- Peščanik - https://pescanik.net -

Još jednom, poslednji put

Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Uvažavam primedbe koje su Miloš Ćirić i Siniša Boljanović izneli na moj tekst o belom glasu. Kada je Aleksa Jorga već otvorio tu priču, nastavila sam je tek toliko da na Peščaniku započnemo raspravu o izborima. Tema izbora nije mnogo zainteresovala Peščanikove saradnike, a možda je trebalo.

Vraćajući se unazad na raspravu o belom glasu koja se odvijala na Peščaniku 2012, treba reći da je ona bila u znaku vrednosnog okvira koji je Miloš Ćirić precizno opisao u svom tekstu, govoreći o tome za kakvo političko stanovište bi on glasao. Takvo stanovište uglavnom neguju stalni saradnici Peščanika, u koje na prvom mestu ubrajam Srđu Popovića kao njegovog najboljeg predstavnika. On je lansirao „teoriju“ o malom i velikom zlu koja je dominirala tadašnjom raspravom. Iz nje je izveden zaključak da ne treba glasati „ni za malo ni za veliko zlo“, već glas treba dati samo onoj političkoj opciji koja zadovoljava jedan specifičan vrednosti okvir za pravac u kome treba menjati Srbiju.

Miloš Ćirić je taj okvir odlično prikazao, naročito onaj deo koji je ključan, a odnosi se na suočavanje srpskog društva sa svojom zločinačkom prošlošću. Vredi još jednom podsetiti šta u njega spada: odbacivanje ratne i velikosrpske politike, priznavanje genocida u Srebrenici i plaćanje ratnih reparacija oštećenima, suočavanje za ratnim zločinima i kažnjavanje počinilaca, priznanje nezavisnosti Kosova, izvinjenje Albancima za višedecenijsku torturu, progone i ubijanja, negovanje dobrosusedskih odnosa sa Kosovom i ostalim zemljama regiona. Zatim je tu ukidanje podrške Republici Srpskoj, kako bi se sačuvala jedinstvena Bosna i Hercegovina i otklonile pretenzije Srbije prema njoj. Tu spadaju i beskompromisne reforme kako bi se Srbija pridružila EU i NATO, kao i definitivno odustajanje od nacionalizma i rasističkog i diskriminatornog odnosa prema manjinama. Miloš Ćirić je naveo i druge teme, ali sam opširno ponovila samo one koje se tiču osnovnog kriterijuma za to da li nekoj političkoj stranci treba dati svoj glas.

Iz ovakvog rakursa je tada vladajuća DS bila označena kao „malo zlo“, jer je i ona vodila nacionalističku politiku, ali umereniju. Bilo je izvinjenja za zločine i Srebrenicu, priznate su granice novih država, hapšeni su optuženi i slati u Hag, nije praktikovana nacionalistička i rasističku retorika, počelo se sa dobrosusedskim odnosima u regionu, a još Đinđić je postavio viziju za Srbiju – njeno integrisanje u EU te opredeljenost za zapadne vrednosti. DS je pod Tadićem bila prilično daleko od zamisli šta Srbija treba da radi prema kriterijumima do kojih je Peščanik držao, a Miloš nas je na njih podsetio. I zato je tada jedna grupa okupljena oko Peščanika (a i šire) temeljno kritikovala DS, odbacujući je kao opciju za koju treba glasati. Tako je te 2012. godine „malo zlo“ odbačeno i došlo se u situaciju da više nije bilo nikog za koga se moglo glasati. Zato je zastupan protestni beli glas.

Što se mene lično tiče i istine radi, moram ponoviti da ja nisam bila čist beli glas, o čemu sam više puta govorila. Smatrala sam da se strateški moglo glasati za Nikolića, jer ta funkcija nema gotovo nikakva ovlašćenja ako se odvoji od funkcije predsednika stranke, odnosno od vlade i parlamenta, što nije bio slučaj za vreme Tadića. On je zahvaljujući „institucionalnom defektu“ mogao da kontroliše sve te insitutcije, ali nema potrebe ponavljati argumente koje su mnogi (s pravom) kritikovali i koji se mogu naći u mojoj knjizi Divlje društvo.

Danas, posle četiri godine, stanje po pitanju suočavanja s prošlošću stoji mnogo lošije. Ono je ostalo na dugom štapu, o čemu veoma dobro govori članak Marka Milanovića. Teško je pretpostaviti da će se ijedan od zahteva Miloša Ćirića ispuniti u neko dogledno vreme (a možda i nikad!), što bi značilo da beli glas ostaje trajna opcija. Zato se Miloševom stanovištu ne može suprotstaviti nijedan validan argument: ako nema suočavanja s prošlošću, onda beli glas.

Odbacivanje belog glasa ima smisla tek ako se iz ove logike pređe u realnost, u kojoj se već gotovo transgeneracijski prenosi srpski nacionalizam. I ne samo to. Tu na red stižu argumenti Siniše Boljanovića. On je u pravu kada kaže da nije trebalo mešati „teoriju“ o malom i velikom zlu sa belim glasom, jer ta podela i veza s belim glasom potiče iz jednog drugog, specifičnog konteksta. Beli glas se odnosi na ocenu nekih građana da nema dobre političke ponude za koju bi oni glasali i navodi druge argumente zašto je nema. Ako sada bivši beli glasovi odbacuju tu opciju, dovoljno je konstatovati da je sadašnja politička ponuda bolja od one koju smo imali 2012 godine. Takvo stanovište je iznela Srbijanka Turajlić. Činjenica je da na proevropskoj strani postoji nekoliko opcija, čiji su nosioci i neke nove stranke, ali i nekoliko starih za koje se može pretpostaviti da su se promenile i izvukle pouke iz poraza koji su doživele 2012. Dakle, pristojna ponuda postoji; nije idealna, ali i ne mora biti. Veći je problem u tome što te stranke, i kada se uzmu zajedno, neće promenti Vučićevu dominaciju na ovim izborima. Ali je mogu oslabiti i pripremiti se za buduće šanse da se vlast promeni.

Peščanik.net, 20.04.2016.

Srodni linkovi:

Stevan Filipović – Pustoš

Petar Kojdić – Boja glasa

Aleksa I. Jorga – Suverenost i odgovornost

Miloš Ćirić – Izbor poraženih

Siniša Boljanović – Belo kako bilo

Vesna Pešić – O belom glasu, još jednom

Aleksa I. Jorga – Beli glas, opet?

BELI GLAS

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)