- Peščanik - https://pescanik.net -

Ko se boji sindikata još?

Ja sam u stvari morska sirena, foto: Getty Images

Sindikati često dolaze pod lupu javnosti zbog povremenog podaničkog odnosa prema vlastima, pogrešnih političkih poteza, međusobnih sukoba, nezainteresovanosti za pojedina pitanja iz oblasti socijalnog prava, neprestane trke za članarinama, i slično. Ne može se međutim nikako poreći da su sindikati – nezamenjivi. Ne samo kao način organizovanja radnika, već kao način iskazivanja radničke snage. Tamo gde nema sindikata, nema ni kolektivnog ugovora. Štrajk se veoma teško organizuje u skladu sa zakonom. Radnike nema ko da obavesti čak ni o pitanjima koja se direktno tiču uslova rada, poslovanja kompanije, i slično. Poslodavac direktno sa radnicima – po pravilu ne razgovara.

Koliko je međutim teško organizovati sindikat u Srbiji? Prema rečima sindikalnih aktivista, ljudi koji imaju direktan uvid u stanje „na terenu“, odnosno unutar proizvodnih hala, telefonskih centara i svih drugih „čuda“ koje nam je ova vlast dovukla pod imenom investitora – ukoliko poslodavac pruža aktivan otpor organizovanju sindikata veoma je teško doći do ljudi koji su spremni da stanu na prvu liniju i rizikuju svoj posao kako bi se borili za kolektiv. Zašto je to tako? Postoji nekoliko taktika poslodavaca kao reakcija na organizovanje sindikata.

Najpre, tu je jednostavna, staromodna ali još uvek popularna – izričita zabrana. Naravno, braniti organizovanje radnika je (još uvek) krivično delo u Srbiji, pa se za svaki slučaj ova zabrana prenosi usmenim putem, bez pisanih dokaza (mada je bilo i drugačijih slučajeva). Najčešće je to posao višeg i srednjeg menadžmenta, ljudi koji služe isključivo tome da sprovode volju poslodavca i koji zbog toga uživaju različite pogodnosti. Neko bi rekao da je to osnovno pravo poslodavca i logičan sistem organizovanja procesa rada – i bio bi u pravu, dokle god ti strateški postavljeni menadžeri ne krše zakon u ime tog poslodavca. A po svemu sudeći krše ga na dnevnoj bazi, a prema brojnim svedočenjima radnika prethodnih godina ukazivanje na potencijalno organizovanje radnika i osujećivanje takvog organizovanja samo su neki od njihovih radnih zadataka.

Drugi način, koji se umnogome oslanja na prvi, jeste zastrašivanje zaposlenih neprodužavanjem ugovora na određeno vreme (ili drugih ugovora privremenog karaktera). Oni koji nisu zaposleni (nemaju zaključen ugovor o radu sa poslodavcem) svakako ni ne mogu biti članovi sindikata tako da su „manje opasni“, ali mogu biti u fokusu menadžera ako agituju i zalažu se za organizovanje radnika. Zaposleni na određeno vreme – a takvih je najviše, iako je to nezakonito – su naročito ranjivi, jer prema Zakonu o radu nakon isteka ugovora o radu na određeno vreme poslodavac nije u obavezi da takav ugovor obnovi (jedini izuzetak je trudna žena, gde se ugovor zakonskom fikcijom produžava do isteka odsustva radi nege deteta nakon porođaja), niti je u obavezi da za isti posao ponovo zaključi ugovor sa istim licem. Ukoliko poslodavac ne zaključi ugovor sa istim licem samo zato što je to lice bilo član sindikata, sindikalni poverenik, ili je na drugi način pokušavalo da udruži radnike, u pitanju je kršenje Zakona o zabrani diskriminacije – to je dakle nedozvoljeno. Ali najveći broj radnika to ne zna, niti ima neku korist od činjenice da može da pokrene spor povodom diskriminacije nakon što mu ugovor ne bude produžen – pred njim je tada duga i neizvesna parnica, koja je uz to i skupa i zahteva dosta vremena. Sve navedeno dovodi do zaključka da je ova taktika poslodavca veoma efikasna i rado je primenjuju mnogi koji žele da spreče sindikalno organizovanje.

Primećena je i specifična taktika kod manjeg broja poslodavaca, koji zapošljavaju isključivo mlađe osobe bez prethodnog radnog iskustva, samim tim i bez većeg znanja o tome koja prava uopšte poseduju i na koji način mogu da ih ostvare (i odbrane). Mladi su u većem broju slučajeva nezainteresovani za sindikat u poređenju sa starijim radnicima. Ovo naročito važi kada ga moraju osnovati bez ičije podrške. Njima je u određenim okolnostima relativno lako servirati priču da su uslovi rada koje poslodavac nudi u skladu sa zakonom i da, na primer, za osnivanje sindikata moraju imati njegovo odobrenje. Ipak, ovo neće biti česta pojava jer poslodavac uz radnike koji nemaju dovoljno iskustva u ostvarivanju radnih prava na ovaj način dobija i radnike koji nemaju dovoljno iskustva u procesu rada, pa je čini se potencijalna šteta veća nego korist – osim ukoliko se ne radi o relativno malom kolektivu i relativno jednostavnim manuelnim poslovima, koji ne zahtevaju posebne veštine i rutinu koja dolazi sa radnim iskustvom.

Ako ucene i pretnje ne urode plodom i sindikat se ipak osnuje (a prema iskustvima pojedinih sindikalaca, ovakva „operacija“ se izvodi u krajnjoj tajnosti ako je poslodavac stavio do znanja da ne toleriše sindikate) pred poslodavcem su čak tri različite taktike:

– Zlostavljane članova sindikata, a naročito sindikalnih predstavnika, kako bi sindikat izgubio članove, ili makar ostao bez šanse za reprezentativnost (koja je važna zbog kolektivnog pregovaranja, ali i nekih drugih sindikalnih aktivnosti).

– Pokušaj da se sindikalni prestavnici potkupe, posvađaju, ili oba.

– Organizovanje takozvanog „poslodavčevog sindikata“ (ili „žutog sindikata“), koji karakteriše činjenica da se u njega učlanjuju samo oni zaposleni na kojima je poslodavac primenio taktiku nagrađivanja, ili pretnje. Ovaj sindikat nastupa kao „konkurentski“ prethodno osnovanom sindikatu i ima veoma aktivnu ulogu u širenju lažnih vesti, blokiranja inicijativa i podržavanja poslodavca u svemu što ovaj radi.

Svakako da su pretnje nedozvoljene, a sindikalni predstavnici su u tom smislu posebno zaštićeni Zakonom o radu. Ali ova zaštita je falična – nije dovoljna, nije efikasna i generalno ne funkcioniše. Otuda sindikalni aktivisti kod pojedinih poslodavaca moraju da se suoče sa neverovatnim pritiscima. Zauvek će mi ostati u sećanju primer sa terena (iz manjeg mesta na jugu Srbije) od pre nekoliko godina, kada sam čuo priču o čoveku kome je zbog sindikalne aktivnosti prećeno da će dobiti otkaz, a da će zatim poslodavac otpustiti i njegovog sina (koji je osoba sa invaliditetom i koji je radio kod istog poslodavca) ako ne prestane da se bavi sindikalnim aktivnostima. Taj čovek je na kraju dao otkaz, potom mu je prećeno upotrebom fizičke sile protiv njega i njegove porodice, da bi na kraju otkaz ipak dobio i njegov sin. Kada je konačno došao da se posavetuje oko podnošenja tužbe, nekoliko godina kasnije, svi rokovi su istekli – osim onog zbog diskriminacije prema sindikalnoj pripadnosti (pravo na zaštitu od diskriminacije nikada ne zastareva). Na moje pitanje zašto se posle toliko vremena odlučio na to da tuži bivšeg poslodavca, jednostavno je rekao: Sada je lako, on je sada u zatvoru zbog finansijskih malverzacija, pa mi ništa ne može.

Kako smo došli do toga da se od sindikalne zemlje, u kojoj istina sindikati nisu bili nezavisni, pa ni sasvim omiljeni, ali su imali značajna ovlašćenja i imovinu – borimo za to da možemo da uživamo sto i više godina staro osnovno radničko pravo na organizovanje? I ova novotarija, kao i mnoge druge koje pogađaju radnike, došla je na krilima neoliberalnog haosa koji živimo. Onaj 1% bogatih koji drži nas preostalih 99%, ne voli sindikate. Još prošle godine je u žižu javnosti došao Amazon, ogromna američka kompanija čiji je vlasnik zvanično najbogatiji čovek na svetu, koja je – verovali ili ne – poslala svojim menadžerima video u kojem relativno detaljno (ali svakako krajnje beskrupulozno) pojašnjava kako se boriti protiv sindikalnog organizovanja i kako primetiti „rane znake udruživanja radnika“. U Srbiji su stvari jednostavnije nego u mnogim drugim zemljama, jer država nije zainteresovana da zaštiti radnike, pa samim tim ni sindikate. Ali svakako da su taktike koje se primenjuju i uputstva koja dobijaju „pouzdani“ menadžeri u kontroli svojih zaposlenih, među kojima se zasigurno nalazi i ono kako da predvide potencijalno organizovanje sindikata, veoma slične.

Zašto je poslodavcima tako važno da radnici ne budu sindikalno organizovani? Ako su sindikati tako loši kako se stalno tvrdi (a i ja sam među onima koji glasno govore da je temeljna reforma sindikata u Srbiji nužna), zašto je poslodavcu toliko stalo da se ne suoči sa „pretnjom“ kolektivnog pregovaranja i generalno sindikalnim aktivnostima? Odgovor je veoma jednostavan – zato što su sindikalne brljotine koje gledamo uglavnom posledica (ne)rada i političkog koketiranja pojedinih ljudi u vrhu sindikalnih struktura, kao i izraz pojedinačnih interesa tih ljudi koji uopšte ne moraju da se poklapaju sa kolektivnim interesima radnika. Ali na terenu, kod poslodavaca, veoma često se sindikati uspešno nose (ili pokušavaju da se nose) sa predatorskim kapitalizmom. Ta borba je po pravilu neravnopravna, traži dosta odricanja i energije, a svaki pojedinačni uspeh je velika pobeda. Tamo gde ima sindikata, ima i kolektivnih ugovora. Kolektivni ugovor prema svojoj pravnoj prirodi može doneti samo boljitak zaposlenima, njime se ne može ugovoriti nešto što je po njih manje povoljno od onoga što je propisano zakonom. Sindikati su u kolektivima u kojima je profit jedini interes poslodavca često jedini koji mogu dopreti i do poslodavca ali i do medija, međunarodnih struktura (setimo se saradnje sindikata sa organizacijom Clean Clothes Campaign), koji mogu na videlo izneti prljav veš poslodavaca i boriti se aktivno i uporno protiv kršenja zakona. Otuda su poslodavci daleko srećniji kada sindikata nema, ili su čvrsto pod njihovom kontrolom i predstavljaju samo lepu ikebanu bez ikakve faktičke moći – na isti način na koji recimo svoju dužnost obavlja premijerka ove zemlje.

Trebalo bi na kraju reći da postoje i suprotni primeri, da postoje poslodavci koji rado sva sporna pitanja raspravljaju sa sindikatima jer im je tako lakše – rezultat je kolektivni ugovor koji predstavlja pomirenje interesa obe strane i obezbeđuje miran i siguran proces rada. Obezbeđuje i međusobno poštovanje poslodavca i radnika, odnosno sindikata, kao i poštovanje zakona i izdizanje iznad minimalnih standarda koji su tim zakonima postavljeni. Ovi poslodavci međutim, iako ih u Srbiji ima i to treba jasno reći, ne vole da budu u žiži interesovanja. Oni ne traže i ne dobijaju subvencije, zajedno sa svojim zaposlenima se bore za mesto na tržištu i profit ulažu u dalju proizvodnju kako bi tako osvojene pozicije zadržali. Oni ne vole publicitet, jer nisu na tragu zvanične državne politike, koja upravo pokušava da nas ubedi u to da drugi put ne postoji i da oni ne podržavaju predatorski kapitalizam zato što ga vole, već zato što on nema alternativu. Tako da poslodavci koji vole sindikate (ili ih makar poštuju) zvanično ne postoje. Kao ni sindikati koji su slobodni da delaju kako je zakonom propisano. I to je koren svih problema, jer zamislite da se procesuiraju krivične prijave protiv odgovornih lica (kod poslodavaca koji aktivno brane sindikate), pa da ona još budu i osuđena? Zamislite da imamo državu? Gde bi nam svima bio kraj, a tek sindikatima…

Peščanik.net, 13.08.2019.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)