- Peščanik - https://pescanik.net -

Izgubljen u prevodu i u svemu

Most preko Yangcea u Nanjingu, foto: Konstantin Novaković

Nije me bez razloga prozvao i podstakao na rad Dejan Ilić! Vučić koji spektakularno smandrljava klinasto kinesko pismo, idealna je meta za sve koji prate dnevna prikazanja Gospe iz srpskog Međugorja. Posebno za one koji se bave poduhvatima i podvizima nervoznog lakrdijaša. Mada mi je Dejan ostavio samo parčiće teme, izvrsno obrazlažući taj sumanuti klimaks inače neverovatne klovnijade tobožnjeg prezidenta ne znam ni ja čega.

Ipak sam sačekao, ne da moje čuđenje splasne, dovoljno sam gledao to dražesno lice iz Vriska, da bi me bilo kakvo strašilo začudilo. Dao sam sebi vremena za uživanje u istinski veličanstvenoj budalaštini, uz neugodni mamurluk posle svega. Ma je li to moguče ljudi moji, šta je ovo?! Tako bi da je tu, možda rekao Mladen Delić.

U stvari, morao sam prvo da prestanem da se smejem, da bih uopšte uzeo plajvaz u šake. Inače, moguće je i dogodilo se.

Naravno da sam se smejao najpre sebi, svojoj nemoći i nemoći sebi sličnih da izađemo iz sveta u kome je to uopšte moguće. Ali i napravi koja sasvim suvereno, nad svima nama, bez ikakvog srama ili osećanja mere, sprovodi uz sve drugo i svoj blentavi poliglotski opit, pokušavajući da izdrljači nekoliko slogova na kineskom, valjda. Pretenciozna, narcisistička, apsurdna, urnebesna vašarska monodrama.

No, da se ipak vratimo na leksičke početke. Taj čovek ne vlada ni svojim jezikom, nego njegovom sirotinjskom huligansko-propagandnom varijantom. To što ne zna obogatio je ukrasima uličarskog besedništva, uz desetak žustrih frazetina sa uvredljivim filom: bednici, jadnici, lopovi, prezirem vas, sram vas i stid bilo. Ja sam hrabar, ja sam smeo, najjači sam. Postigli smo, prestigli smo, uradili smo, najbolji smo. Pametan sam, gradim i stvaram, ne bojim se nikoga, jači sam od svakog specijalca, nek mi neko izađe na crtu. Š’a je, š’a me gledaš!

Dovoljno je čuti samo jedan njegov govor o bilo čemu i to je sve.

Njegovi limiti u pokušajima pisanja obrazloženi su ovde, u tekstu Mrzilačka ekstaza nepismenog predsednika, povodom autorskog priloga u Politici.

Više puta je pred Putinom govorio poniznom verzijom osmoškolskog ruskog. Izgleda da se Vladimirovič, slušajući paćenika, osećao lošije nego kad ga je Toma Nikolić više puta po tri puta izbalavio.

Kineski je ipak nešto sasvim drugo, i sasvim novi korak u opštenju tobožnjeg predsednika sa svima koji ga više ne slušaju. Naslov u vodećem tabloidu je glasio otprilike ovako: Predsednik izgovorio rečenicu koju je razumelo više od milijardu ljudi, ali niko iz Srbije.

Zamislite milijardu mazohista izvan Srbije koji su ga slušali i tumačili njegovu mudru rečenicu, kojom valjda poziva na ljubav, prijateljstvo, mir u svetu. I šalje bratske poluzagrljaje Si Đipingu, kod koga će otići i koga će dočekati, i razgovarati u četiri oka, na čistom mandarinskom, jeziku najviše kineske kaste.

Niko iz Srbije nije razumeo svog harizmatičnog vođu, iako je vođa čitao sa idiota.

Idiot je naštelovan, pa je Pink titlovao istorijsko kobeljanje svog omiljenog gosta, koji je pokazao još jednu nedostižnu osobinu.

Kineski više ne govore čak ni Kinezi u beogradskoj kineskoj četvrti. Samo predsednik. Jednu rečenicu: besmislenu, konfuznu, nepotrebnu, nejasnu, besciljnu! Ali govori, jebi ga, šta mu možeš. Takav je, nadmoćan, jedinstven i nedostižan.

No, zašto je sve ovo bilo potrebno Vučiću i njegovom pratećem polusvetu?

On je osetljivo ljudsko biće, željno masovne ljubavi. Šta se događa ako takva ljubav izostane, ili ako je za njega nikada nije ni bilo? Želja da bude voljen postaje opsesivna, i on zbog toga sebi zadaje svakodnevne podvige: spasavanje u Feketiću, nadmoćna banana na basketu protiv dečačića od 9 godina, na primer.

Pa i javno džilitanje sa naprednjačkom varijantom kineskog jeste pokazivanje onoga što ne postoji. Čak nijednog Kineza nije bilo u blizini. Mučenik nije samo vežbao izgovor jedne bezvezne rečenice, ma šta ona značila, a izgleda da je bila bez značaja. Njegovo je bilo da impresionira i pokaže samo ono što je nepotrebno. Kao i uvek.

Ko zna da li mu godi što je već odavno predmet opšte zajebancije. I sve je manje ljudi koji ga shvataju ozbiljno, čak i među onima koji bi morali. Arlekinske vladavine se niko ne boji, i nema većeg straha vladara od podsmeha. Na tom nivou on prestaje da postoji, i pretvara se u krpenu lutku, pačavru na prestolu.

Možda u ispoljavanju svojih ekstremnih stupidnosti još nije dostigao vrhunac, ali kineskoslovna egzibicija je ubedljiva najava da povratak više nije moguć.

Prestao je da veruje najbližim podanicima, a i oni njemu. Najavljuje čistku. Zbog čega? Uglavnom zato što ga oni koje će počistiti odlično znaju, i dobro vide da je njihov smešni totem sačinjem od slame. Sada je u potrazi za novom kolonijom podanika, traži one koji ga još ne poznaju dobro, ili su bar željini kratkotrajnog dvorskog uživanja.

Možda će uskoro skakati kroz zapaljeni obruč, ili ušetati u lavlji kavez, porvati se sa pitomom mečkom na Tari, ili odigrati fudbalsku utakmicu sa ekipom nekog vrtića i razbiti klince. Još se ne zna šta sve može da mu tekne na ostatak pameti. Polako, jednog dana će možda progovoriti i sanskrit, berberski ili kušidski.

Čoveče, ali tebi ništa od toga više nije potrebno, nikakav podvig, ništa slično.

Tebi treba pomoć.

Peščanik.net, 26.12.2019.

Srodni link: Dejan Ilić – Idiot


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)