- Peščanik - https://pescanik.net -

Kao stabilnost

Srebrenica, foto: Konstantin Novaković

Stabilnost – ključna reč u kampanji novoradikala. U stvari, ključna reč za čitavu njihovu radikalsku političku istoriju. Kao svaka druga antisistemska, antidemokratska stranka, novoradikali računaju na strah – to je drugo lice njihove „stabilnosti“. Kad kažu stabilnosti, oni zapravo prete. Njihova priča o „stabilnosti“, uvek je priča o neprijatelju i ugroženosti. U pristojnim zemljama stabilnost se podrazumeva, to je okvir (obično se to naziva vladavinom prava i pravnom državom) za politiku. Insistiranjem na stabilnosti, novoradikali podrivaju taj okvir a politiku izmeštaj izvan njega – tamo gde dominiraju strah i neizvesnost. Kolko god da govore o stabilnosti, njihova politika hrani se i opstaje na pretnjama i odsustvu izvesnosti. Za njih je okvir čisti, nepotrebni, čak opasni višak.

Ako niko ne remeti stabilnost, novoradikali ostaju bez politike. Ako niko drugi ne remeti stabilnost, oni je moraju narušiti. I to rade, tokom čitave svoje političke istorije, kao opozicija ili kao vlast, svejedno. Oni su stalni izvor nestabilnosti, oni generišu strah koji ih održava u političkom životu. To je politika iznude, to jest reketarenja. Oni kažu: pravićemo nered ako ne glasate za nas. Ali prećutkuju: pravićemo nered i ako glasate za nas. Upravo to gledamo od 2012. Najnoviji primer: predsednik republike i predsednik vlade lažiraju sukob i to predstave kao pretnju po stabilnost. Onda lažiraju dogovor i predstave se kao čuvari stabilnosti. (Slično tome: pošalju voz/provokaciju, podignu tenzije, zaprete ratom, pa voz/provokaciju zaustave i predstave se kao mirotvorci.)

Imaginarij ugroženosti i straha jeste njihov jedini izborni program. U svom prvom govoru u kampanji za predsednika republike, predsednik vlade dao je sve od sebe da to jasno demonstrira. Ovako predsednik vlade na kraju govora:

„U jednom trenutku sam pomislio kako je užasan ovaj posao kada sam u Srebrenici položio cvet na spomenik žrtvama masakra, a sa svih strana razlomljenih brda orilo se ’Alahu-ekber’. […] ’Šta ti je Aleksandre ostalo?’ – [upitao se] kada su svi političari koji su do tada bili oko njega otišli, a ka njemu poletele kamenice, cipele, flaše… Sebi sam rekao: ti si predsednik Vlade Srbije, predstavljaš Srbiju, najlepšu i najbolju zemlju na svetu. Rekao sam sebi: samo podigni glavu. Rekao sam sebi: tvoja je obaveza da ne spustiš, ne sagneš i ne pogneš glavu, jer se ti boriš za Srbiju. I nisam je pognuo ni u najtežim trenucima. Štitio sam i borio se za Srbiju i to ću učiniti zajedno sa vama. Ići ćemo da ih pobedimo, i to ubedljivo.“

Tako predsednik vlade sebi i svojim pristalicama slika izborne prilike. Nema velike razlike između napada na njega iz jula 2015. u Srebrenici i izborne utakmice u koju sad ulazi. Kao onda, sada je okružen neprijateljima, takoreći stranim telom u homogenom etničkom tkivu Srbije (nisu isključene ni asocijacije na terorizam: poklič „Alah je velik“ se u tekućim medijskim slikama gotovo isključivo vezuje za teroriste). Protivkandidati nisu legitimni politički suparnici – to su neprijatelji koje treba potući. Iako preoblikovana u mesto stradanja predsednika vlade, upotreba Srebrenice na kraju govora vuče i izvorne konotacije kao stratište i mesto masovnog zločina. Neprijatelja treba istrebiti: kako sam kaže, predsednik vlade 2015. u Srebrenici nije samo polagao cvet, on se borio za Srbiju. Borio se protiv istih onih koji su i u devedesetima klicali Alahu. A boriće se i ove 2017, protiv njima sličnih.

Reč je tu ipak o višestrukoj pretnji. Ne preti se samo biračima i političkim suparnicima, pretnja je upućena i pristalicama. Predsednik vlade je pristalice podsetio na zajednički zločin. U vezi sa jednim drugim režimom zasnovanim na strahu, Franz Neumann je objasnio da se identifikacija sa vođom pored ostalog gradi i pomoću osećanja krivice zbog učešća u zajedničkom zločinu i realnog straha od kazne. Naravno, nije tu reč samo o krivici u krivično-pravnom smislu. Radi se i o kolektivnoj odgovornosti koja se izbegava podrškom vođi i identifikacijom sa njim. Podsećanje na Srebrenicu je tako višesmisleno i ima višestruk učinak. Na pretnju predsednika vlade, glavni odbor stranke na čijem je čelu odgovorio je frenetičnim aplauzom. Nema nijednog razloga da ih u tome sledimo. Njihova „stabilnost“ za nas je trajna nestabilnost.

Peščanik.net, 22.02.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.
SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)