- Peščanik - https://pescanik.net -

Kamenovan predsednik

Gregos, foto: Peščanik

Ne, ne kod nas. Uostalom, mi ni nemamo predsednika, a ni Srbija nije država. U najboljem slučaju je cirkus. S klovnom – iz košmarnih svetova Stephena Kinga – na čelu.

U Argentini, tamo su kamenjem gađali predsednika. Javier Milei, predsednik dakle Argentine, usred je kampanje za donji dom parlamenta i za senat. U susret svojim glasačima vozio se ulicama predgrađa Buenos Airesa, u otvorenom tovarnom delu kamioneta. Milei glumi radnika s plantaže. Pored njega je stajala njegova sestra Karina Milei. A onda su na njih poletele kamenice, flaše, saksije s biljkama… Šta je kome palo pod ruku. Pa su ih telohranitelji brže-bolje svukli s kamioneta i ubacili u kola da bi svi zajedno pobegli brzinom svetlosti od razjarenih žitelja predgrađa.

Razlog za bes bila je krađa. Sestra Milei opljačkala je fond za ljude s posebnim potrebama. Što sve ima smisla kada znamo ko joj je brat – zakleti libertarijanac. Tako to ide s tim beskompromisno slobodarski nastrojenim političarima. Šta ima bilo ko bilo kome da pomaže, a pogotovo država ne treba to da radi. Neka se ljudi s posebnim potrebama snađu kako znaju i umeju a ne da drugi ispaštaju zbog njihovih nedostataka. Tako da – sestra u stvari nije ukrala; njen je gest, otimanje novca, u stvari oslobodilački. Samo što svet to ne razume. Pa su ih zasuli kamenicama.

Neka se Argentinci snalaze sa svojim predsednikom. Imamo mi naše muke. A opet, zanimljiva je ta sveža priča iz Argentine. Predsednikova sestra napravi svinjariju, a napravi je baš zato što je sestra predsednika, i ljudi reaguju, odmah se uhvate za kamen, flašu, saksiju… šta god. Nema tu onog hrišćanskog, neka prvi baci kamen onaj bez… Ma ne, odmah kamen. Uostalom, sam Milei raskrstio je sa svakim milosrđem, pa i onim hrišćanskim, u inače izuzetno pobožnoj Argentini. Nama su, pak, zanimljivi koruptivni, duboko nemoralni skandal sam po sebi i reakcija na njega.

Da bismo povukli paralelu između brata i sestre i Vučića i Mileia. Milei je glavom mogao da plati prvi krupniji koruptivni incident u svom mandatu. Kod nas, vlast se doslovno raspada. Curi na sve strane. Isplivavaju tajni snimci. Probušeni su uzduž i popreko. Obelodanjuju se dokazi o pljačkama i korupciji. Ne samo da je brat akter u njima, nego se nedavno pojavio i otac – kaže svedok, bivši direktor banke: otac Vučić opljačkao mi je banku, i onda do detalja opisuje kako je to uradio. Tako iz dana u dan. Evo, sad upravo, Vučić tražio da se smeni direktorka United Medie. Gde je dokaz? Evo, ceo snimak.

Kaže Vučićeva portparolka, zašto bi Vučić uopšte tražio tako nešto, njega mediji ne zanimaju. Aha, sve joj verujemo. Nešto u smislu, ko bi se normalan na mestu predsednika bavio takvim glupostima. Evo, i mi se pitamo isto. I odmah smo dobili odgovor: Vučić. Dakle, laže portparolka. Dobro, šta drugo i može da radi Vučićeva portparolka, nego da laže. Ali, nije to obična laž. To je laž sklopljena duž okosnice zdravog razuma: zašto bi se jedan predsednik bavio medijima i ko bi se normalan uopšte bavio takvim glupostima. Pa Vučić, naravno.

Pustimo sad šta to govori o njemu, a znamo šta govori, lako se to da izvesti iz odbrane (i nadajmo se, poslednjih dana) portparolke. Nešto drugo je važnije: sama portparolka zna da se to ne radi i da nije normalno kada neko to radi, pogotovo predsednik. Dakle, vlast se raspada u paramparčad. Afere prestižu jedna drugu. Akteri sve sami članovi porodice. Svi znaju da to nije normalno, čak i oni sami. I?

Ne, ne, ne, ne sugerišem ja ovde kamenovanje. Taman posla. Ali, barem malo zgražanja, barem malo stida, barem malo obzira – ne bi nam ništa falilo da dobijemo makar nešto od toga. Neće se desiti. Što su afere sramotnije, Vučić je sve bezobzirniji. Izgleda da mu sad već okreću leđa i saveznici iz Evropske unije. Ako nije Vučića sramota, možda će njih biti. Ili će se barem praviti da ih je sramota, što je nama sasvim dovoljno. Ako su ove afere Vučićeva predizborna kampanja, ili ako mu to neko namešta kao kampanju, a taj neko mora biti negde spolja, onda – ništa od izbora.

I još nešto, onaj ko mu sve to namešta, a to ne možemo biti mi, jer nemamo kapacitete ni resurse za to, pa bi dobro bilo da se Vučić osvrne oko sebe, jer to radi ili neko iz njegovog okruženja, ili neko spolja, ko je, opet, kupio nekoga iz njegovog okruženja. Kako god, taj neko uopšte ne mora biti dobronameran prema nama. I verovatno nije. Druga stvar je važna, on ima Vučića u šaci i stiska ga sve jače. Recimo, da ispuni data obećanja. Ili da kupi još aviona. Ili još špijunske opreme od Izraelaca. Šta god, mi od toga možemo imati samo štetu. Kao i Vučić.

Dogovor s nama za njega je jedini spas. Dakle – izbori. Ali, hajde sad objasni ti to njemu, da smo mu mi spas. Ne može on to da shvati. On bi da nas kupi, da nas pregazi, samo da se ne dogovori s nama. Dobro, otišli smo od teme, pa da se vratimo.

Čitalac se seća notornog Nikole Gruevskog, predsednika vlade Makedonije od 2006. do 2016. Činilo se tih godina da će predsednik biti doživotno. Ceo prvi ešalon zvaničnika EU stajao je uz njega i čuvao mu leđa. Sve isto kao kod nas. A onda je Gruevski preterao, i počeli su da isplivavaju snimci kompromitujućih razgovora. Ti snimci su tako iritirali žitelje Skoplja i cele Makedonije, da su oni dan za danom masovno izlazili na ulice i demonstrirali protiv Gruevskog. Bila je to svojevrsna masovna zabava: svako veče, okupljenim demonstrantima puštao se novi deo kompromitujućih razgovora. Kao španska serija. I terapijsko, kolektivno gledanje/slušanje.

Ali s ozbiljnijim posledicama, ponajpre za Gruevskog. Gruevski je takođe odlagao izbore. I on se opirao dok god je mogao, do krajnjih granica. Ali je onda EU rešila da uzme stvar u svoje ruke. Garantovala je da će tamošnja, novoformirana, oročena, tehnička, prelazna… zovite je kako hoćete… vlada ispuniti sve tačke dogovora i raspisati slobodne i fer izbore. Tako je i bilo. Dobro, posle je opet sve bilo mutno i ne zna se šta je na kraju uopšte dobitak za žitelje Makedonije, ali to je neka druga priča. Nama je važno da je bes bio takav, da je Gruevski na koncu u gepeku bežao iz Makedonije, preko Crne Gore i Srbije, u Mađarsku, gde i danas živi u azilu.

Mileiu kamenice, Gruevskom gepek, a za Vučića… Zaista, šta bi to moglo da se objavi o Vučiću a da se ljudi ovde moralno zgranu i konačno reaguju? Ne mislim na pobunjene žitelje Srbije – oni već 10 meseci reaguju najbolje što umeju i znaju. Mislim na one ostale, pa i na njihove. Postoji li neka granica, posle koje bi i oni rekli – ovo više ne može da se izdrži, svi smo isprljani ovakvim gadostima? Stradalo je šesnaest uglavnom mladih ljudi u Novom Sadu. Policajci prete silovanjem. Vučić deli uokolo pomilovanja za pokušaje ubistva, dok tužioci i sudije traže, odnosno donose drakonske mere protiv demonstranata. Pa onda – Savamala, helikopter, poplava u Obrenovcu…

Nije sad stvar u tome što, na primer, izmišljaju da su demonstranti tobože ugrozili nečiji život – život kobre, recimo. Stvar je u tome što je za isto delo, i to zaista, a ne tobože pokušaj ubistva, neko pomilovan a neko lažno osumnjičen sedi u višemesečnom pritvoru. Da li ima razloga da se zgranemo nad tim? Ili nad predsednikom koji bi da smenjuje i postavlja direktore u medijima, iako i on i njegova portparolka lepo znaju da to niko normalan ne bi radio? Ili nad ljudima čija su gramzivost, a pre svega neznanje doveli do gubitka šesnaest života? Ili nad svima koji bi da kopaju litijum i ubiju Srbiju? Treba li da se zgranemo?

Ili da odmahnemo rukom i kažemo – pa šta smo drugo mogli i da očekujemo? Kamenice, gepek… To da je Srbija Argentina, ili barem Makedonija.

Peščanik.net, 29.08.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)