- Peščanik - https://pescanik.net -

Između bojkota izbora i bojkota bojkota?

Foto: Predrag Trokicić

Bojkot izbora je doživeo snažan udarac već onda kada je postalo jasno da neće imati opšti karakter. Činjenica da je tek nekoliko političkih organizacija istrajalo u toj, inače samorazumljivoj i najočiglednijoj strategiji pod ovakvim izbornim uslovima, još uvek znači da bojkot nije propao, ali nije postigao ni iole značajniji efekat. Zato je bilo pogrešno sudbinu sasvim vezati za bojkot, naročito onda kada je gotovo izvesno da ne postoji kritična masa za aktivne proteste koji bi trebalo da prate bojkot i da posle njega uslede.

Čini se da je ideja na koju opozicija računa nezadovoljstvo zbog eventualnog rešavanja kosovskog čvora, ali je ta računica očito pogrešna. Vučić savršeno jaše na mantri da su Kosovo „izgubili“ svi drugi samo ne on, što je prozirna laž potrebna mnogima: Vučiću & Co, jer ih opravdava, a Vučićevim glasačima, jer im je potrebno da budu obmanuti, što im omogućava da po tom pitanju sutra ne učine ništa, a da u svojim očima ostanu „patriote“, kažnjavajući Vučićem one koji su „izdali“ Kosovo.

Opozicija – ni izborna ni bojkotna – nije uspela da nametne kao ključne teme demokratiju, socijalne teme, vladavinu prava, političku odgovornost, ekonomsko zaostajanje Srbije, regionalnu saradnju. Umesto toga, uz malobrojne izuzetke, ona uglavnom pokušava da pobedi Vučića na terenu kojim on suvereno vlada: nacionalizmom i demagogijom. Nijednoj Vučićevoj slaboj tački opozicija nije uspela da suprotstavi svoju snagu. Jedan mediokritetni nikogović, uspešan isključivo kao intrigant i manipulator, čovek bez ijedne građanske vrline, bez državničkog talenta, opsednut isključivo sobom i svojim gospodarenjem nad zemljom i nad sudbinama ljudi isprsio se pred čitavom opozicijom kao ogromna nepomeriva masa koja pritiska sve kao mora, kao tih 730k članova njegovog ganga koji sede na glavi svakoga ko nije njegov deo.

Bojkot izbora koji nije masovan svojevrsna je odbrana ličnog integriteta ali, zaista, ne mnogo više od toga. Uvek će neko reći da je to, na kraju krajeva, ključno i tome se nema šta suštinski prigovoriti. Sa praktične strane, međutim, ima: u politici se mora postići i neki cilj. Lično, pre sam sklon uverenju da je bolja taktika u promenjenim uslovima (povećana zainteresovanost dela opozicionih stranaka za učešće na izborima i opadanje energije za bojkot) bila ona koja bi podrazumevala – beli glas. U uslovima u kojima će izlaznost biti nedovoljno manja od uobičajene da bi se mogao proglasiti uspeh bojkota; u uslovima kada će vlast eventualnu manju izlaznost pravdati strahom građana od zaraze, a ne podrškom bojkotu; u uslovima kada građani ne osećaju istinsku snagu opozicionog poziva, a i te kako osećaju pritisak vlast i strah od etiketiranja kao bojkotaša (u slučaju neizlaska), naročito u manjim sredinama, bolja opcija je bila izlazak na birališta, precrtavanje listića i podizanje broja glasova potrebnih čak i za cenzus od 3%. Doduše, ne treba isključiti izbornu krađu i marifetluke vlasti u korist priželjkivane tropostotne opozicije po svaku cenu. Ali kako dobrog rešenja ovde ionako nema bilo bi zanimljivo, ali i važno isterati na čistac i tog paradoks-zeca. Izlaskom na birališta građana koji će ove „izbore“ bojkotovati i poništavanjem glasačkog listića postiglo bi se, možda, upravo ono što se želelo bojkotom: da Vučić u krhkoj ljušturi demokratije, koja se po nekoj inerciji još uvek naziva Narodnom skupštinom, ostane čak i bez tropostotaša. Sam. (Tada bi verovatno u opoziciju oterao SPS, što bi takođe bilo, u najmanju ruku, zabavno, ali i korisno. Takav ishod, istina, nije isključen ni inače).

Peščanik.net, 19.06.2020.

Srodni linkovi:

Srđan Milošević – Odgovor Rastislavu Diniću

Rastislav Dinić – Bojkot i solidarnost

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.