- Peščanik - https://pescanik.net -

Ko o čemu, Politika o mržnji

Trg Saint-Lazare u Parizu, foto: Loic Venance/AFP/Getty Images

Dok nas predsednik vlade uverava da Srbija nikada nije imala tako dobre odnose sa susedima kao danas, u Politici čitamo da „Srbe“ ti isti susedi mrze kao što su ih mrzeli i ranije. Da li Nenad Kecmanović, autor teksta „Bauk Beograda kruži…“, hoće da kaže da predsednik vlade laže? Ili možda ne govore istinu obojica: niti su ti odnosi tako dobri kako o njima govori predsednik, niti nas susedi mrze, kako bi u to da nas uveri autor Politike. Da je reč o svojevrsnom savezništvu između Kecmanovića i premijera, a ne o razilaženju u ocenama odnosa sa susedima, sugeriše i notorna neistina koju Politikin autor i profesor sa Fakulteta političkih nauka iznosi bez ustezanja: susedi nas mrze zato što zavide Srbiji na čestitkama koje njenoj vladi stižu od „zapadnih političara“. A ti političari se, piše Kecmanović, upravo „utrkuju u čestitkama“. Ne znamo da li je Kecmanović uradio neko istraživanje čiji su rezultati pokazali da je baš zavist izvor mržnje prema Beogradu, autor nas o tome ne obaveštava. Nije lako ni dokučiti na šta je tačno mislio kada je naglasio „utrkivanje u čestitkama“. Ako su „zapadnim političarima“ tako dragi srpska vlada i njen predsednik, zašto se onda u nedogled odlažu pregovori o pridruživanju, ovaj profesor sa FPN-a nije osetio potrebu da objasni.

Zavist i čestitke ovde su naravno u funkciji podilaženja predsedniku vlade. To je samo jedna odurna strana Kecmanovićevog teksta. On zaključuje da susedi mrze Srbiju na osnovu jedne izjave, jedne tužbe i statusa (nekih) sveštenika Srpske pravoslavne crkve u dve susedne zemlje (naravno, u susede Srbije Kecmanović ne računa Kosovo, iako bi tek sa Kosovom njegova teza o mržnji možda dobila težinu). Izjavu je dao Ejub Ganić. Kada mu je odlazeći predsednik Hrvatske Ivo Josipović predao visoko odlikovanje, Ganić je dakle rekao da je Srbija „i dalje glavni problem Balkana“, da su „Srbi“ srušili Jugoslaviju te „okupirali“ BiH. I Ganić i Josipović imaju razloga da mrze Srbiju, objašnjava Kecmanović: prvi zato što ga u Srbiji sumnjiče za zločin u Dobrovoljačkoj ulici, a drugi jer je izgubio predsedničke izbore zbog „Šešeljevog podsećanja hrvatskih birača“ na to da je Josipovićev otac bio partizan. Na razumno pitanje kakve veze imaju Ganićeve izjave i nadrealna spekulacija o razlozima za Josipovićev izborni poraz sa načelnom tvrdnjom da susedi mrze Srbiju, u Kecmanovićevom tekstu nećemo naći odgovor.

Umesto odgovora, Kecmanović nudi još „dokaza“. Iz „Josipovićevog tabora“ stigla je, kaže on, i „zaludna haška optužba Srbije za genocid“, kao i zahtev da se Vojislav Šešelj vrati u zatvor u Ševiningenu. „Josipovićev tabor“ stoji i iza odluke hrvatskog premijera Zorana Milanovića da ne dođe na beogradske susrete sa Kinezima. „Josipovićev tabor“ tako u Kecmanovićevim očima poprima razmere sveobuhvatne antisrpske koalicije. Naravno, takve koalicije u stvarnosti nema, a autor Politike je izmišlja da bi podupro svoju tezu da „Hrvati“ mrze „Srbe“ (jer „Srbi“ imaju uspešnog premijera). Podsetimo se: Hrvatska je tužbu protiv Srbije podigla još devedesetih. Istina je da je Josipović bio jedan od njenih autora, ali on tada, kao što znamo, nije bio predsednik Hrvatske i svakako nije imao svoj tabor (bar ne ovaj današnji). Zahtev da se Šešelj vrati u Ševeningen postavila je nova predsednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, za koju se pouzdano može reći da dolazi iz Josipoviću protivničkog tabora. Sa Josipovićem politički ne istupa ni Zoran Milanović, koji pak u Beograd nije došao jer su domaći zvaničnici propustili da se distanciraju od Šešeljevih izjava da nikada neće odustati od borbe za veliku Srbiju. To što je Milanović pozvao predsednike države i vlade Srbije da se ograde od tih izjava nije bila poruka mržnje. On je razborito procenio da su Šešeljeve izjave dobar povod da se predsednik i premijer Srbije jasno distanciraju od politike iz devedesetih tako što će se ograditi od svog bivšeg partijskog kolege. Reč je tu o trojici dojučerašnjih saboraca i žestokih zagovornika velike Srbije. Naravno, predsednik i premijer Srbije to nisu učinili, što je za Kecmanovića opet dovoljno da zaključi da nas „Hrvati“ – mrze.

Pored Hrvatske i BiH, i Makedonija i Crna Gora, po Kecmanoviću, napadaju Srbiju i to tako što progone sveštenike Srpske pravoslavne crkve. To što su ovih dana upravo vlade Makedonije i Srbije imale zajedničku sednicu za profesora FPN-a manje je važno od progona sveštenika. Tako nam on demonstrira da je iz njegove političke i politikološke vizure Srbiju lakše identifikovati sa sveštenicima Srpske pravoslavne crkve nego sa njenom vladom (što istini za volju i ne zvuči sasvim besmisleno). Kao što znamo, u Makedoniji upravo traje duboki politički razdor, pa je u ovom trenutku zaista teško reći postoji li ijedna tamošnja institucija koju bismo mogli bez ostatka poistovetiti sa čitavim društvom i zaključiti na osnovu njenih postupaka da „Makedonci“, recimo, mrze „Srbe“. Naravno, za Kecmanovića to ne predstavlja problem: kao što mu je lako da poistoveti sveštenika sa čitavom Srbijom, tako ne okleva i da jednu sudsku odluku protumači kao gest čitave makedonske nacije protiv srpske nacije. A sve zbog zavisti, naravno, što Srbija ima tako dobrog predsednika vlade. To su dakle argumenti iz kojih Kecmanović izvodi zaključak da su „svi nešto kivni na Srbiju i Beograd“ i pita se: „U čemu je problem svih sa Srbijom i Beogradom?“

Kako piše o tobožnjoj mržnji, Kecmanović će lagati i o ulozi Srbije u raspadu Jugoslavije. Protiv inače istinite Ganićeve tvrdnje da je Srbija srušila Jugoslaviju, Kecmanović će izneti da je Srbija „ispala gubitnik u jalovom spasavanju SFRJ, koju druge [republike] nisu htele, a onda prekodrinskih Srba, koje su druge [republike] maltretirale ili zapostavljale“. Ovde treba podsetiti da je Srbija prva istupila iz ustavnog okvira Jugoslavije svojim Ustavom od 1990. Za tim Ustavom, iste godine Srbija je donela i niz zakona kojima je jasno stavila do znanja da sebe više ne vidi kao deo federacije. O svemu tome dokumentovano je pisao Srđa Popović, čijim tekstovima očito još ima razloga da se vraćamo. Stavove koje sada u Politici iznosi Kecmanović, Popović je okarakterisao kao „monumentalne neistine“ još 2003. godine. On ih je i tada video kao „paravan iza kojeg se i danas krije srpski nacionalizam koji proglašava za heroje Karadžića i Mladića, budući da su oni samo branili srpski narod, koji su separatisti pokušavali da otmu od matice Srbije, nacionalizam koji insistira na tvrdnji da Srbija nije bila u ratu i da je sukob imao prirodu sponatano nastalog građanskog rata“.[1] U srpskom nacionalističkom duhu, Kecmanović će se i ove 2015. godine na stranici Politike tobože zapitati kako to da zločin u Vukovaru i genocid u Srebrenici ne treba više dokazivati, dok su zločini počinjeni nad Srbima u „Oluji“ ili u Sarajevu i dalje sporni. Pri čemu je jasno iz sklopa ovog pitanja da Kecmanović tvrdi upravo suprotno: za njega su u stvari zločini nad Srbima nesporni, dok bi „Vukovar“ i „Srebrenicu“ trebalo još dokazivati. (Na stranu što je profesor prećutao da pred Sudom u Hagu jesu dokazani i zločini nad Srbima u operaciji „Oluja“.)

Ratni zločini se ne dokazuju i ne utvrđuju u međusobnoj zavisnosti; uopšte nije bitno šta je dokazano ili šta će se još dokazati u vezi sa „Olujom“ ili pobijenim Srbima u Sarajevu, kada govorimo o činjenicama o Vukovaru ili Srebrenici. Očigledno je, međutim, da je za profesora zločin samo kada se ubijaju, maltretiraju ili zapostavljaju Srbi. Da je drugačije, Kecmanović bi se dosetio da je u vreme kada je u Hrvatskoj odlikovan Ganić, u Srbiji odlikovan general Diković, za koga postoji sumnja da bi mogao biti odgovoran za zločine u nekoliko sela na Kosovu. Ispada tako da je Kecmanović pišući o tobožnjoj mržnji drugih prema „nama“ zapravo izlivao vlastitu mržnju i prezir prema susedima. Zato je umesto lažnog pitanja zašto „nas“ drugi mrze, možda umesnije postaviti pitanje: zašto Kecmanović i Politika ponovo huškaju „Srbe“ na susede? Restauraciju starog režima u Srbiji očekivano prati i obnova ideoloških temelja na kojima se taj režim osovio u devedesetim. Naravno, u ponovnom podizanju tog režima nije se krenulo od nule: nijednog trenutka Srbija nije bila raskinula sa zločinačkom politikom iz devedesetih. Nije, međutim, jasno iz kojih razloga i za koji to novi sukob „Srbe“ ponovo spremaju Politika i njeni autori.

Peščanik.net, 22.02.2015.

———–    

  1. Srđa Popović, „Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo“, u One gorke suze posle (Beograd: Peščanik, 2010), str. 15.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)