. Na sreću, nema ni nasilja prema opoziciji…

Iste večeri dok smo u Starom gradu uz pomoć autora pokušali da prepoznamo Hitlera na karikaturi, u Kruševcu je drvenim motkama pretučen Borko Stefanović, vođa levice. Tukli su ga maskirani, organizovani batinaši. Poznajem čoveka kao uljudnog i pristojnog, ne verujem da je on započeo kavgu, a i zašto bi?

Napadači „koji su dejstvovali s leđa“, kako je javljeno, brzo su uhapšeni, predsednik je izrazio žaljenje istovremeno hvaleći pravnu državu.

Ne verujem da je napad na Borka Stefanovića bio moguć bez znanja lokalne vlasti. To je onaj motiv koji nasilnike u usponu motiviše da se pokažu pred vođom. Ili firerom, kako hoćete. Višak revnosti, preorganizovanost partijskih odreda. Batinaško krštenje pred prvi marš i masovno trijumfalističko ispijanje piva u nekom čarapanskom bircuzu. Nikakva politička vajda, za početak samo uterivanje straha. Tako to počinje. Uzgredne batine, da se vidi šta dolazi iza toga, cinično izvinjenje iz batinaškog vrha. Ako sve prođe, može i masovnije, uz uniforme voljene partije. Upad na skupove, prebijanje od oka.

Zašto se počelo od levice? Da ne budem prorok, fašizam je njen prirodni protivnik.

Prorok možda nije autor ove mračne priče, ali Petričić i Corax nekako jesu. Njihova ili bilo čija borba ima smisla u prepoznavanju zla, u iščitavanju njegovog rađanja unapred.

Konačno, ne znamo postoji li u nas Hitler iz komšiluka, iz palanke ili dvora, ili samo oni koji vide dalje nepogrešivo prepoznaju njegove obrise.

Utešno je da su u Coraxovom Hitleru Vučića prepoznali samo oni koji ga vole i slede ga.

A onda su pokušali da njega odbrane od njega, bez mnogo uspeha.

One večeri smo čuli utešnu stvar. U Srbiji zasad ništa od Hitlera. Ovdašnji firer samo je opaka karikatura. Još ne znamo šta je na njoj i ko je uopšte taj čovek!

Peščanik.net, 26.11.2018.

Srodni linkovi:

Nadežda Milenković – Crne trojke na crni petak

Saša Ilić – Koja je tvoja crvena linija?

Nadežda Milenković – Kristalno jasno kao Kristalna noć

Rastislav Dinić – Roršahova karikatura

Dejan Ilić – Nevolje s kontekstom


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)